Aporije "europskoga puta"

Aporije "europskoga puta"

Tekst analizira članak iz Oslobođenja o ishodu referenduma za priključenje Hrvatske Europskoj uniji kao ilustrativan primjer „eurointegracijske“ retorike, koja u BiH podjednako dominira stranačko-političkom i medijsko-intelektualnom scenom. Tekst kritizira dvojbu „EU ili barbarstvo“ kao pseudo-dilemu, koja nas sprječava da uočimo strukturne veze između ekonomsko-političke konfiguracije današnje EU i permanentne krize u BiH.

Pod egidom „Europa pozdravila odluku hrvatskih građana“, sarajevsko Oslobođenje donijelo je ovih dana vijest o pozitivnom ishodu referenduma za priključenje Hrvatske Europskoj Uniji. Predsjednik Ivo Josipović, saznajemo iz ovog napisa, ustvrdio je kako hrvatsko „da“ potvrđuje „kontinuitet proeuropskog opredjeljenja građana od samog nastanka hrvatske države do danas“; šef Delegacije EU u Hrvatskoj Paul Vandoren izjavio je pak da „Unija dočekuje hrvatski narod otvorenih ruku“. Prenesene su i izjave predsjednika Europske komisije Josea Manuela Barrosa, hrvatske ministrice vanjskih i europskih poslova Vesne Pusić, i drugih, koji se svi slažu kako ulazak u EU predstavlja ne samo sudbonosni civilizacijski iskorak, nego i ohrabrenje za „zemlje regije“ da ustraju na vlastitom putu u euroatlantske integracije.

U tekstu je navedena i jedna iznimka u odnosu na opće veselje: aktivnosti pokreta „Ne u EU“. U jednom od anterfilea čitamo izjavu vođe Pokreta Dražena Keleminca: „Nastavit ćemo borbu za Hrvatsku, a za taj cilj spremni smo dati i živote“. Otud, u skladu s načelima novinarske korektnosti i nepristranosti, doznajemo kako u cijeloj priči postoji i nekakva „druga strana“. Iako su informacije u Oslobođenju ostale šture, jednostavna Google pretraga otkriva nedostajuće djeliće. Dražen Keleminec, naime, predsjednik je jedne od bezbrojnih pravaških stranaka, koje se do u nedogled nadmeću u tome koja je od njih ostala vjerna nacionalnoj Stvari; pokret „Ne u EU“ figurira kao njegov side projekt. Prosvjedni skupovi koje ova udruga upriličuje smjesa su golog šovinizma i, naprosto, nepatvorene bizarnosti: tu dolaze do riječi figure kakve bi i devedesetih bile predmetom podsmijeha, poput prokazatelja masonskih zavjera Marka Franciškovića ili prononsiranog anti-antifašista Josipa Miljka. Ulazak Hrvatske u EU, poručuju oni, predstavlja u najmanju ruku čin veleizdaje, a vjerojatno i preludij za iščeznuće Hrvata s lica Zemlje.

Takva pojava, dakle, izabrana je da u članku iz Oslobođenja ilustrira stavove „druge strane“ kad je u pitanju hrvatski referendum. Poruka koju taj izbor implicira glasi: problem s EU mogu imati još jedino anakroni nacionalromantičari, ordinarni fašisti te totalni luđaci. Ni riječi, primjerice, o inicijativi Protiv EU, na čijoj internetskoj prezentaciji nećemo naći denunciranje masonskih zavjera, pa ni zaklinjanje u stečevine Domovinskog rata – ali hoćemo naći problematiziranje opadanja radničkih prava, komercijalizacije obrazovanja, neokolonijalizma, divljanja tržišta i diktature kapitala, na kojima danas počiva administrativno-ekonomsko-politička mašinerija Europske unije. Općenito, lijeva kritika eurointegracijskih procesa nije nevidljiva u medijskoj Hrvatskoj – tu su npr. prilozi Borisa Postnika, Igora Lasića i Srećka Puliga u zagrebačkim Novostima, Srećka Horvata u Forumu, različite studentske i radničke prosvjedne inicijative i grupe, itd. Međutim, iz načina na koji su posložene stvari u Oslobođenju, dalo bi se zaključiti da je oduševljenje „civilizacijskim iskorakom“ strano tek Kelemincu i kelemincima – mračnjacima koji fantaziraju o hektolitrima krvi prolivene za Domovinu.

Neupitna dihotomija

No, dihotomija EU :: barbarstvo nije nikakva invencija Oslobođenja ili njegove zagrebačke dopisnice. Naprotiv, ona u bosanskohercegovačkom medijsko-političkom prostoru ima status fundamentalne civilizacijske, političke, kulturne, moralne i svake druge opozicije. Ni jedan tako glasovit kontraš kao što je Milorad Dodik, ma koliko opstruirao sve i svakoga, nikad neće otvoreno dovesti u pitanje neminovnost „europskoga puta“ (za takvo što tu je njegov opsceni dvojnik iz blogosfere Rajko Vasić). Jer, svim tim dodicima, lagumdžijama i ostalim radončićima zajedničko je to da žele i moraju ostati relevantnima za pogled Zapadnoga hegemona, za koji se odvija cjelokupni spektakl demokratske tranzicije; javno izrečena kritika euroatlantskog geopolitičkog horizonta značila bi njihovu trenutnu diskvalifikaciju iz kruga legitimnih sugovornika. No, ukoliko nas takvo što i ne iznenađuje kad su posrijedi stranačko-političke elite, valja napomenuti da stvari ne stoje bitno drukčije ni kad je u pitanju medijsko-intelektualna „alternativa“ i kritika koju ona proizvodi. Jedan Enver Kazaz, na glasu kao hrabar i trezven kritičar svakojakih zala bh sadašnjice, posve nekritički poteže ideologem demokratizacije-i-europeizacije kao prirodni protutrov za šovinizam i identitetsko nasilje. Mile Lasić, profesor Sveučilišta u Mostaru, ne samo da se diči izobrazbom kadrova čiji će rad predstavljati „veliku ispomoć politici u procesu približavanja EU”, nego i bez trunke ironije vlastite studente naziva „prvosvećenicima europskih integracija“ (!). Borisa Dežulovića, kao i obično, legendarni Kožin poziv potakne tek na prigodnu satiru – ovaj put o tome kako EU dolazi Muhamedu poput brda iz poslovice. Ukratko: univerzitetski profesori umjesto da uče kritičkom mišljenju rade na proizvodnji apolitične managerske inteligencije, eminentni društveni kritičari ne uviđaju nikakvu vezu između predmeta svoje kritike („nacionalizam“) i predmeta vlastite žudnje („Europa“), a pisci-u-kolumnama ostaju standardno neobavezni. (Jednu od rijetkih iznimki u odnosu na uobičajeni tretman „Europe“ jest osvrt Muharema Bazdulja.)

No, dihotomija EU :: barbarstvo nije nikakva invencija Oslobođenja ili njegove zagrebačke dopisnice. Naprotiv, ona u bosanskohercegovačkom medijsko-političkom prostoru ima status fundamentalne civilizacijske, političke, kulturne, moralne i svake druge opozicije.

Činjenica da se ono što se dogodilo devedesetih dogodilo upravo u ozračju tzv. demokratskih promjena, tj. sveprisutnih „europeizacijskih i demokratizacijskih“ procesa – pretjerano ne brine, izgleda, nikog od navedenih. Kao da su (post)jugoslavenski fašizmi neka prirodna katastrofa koja se došla umiješati u civilizacijski proces! Ali što ako neokonzervativnu revoluciju, kako društvenu preobrazbu s prijelaza osamdesetih u devedesete naziva slovenski teoretičar Tonči Kuzmanić, shvatimo kao fenomen suštinski povezan s novim i nadolazećim društveno-ekonomskim sustavom? U tom slučaju  postjugoslavenske kvazidržave ukazuju se upravo kao avangarda koja je najavila procese kroz kakve prolazi današnji europski Zapad: tekovine socijalne države, poput javnoga obrazovanja i zdravstva, ubrzano se raspadaju, a vladaju sve manje i sve bogatije manjine. „Kriza“ postaje permanentnim stanjem, što pak rezultira navalom nasilja „odozdo“ – često, ali ne obavezno s identitetskim predznakom. U tom smislu Europska unija posljednjih godina prolazi „bosnizaciju“, koju možemo shvatiti upravo kao istinu bosanskohercegovačke „europeizacije“ s početka devedesetih. Kad se „region“ i „Europa“ jednog dana napokon sretno stope, legitimno je pitati se: hoćemo li to uopće primijetiti? Ali, ako smo dopuštali – mi, (Post)Jugoslaveni – da nam Milošević, Tuđman i Izetbegović crtaju granice, možda je i za očekivati da Merkelovu, Camerona i Sarkozya dočekamo otvorenih ruku. U Europi bez granica.