Priča o uspjehu mreže hiperlokalnih web sajtova postavlja pitanje da li je u ovom modelu budućnost novinarstva.

Bart Brouwers, 50-godišnji novinar i urednik,  godinama je u potrazi za novim novinarskim poslovnim modelom. U junu 2010. odlučio je napustiti mjesto glavnog urednika holandskih besplatnih dnevnih novina Spits i pokrenuti mrežu web sajtova koji funkcioniraju na principima hiperlokalnog novinarstva. Projekat se zove Dichtbij (što na holandskom znači „blizu“ ili „blizu mene“) i obuhvata niz geografski usmjerenih web sajtova koji posjetiocima nude lokalno relevantne informacije.

Na određen način, hiperlokalno novinarstvo predstavlja povratak u vremena prije interneta. Pojava interneta je medijima donijela jednu veliku prednost: širu publiku neograničenu geografijom i sveprisutnost koja dolazi s činjenicom da se vijestima sada može pristupiti s bilo kojeg mjesta na svijetu. Ali za određenu vrstu novinarstva, lokacija je uvijek bila važna. U francuskim školama novinarstva, ovo je poznato kao mort/kilometre pravilo: smrt neke osobe je važnija ukoliko se dogodila u vašem komšiluku nego u nekom udaljenom mjestu.

Sajtovi poput Dichtbij.nl nude vijesti i informacije na klasičan način i u isto vrijeme okupljaju članove zajednice, koji tu mogu dijeliti iskustva. Hiperlokalni sajtovi na ovaj način postaju mjesta za prikupljanje i dijeljenje informacija, čime se, prema Brouwersovim riječima, stvara određena „uzajamnost profesionalnog i amaterskog“. Unatoč tome što ovakav opis podsjeća na internet društvene mreže, Brouwers tvrdi da je razlika u tome što je u slučaju hiperlokalnih novinskih sajtova primarni cilj relevantnost informacija, a ne društvena aktivnost.

Brouwersov model se pokazao veoma uspješnim: Dichtbij je počeo 2010. sa tri web sajta, za gradove Zwolle, Woerden i Eindhoven, a ove godine pokriva cijelu Holandiju. Preko 80 holandskih sedmičnih novina, koje pripadaju istoj medijskoj grupaciji kao i Dichtbij (TMG), svoje je online portale predalo na uređivanje Brouwersovom timu, što ukupan broj sajtova aktivnih u ovom projektu dovodi do 85. Svaki od ovih web sajtova ima svoju redakciju, a u mreži se nalazi i oko 200 tzv. light agregatnih web sajtova. Prije godinu dana, Dichtbij je imao jednog uposlenika, a danas ih ima 80. Brouwers procjenjuje da će ih krajem ljeta 2011. biti više od 100, od čega će trećinu činiti marketinško osoblje.

Komercijalni uspjeh projekta se pripisuje upravo ovoj „miješanoj zoni“ između novinarstva i marketinga. Brouwers vjeruje da bi novinari danas trebali biti poduzetni i usko sarađivati sa marketingom. Dichtbij tako uz naknadu izvještava o događajima (kulturnim, sportskim i slično) koje organiziraju ili sponzorišu komercijalne kompanije, uz objašnjenje da bi sajt o njima svakako pisao ali su ovako za to i plaćeni. Iako se u većini slučajeva navode linkovi na web prezentacije sponzora, granice nisu jasno određene i u nekim od ovakvih članaka, kada uredništvo procijeni da bi spominjanje sponzora skrenulo pažnju sa suštine priče, ne stoji napomena da se zapravo radi o advertorijalu.

Za razliku od mnogih drugih čiji su eksperimenti sa hiperlokalnim novinarstvom propali, Brouwersov model se za sada čini uspješnim, a Dichtbij prelazi i u štampane medije: sedmične novine grupacije TMG na zadnjoj strani objavljuju najpopularnije članke i slike sa Dichtbij sajtova. Broj gradova koje mreža pokriva je sve veći, a u većim holandskim gradovima sajtovi se dijele i prema dijelovima grada. Ovo je ujedno jedan od najvećih izazova hiperlokalnog novinarstva: koliko „duboko“ možete ići? Što je manja zajednica kojoj se obraćate, to je i potencijalni komercijalni uspjeh manji. „Ono što je najbolje za vašu publiku na kraju može biti loše za vaš posao“, kaže Brouwers. Dichtbij još uvijek traži odgovore na ovo i druga pitanja uspješnog poslovanja hiperlokalnog novinarstva.

Cijeli članak pod nazivom „In search for a journalism model: Going hyperlocal and pushing the envelope“ (Alexandru-Brăduţ Ulmanu) pročitajte ovdje.