Pregled glavnih problema informacijskih i komunikacijskih tehnologija danas.

Ovaj članak je prvi dio izvještaja o Danu interesnih grupa Digitalne agende, koji je organizovala Evropska komisija u Briselu 25.10.2010. godine.

Prvi dio Digitalne agende Evropske zajednice: Šta je na kocki? osvrće se na neke od glavnih problema koji su zajednički najvećem dijelu informacionih i komunikacijskih tehnologija (ICT).

Drugi dio (objavljen 27.10.2010.) stavit će Digitalnu agendu u politički kontekst i uključit će pregled samog Dana interesnih grupa.

Univerzalni pristup

Prvo zajedničko pitanje je neograničeni pristup, prije svega sigurnim i zavisnim komunikacijskim mrežama.

Diskonektovanost ili nepostojana, odnosno spora konekcija ne predstavlja problem samo internet ovisnicima. Već sada, veliki broj svakodnevnih životnih aktivnosti zahtijeva da smo povezani na internet; sjetite se samo poslovanja s bankom od kuće, kupovine na internetu ili vijesti uživo.

A internet je čak i od veće važnosti za poslovni i društveni sektor. Dok se pojedinac i dalje može snaći i kada nije povezan na internet, iako sve teže – industrija, prijevoz, bankarstvo ili politički sektor ne mogu.

Ustvari, gotovo sve 'inteligentne' usluge zahtijevaju detaljne baze podataka, senzore ili super-računare, ili sve to zajedno: upravljanje saobraćajem, automatsko simultano prevođenje, kompjutersko prepoznavanje slika ili dijagnostika u zdravstvu, a to je samo početak.

Stoga ja najbitnije da se obezbijedi najbolji mogući pristup mreži, doslovno svuda i po pristupačnim cijenama, kao i da kvalitet infrastrukture ne zavisi isključivo od toga da li gradnja i funkcionisanje mreže donose zaradu određenom provajderu, te da li je infrastruktura uvijek u pogonu.

Ipak, obezbijeđena univerzalna usluga često zahtijeva javnu kontrolu, s obzirom na to da visoke cijene idu u korist monopolističkim strukturama, što znači da bi u suprotnom slučaju rjeđe naseljena područja bila izostavljena.

Mrežna neutralnost

Drugo načelo koje je na kocki jeste mrežna neutralnost. U osnovi, to znači da tehnička infrastruktura prenosi bilo koju informaciju bez obzira na sadržaj.

U internetskim krugovima to je poznato kao princip s kraja na kraj. To je nešto poput javne ceste koju možete koristiti bez obzira koju vrstu automobila, bicikla, kamiona koristite, ili idete pješke. Tu cestu ne zanima koju vrstu tereta prevozite.

Sada zamislite da samo jedan proizvođač automobila posjeduje ulice i da ih je uredio tako da samo njegovi modeli imaju prioritet u saobraćaju ili prolasku kroz semafore. Ili zamislite da se zabrani prijevoz određenih proizvoda jer je prijevoz nekih drugih unosniji za vlasnike cesti.

S druge strane, postoje i autoputevi koji nadopunjuju ceste, ali i pravila za njihovo korištenje. Sporim vozilima i pješacima je pristup zabranjen kako bi se ubrzao prijevoz i učinio sigurnijim za one kojima je dozvoljeno da ih koriste.

Vrlo mali broj ljudi zaista želi vidjeti bicikle na autoputu. Jednaku dilemu predstavlja i mrežna neutralnost. Ne biste željeli da vam provajder uspori Google ili BitTorrent zbog drugih usluga koje smatraju prioritetnim, ali istovremeno očekujete da vam Skype pozivi ili TV programi budu bez smetnji bez obzira na sve.

Kao posljedica toga, neutralnost interneta mora poštovati tačno određena pravila. Npr. mora biti u potpunosti transparentna. Korisnici moraju znati šta dobijaju prije nego se prijave, a ako ne postoji veliki izbor provajdera, moraju imati mogućnost izbora između različitih, jasno definiranih planova.

Čak i kada je plan koji najviše odgovara korisniku malo skuplji, cijena i dalje mora ostati pristupačna (vidjeti: univerzalni pristup).

Pored toga, bilo kakva vrsta upravljanja mrežnim prometom koje preraste u ograničenje pluralizma, raznovrsnosti i jednakih prilika u poslu ili društvenom životu je takođe nedopustiva. Pravila mrežne neutralnosti moraju zaštiti i podržati konkurenciju s obje strane, kod provajdera, ali i kod treće strane.

Mrežna neutralnost je zaštita od cenzure i pritisaka. Zaposlenici pošte ne bi trebali čitati vaša pisma, a jednako važi i za provajdere kada se radi o pristupu internetu ili pohranjenim dokumentima.

Činjenica da je vrlo jednostavno nadgledati sadržaj i elektronski promet, kao i zadržavati telekomunikacijske podatke ne podrazumijeva da je to i prihvatljivo, ma koliko primamljivo bilo, kao što je i njemački Ustavni sud i presudio. Kada je potrebno, krivična djela se moraju istražiti na krajevima komunikacijske mreže, ali ne unutar nje.

Sporno pitanje u ovom kontekstu su međunarodni ACTA pregovori protiv krivotvorenja proizvoda i povrede autorskih prava na internetu, što može za sobom povući i to da internet provajderi postanu podložni prijenosu sadržaja preko njihove infrastrukture.

U tom slučaju od provajdera bi se zahtijevalo da sami nadgledaju sadržaj, i samim tim efikasno špijuniraju svoje korisnike.

Vodeći se ranijom kritikom Evropskog parlamenta, Karel de Gucht, povjerenik za trgovinu, nedavno je najavio da će Evropska komisija zauzeti oprezniji stav pred strogim pravilima u vezi sa informacijsko-komunikacijskim tehnologijama koja uglavnom zahtijeva SAD.

Standardi i interoperabilnost

Treći bitan faktor koji treba uzeti u obzir je interoperabilnost. Sjećate li se vremena kada vam nije bilo jednostavno na PC-u otvoriti dokument koji je nastao na Mac-u i obratno?

Iako je ovaj problem već davno nestao, postoji još uvijek mnoštvo drugih nesređenih stvari. Dešava se da izvještaji o saobraćaju koje možete naći na internetu ne rade na Vašem GPS-u; zatim da se Vaša historija bolesti ne može iščitati kada ste u inostranstvu; elektronska knjiga koju ste kupili dok ste koristili stari čitač se ne može otvariti na novom; baza podataka koja je bitna za vaše poslovanje se ne može konvertovati u format koji vam treba; itd.

Moguće je da će se pojaviti još veliki broj novih prepreka, kao npr. ako Intel usvoji Apple-ov App Store model, za kontrolu softvera na vašem vrlo prosječnom računaru.

Veliki dosadašnji uspjeh interneta nije ni najmanje zasnovan na njegovoj univerzalnoj standardizaciji. Isto vrijedi i za gorivo za automobile, Euro, kreditne kartice, kompjuterske operativne sisteme, mobilnu telefoniju i mnogo toga drugog. Standardi i takozvani ˝otvoreni API˝, ili lako dostupna, transparentna sučelja između softverskih rješenja ili tehničkih pomagala daju jedan uređaj, web stranicu ili aplikaciju koja je veća i od same sebe jer može ostvariti interakciju sa drugima, razmijeniti podatke i potaknuti potpuno nove načine upotrebe kroz inovativno kombiniranje funkcionalnosti.

Interoperabilnost takođe podstiče konkurenciju, dozvoljavajući korisnicima da kombinuju rješenja različitih proizvođača, ili da slobodno kupe perifernu opremu od treće strane.

Dogovor o standardima se ipak mora pažljivo voditi jer bi oni mogli zamrznuti neko najnovije dostignuće i otežati daljnji razvoj. Samo pažljivo definirani standardi mogu predstavljati osnovu inovativnosti, pouzdanosti i trajnosti.

Sadržaj

Još jedan aspekt koji bi se mogao podvesi pod interoperabilnost je trenutna državna fragmentacija tržišta.

Dok je s jedne strane danas veoma lako naručiti robu ili usluge preko evropskih granica, s druge se ne može isto reći za nedodirljive, elektronske proizvode kao što su kompjuterski softveri ili sadržaji kao što su elektronske knjige, filmovi, TV programi, muzika, itd.ž

Gdje god da poželite možete kupiti knjigu ili DVD i ponijeti ih sa sobom kući, ali se rijetko dešava da isti taj film u toj istoj zemlji možete legalno skinuti sa internetske stranice. Ovo nije toliko tehnički problem koliko pravni i društveni – sadržaj je i dalje licenciran na državnom nivou, a ne na evropskom, i veoma je teško doći do istog sadržaja na različitim jezicima, nezavisno od toga gdje se korisnik nalazi.

Slično tome, do mnogih kulturoloških predmeta, kao što su knjige, slike, notni zapisi, muzički zapisi, filmovi, itd. je nemoguće doći u zemlji iz koje potiču (da ne spominjemo iz neke druge evropske zemlje) jer su autorska prava često nerazriješena ili im se jednostavno ne može ući u trag.

Takva djela se nazivaju ˝siročad˝, i njihova su autorska prava tehnički zaštićena, ali je jednostavno nemoguće identificirati vlasnika tih prava.

Projekat Europeana kojeg sponzorira Evropska unija je masovna inicijativa koja za cilj ima prevazilaženje ovih prepreka i prikupljanje digitaliziranog sadržaja sa razriješenim pravnim pitanjima iz mnogih (uglavnom javnih) organizacija iz zemalja članica, ili iz organizacija koje su ostvarile prekograničnu tematsku saradnju, te uvezivanje tog sadržaja na osnovu konteksta.

Istovremeno, sadržaju na internetu sve više prijeti takozvani Fort Knox problem. Podaci se sakupljaju pod pokroviteljstvom sve manjeg broja masovnih organizacija kao što su Google, Apple ili Amazon, da spomenemo samo neke od njih.

Neslavni primjer brisanja sadržaja sa Amazona zbog neriješenih pitanja autorskih prava, prije svega romana ˝1984.˝ Georgea Orwella, naročito korisnicima koji su koristili Kindle i koji su do svog primjerka došli na legalan način, predstavlja alarmantan primjer onoga što se može desiti. Zamislite mogućnost da jedan subjekt, prema vlastitom nahođenju, može izbrisati sve primjerke neke knjige širom svijeta samo jednim klikom miša!

Koliko god da je ova Amazonova odluka koja se odnosila na određenu knjigu u elektronskoj formi bila opravdana i u konačnici nedosljedna, ovaj incident pokazuje kako se neprocjenjivi sadržaj može zauvijek izgubiti. Do ovoga može doći samo zbog toga što određena autoritarna vlast naredi da se određeni sadržaj izbriše iz političkih razloga, ili zbog toga što je vlasnik dokumenta odjednom postao ´zao´, doživi trivijalnu stvar kao što je tehnički kvar, ili jednostavno bankrotira.

Stoga se pohranjivanje sadržaja i kontrola nad njim, naročito onim materijalima koji su već u javnoj sferi ili će neizostavno dospjeti u nju, mora distribuirati što je šire moguće.

Iako je pozitivno to što, naprimjer, Google sistematski skenira i pohranjuje knjige iz univerzitetskih biblioteka, niti jedna od tih biblioteka ne bi trebala dozvoliti da Google posjeduje jedine elektronske primjerke njihovih knjiga.

Bezbjednost i privatnost

Uz gore navedene aspekte, postoje i zajednička pitanja bezbjednosti i privatnosti u ICT području koja se preklapaju sa ostalim glavnim načelima – a nekada im se i suprotstavljaju.

Sajber kriminal i hakerski napadi na infrastrukturu pojedinačnih uređaja se moraju pobijediti bez narušavajna principa slobodne mreže, standarda i interoperativnosti.

Mora se naći balans između slobode informacija i prava na privatnost, i dok prvo zahtijeva garanciju da će pohranjeni podaci i dalje biti pristupačni, pravo na privatnost možda podrazumijeva i mogućnost da se informacije svjesno zauvijek izbrišu.

Bezbjednost sadržaja i integritet infrastrukture zahtijevaju tehničke odredbe koje su možda u sukobu sa komercijalnim ili pravnim interesima. Važna onlajn komunikacija i prijenos osjetljivih podataka moraju biti pouzdani i autentični.

Spamovi, virusi i ostale nijanse se moraju neutralisati, ali na takav način da ne učine ICT mreže i komponentne prekomplikovanim i nepraktičnim za upotrebu. I tu nije kraj.

Ukoliko želite, možete pogledati i drugi dio ovog izvještaja (objavljen 27. 10. 2010.) u kojem pišem o pozadini Digitalne agende u politici Evropske unije. Uz drugi dio ću postaviti i kratak pregled originalnog dokumenat Dan interesnih grupa Digitalne agende, kojeg možete besplatno skinuti.