Ovaj članak je drugi dio izvještaja o Danu interesnih grupa Digitalne agende, koji je održala Evropska komisija u Briselu 25. 10. 2010.

Prvi dio ovog serijala pod naslovom 'Digitalna agenda Evropske unije (I): Šta je na kocki? (objavljen 20. 10. 2010.) se bavi nekim od sveobuhvatnih problema koji su zajednički većini informacijskih i komunikacijskih tehnologija (ITC).

U drugom dijelu, Digitalna agenda je stavljena u politički kontekst, a uključen je i pregled samog Dana interesnih grupa Digitalne agende. Ovdje možete skinuti pregled.

Agenda

Sasvim je izvjjesno da nije nimalo lako nositi se sa izazovima u sektoru informacijskih i komunikacijskih tehnologija u današnje vrijeme. One ulaze u gotovo sve aspekte života, htjeli mi to ili ne. Sposobnost da se nosimo s njima, a pogotovo  naše strpljenje, počesto su na iskušenjima.

Istovremeno, oni koji kompjuter ne koriste aktivno na poslu ili kod kuće, a takvih je sve manje, tek moraju naučiti kako da se nose sa tobože 'pametnim'  uređajima – mobilnim telefonima, automobilima, bankomatima, satelitskim navigacijama, televizorima, mjeračima struje itd. Štaviše, razvoj se sigurno neće zaustaviti.

Ipak, postoje još mnoge praktične prepreke, kao i neriješena pitanja za korištenje svih prednosti ICT-a, kako za lične potrebe, tako i za potrebe ekonomije i društva u cjelini.

Ova dijagnoza je sila vodilja Digitalne agende Evropske unije. Evropska komisija je pokazala svoju posvećenost Agendi kreirajući program za pasivno upravljanje portfeljem, a osoba zadužena za to je bivša povjerenica za konkurentnost, odlučna holanđanka Neelie Kroes.

A ipak, kada pogledate u oficijelni dokument o strategiji za Digitalnu agendu, sve je prilično zbrkano i dotiče se različitih politika, od infrastrukture mreža, uključivanja ljudi sa invaliditetom, do očuvanja kulturnih spomenika.

Ovo područje je toliko raznovrsno da je gotovo nemoguće objediniti sve segmente pod jednu strategiju, naročito zbog toga što može zvučati čudno da se radno područje definira na osnovu tehnoloških temelja, a ne na osnovu svrhe. Zar nije logično da bi zdravstveni povjerenik najbolje riješio one aspekte ICT-a koji se odnose na zdravstvo, Ministarsvo obrazovanja i kulture one dijelove koji se odnose na likovnu umjetnost, a informacijsko društvo ili, u najgorem slučaju, konkurencija, one dijelove koji se odnose na telekomunikacijsku infrastrukturu?

Mnogo toga se može reći u korist ovog raspodijeljenog pristupa, tako da odgovarajući portfoliji neće biti izuzeti iz Digitalne agende, niti bi trebali biti.

S druge strane, kao što je spomenuto ranije, u svim područjima primjene ICT-a postoji nekoliko zajedničkih međusobno zavisnih pitanja kojima se treba baviti bez obzira na specifičnu svrhu tehnološkog rješenja.

U skladu s tim, ulaganjem zajedničkih napora, tim pitanjima se može dati određena težina. Pored toga, ako postoji zajednička osnova, može se doći do inovativnih rješenja do kojih niko ranije nije došao.

Evropske implikacije

Ipak, baratanje često dijametralno suprotnim faktorima koji utječu na razvoj ICT-a ili njegovom primjenom, sasvim sigurno nije nimalo lagan posao. Samim tim što je ICT globalan, ili u najmanju ruku višenacionalan, Digitalna agenda je evropski, čak i svjetski projekat.

Ni internet ni telefonske mreže se ne zaustavljaju na državnim granicama, kao ni trgovina hardverom i softverom ili sajber kriminal.

Sve u svemu, Digitalna agenda Evropske komisije je fascinantno napredna, jer uzima u obzir čitav spektar pitanja i izazova vezanih za ICT i izričito zagovara otvoren i sveobuhvatan internet, te promovira transparentnost i interoperabilnost između elektroničkih uređaja.

Ustvari, Digitalna agenda je u mnogim segmentima toliko napredna da vjerovatno izaziva negodovanje nekoliko drugih odjela Evropske zajednice, ili čak i protivljenje vlada određenih zemalja članica, uglavnom zbog primjene zakona, nadgledanja i kontrole, ali i zbog toga što uzima u obzir ekonomski protekcionizam. Tako da se možemo smatrati sretnima što je upravo Neelie Kroes zadužena za ovaj zadatak.

Naravno, postoje i određene mane po pitanju detalja. Iako je Digitalna agenda tematski detaljna, nisu baš svi njeni dijelovi dovoljno razrađeni.

U nekim segmentima su izneseni konkretni stavovi. Međutim, u nekim drugim predložene akcije djeluju poput hvalospjeva apstraktnoj strategiji Evropske unije 2020, a jasan koncept nedostaje.

U određenim domenima sam pristup djeluje malo izvan fokusa, kao naprimjer u dijelu u kojem se inicijative medijske pismenosti spominju u istom kontekstu sa pitanjem uključenosti žena u ICT i pomoć osobama s invaliditetom.

Takvi nedostaci se mogu i očekivati kada se radi o ovako kompleksnom programu. Oni će se sasvim sigurno ukloniti tokom vremena, jer Evropska unija trenutno razvija program implementacije šeme javnih konsultacija za veliki broj ključnih pitanja.

Regulatorna komešanja

Istovremeno, Komisija djeluje toliko entuzijastično po pitanju Digitalne agende da se čini da uključuje sve što ima bilo kakvog dodira sa bilo kojom sitnicom unutar Agende.

Naprimjer, pitanje koliko je programa na evropskoj televiziji evropskog porijekla uopšte ne ulazi u ovaj kontekst, već predstavlja promociju TV industrije, ili kulturnu politiku, ali bi ipak bili uključeni u segment analognih medija.

Dok sveobuhvatajući pristup ICT-u ima smisla, ipak treba voditi računa o tome da ovo ne postane proizvoljno i izgubi na vrijednosti.

Slično tome, čini se da je pitanje na koji način Digitalna agenda utječe na propise u vezi sa konvencionalnim medijima još uvijek premalo eksponirano u javnosti. Direktiva o uslugama audiovizuelnih servisa (AVMSD), kao i nacionalni regulatorni medijski sistemi se još uvijek strogo drže tradicionalnih (npr. analognih) medija koji strogo odvajaju kanale, upotrebe, strukture vlasništva i modele poslovanja.

Kako bi se Digitalna agenda shvatila sasvim ozbiljno, neophodno je tražiti sasvim novi i sveobuhvatni pristup i ovom pitanju.

Zanimljiv primjer je i njemačka Federalna mrežna agencija koja se bavi konkurencijom i interesima potrošača u bilo kom segmentu koji djeluje u skladu sa principima mreže, bez obzira da li se radi o telekomunikacijama, željeznici, elektroprivredi ili snabdijevanju prirodnim gasom.

To je jedan od prvih pokušaja da se i praktično pokuša implementirati ideja da danas odredbe prije svega štite infrastrukturu koja omogućava rad poslovne i javne sfere, dakle ne određuju zahtjeve sadržaja ili kontrole vlasništva.

Ipak, odluka da se Kroes pozabavi ovim zadatkom, ili njihova lična inicijativa (trenutno je nebitno da li je prvo donesena odluka ili pokrenuta inicijativa) takođe ilustruje ogroman nedostatak Digitalne agende. Bez obzira na sve napore da se dovoljno proširi i da se uključi društvo kao cjelina, kompletna rasprava unutar Evropske unije fokusirana je prvenstveno na ekonomiju i gotovo u potpunosti zavisi od poslovnih učesnika, od kojih je veliki broj kreditno sposobnih kompanija.

Strategija se odnosi na razvoj i zaposlenje, što je pozitivno, ali zanemaruje javnu sferu i inicijative otvorenog tipa.

Ovo je naročito primjetno na Skupštini Internet budućnosti, koju je podržala Evropska unija, u javno-privatnom partnerstvu 'Internet budućnosti' i u ICT projektima Evropskog instituta za inovacije i tehnologiju, unutar kojih dominiraju interesi velikih industrija.

Poboljšanje koje nedostaje

Ono što Evropi još uvijek nedostaje je konstruktivna intelektualna rasprava o Digitalnoj agendi i njenim implikacijama za civilno društvo i politiku, slična onoj koja se razvila oko Berkman centra za internet i društvo na Harvardu, čiji su protagonisti bili Jonathan Zittrain, Lawrence Lessig, Yochai Benkler i drugi.

Važno je istaći da su sva trojica profesori prava, a ne inženjeri. Međutim, oni se nisu držali suhoparne pravne filozofije, već su kritikovali širi utjecaj upravljanja internetom i ICT-om na društvo, te donijeli jasne, detaljno razrađene i ponekad čak vizionarske ideje.

Američka rasprava je duboko ukorijenjena u specifičnostima američkog Ustava i mogla bi se što hitnije prilagoditi evropskim tradicijama i stavovima.

Unatoč tome, harvardska rasprava pokazuje koliko cijeli ICT sektor može dobiti od obrazovanih pojedinaca koji su jednim dijelom autsajderi i koji presipituju tvrdnje industrije ali i ICT istraživanja i postupke vlade.

Ali, da bi se ovo uradilo potreban je poseban sastav učesnika u raspravi; ljudi koji uspostavljaju kontakt između društva i tehnologije, koji su dovoljno tehnološki osposobljeni da razumiju osnovne principe, ali su istovremeno dovoljno distancirani, tako ih potpuno tehničko ili poslovno racionaliziranje ne  može zaslijepiti.

Upravo ova vrsta inovativnog i originalnog, ali istovremeno i pragmatičnog razmišljanja je potrebna Evropi, da bi unaprijedila svoju jedinstvenu filozofsku tradiciju i da bi uskladila inženjersku i poslovnu stručnost sa pozitivnim uticajem u ime društva i javne sfere.

Inicijative sabiranja kulturološkog sadržaja, poput Europeanae ili same tehničke direktive koje se tiču zajedničkog tržišta prava, su odlične, ali ne i dovoljne. Digitalna agenda bi trebala značajno proširiti podršku i na samostalnu naučnu analizu koje se bave ovom tematikom i tražiti vodstvo i procjenu aktivnosti van jednostavno mjerljivih parametara.

To uključuje i otvaranje područja za dominantu vrstu novinarstva.

Samo pod uslovom da se utvrđeni obrasci regulativa i ekonomske politike detaljno preispitaju i postave u širi kontekst, Digitalna agenda će moći istinski iskoordinirati različita stanovišta u jednu dosljednu i održivu strategiju.

---------------------------------------------------------------------------------------------------------
Originalni tekst The EU’s digital agenda (part II): Megalomania or jack of all trades? dostupan je na web sajtu European Journalism Centre-a www.ejc.nl gdje je objavljen 27.10.2010.

Tekst je preuzet, preveden i objavljen na MC Online uz odobrenje European Journalism Centre-a. Svako dalje korištenje i distribucija ovog teksta podliježe uvjetima korištenja koji su u cjelosti dostupni na web sajtu www.ejc.nl.

Oprema teksta: redakcija MC Online.