Načini na koje mediji iz FBiH i RS izvještavaju o kontroverznim
događajima, potvrđuju da razlike koje se javljaju korenspondiraju s
entitetskim političkim podjelama, te da mediji odslikavaju politički
okvir u kojem djeluju.

U publikaciji „Historija u sjeni senzacije“, Nidžara Ahmetašević uspoređuje izvještavanja printanih medija iz Federacije i Republike Srpske o hapšenju Radovana Karadžića i zaključuje da oni daju oprečne slike o ovom događaju.

„Kada se gledaju mediji u FBiH i RS-u, osnovna razlika je što prvi pišu o Karadžiću kao ratnom zločincu, potpunom negativcu i, riječima Dnevnog avaza, “monstrumu”, dok mediji u RS-u, kao Nezavisne novine, skoro u svakom tekstu napomenu da je on “prvi predsjednik Republike Srpske” (str. 10).

Razlike koji se javljaju u izvještavanjima medija o ovom događaju korenspondiraju s entitetskim političkim podjelama. U tom smislu, mogu se uočiti krupne razlike između izvještavanja dnevnih novina iz Federacije i Republike Srpske ali se ne mogu vidjeti značajne razlike u izvještavanjima Oslobođenja i Dnevnog avaza iako se radi novinama koje se uobičajeno nalaze na različitim stranama ideoloških barikada.

Tako se novinari Dnevnog avaza „takmiče u davanju ovih nadimaka – “monstrum”, “koljač”, “durmitorski doktor”, ali isto tako i Oslobođenje donosi, uz Karadžićevu, sliku Milorada Dodika, premijera RS-a, i natpis: “Kontinuitet”, ili obavljuje tekst u kojem autor zaključuje da “srpski narod ne bi smio zaboraviti da je, u najvećem broju, oduševljeno slijedio Karadžićev zločinački glas” (str.11).

Nasuprot njima, Ahmetašević (2009, 11) primjećuje da „u RS-u se istovremeno mediji trude da “objektivno” informišu, pronalazeći priče o tome kako je dr. Dabić bio profesionalac, blag čovjek, ili kako je Radovan Karadžić bio književnik i pjesnik koji je za svoja djela odlikovan nagradama“ a Nezavisne Novine prenose izjavu saradnice dr. Dabića: “U šoku smo. Naš dr Dabić bio je fin čovjek, dobro odgojen i pravi profesionalac.”

Gotovo identičan zaključak može se izvući i iz studije “ Kosovo i Mediji ” u kojoj se objašanjava izvještavanje štampanih medija iz FBiH i Republike Srpske o demonstracijama u Beogradu i Banjaluci povodom proglašenja nezavisnosti Kosova.

Razlike u predstavljanju označenih događaja između Dnevnog avaza i Nezavisnih novina itekako su naglašene. Kada bi čitatelj bio prinuđen da samo na osnovu ove dvije novine formira sliku o protestima u Beogradu i Banjaluci povodom proglašenja nezavisnosti Kosova, sasvim je sigurno da bi bio u nedoumici šta se, ustvari, desilo. Da li su demonstranti većinom mirno izražavali svoje negodovanje zbog kršenja međunarodnog prava, uz pokoji incident, kao što sugeriraju Nezavisne novine, ili se radilo o protestima na kojima su podivljali demonstranti negodujući protiv nezavisnosti Kosova, divljali po ulicama odašiljući ratno-huškačke poruke, kao što predstavlja Dnevni avaz? (Džihana 2008, 56-57).

No, pogledajmo izbliže na koji su način Oslobođenje i Dnevni avaz s jedne strane, te Nezavisne novine s druge, opisali demonstracije u Banjaluci dan nakon proglašenja kosovske nezavisnosti.

Mirno i dostojanstveno kamenovanje ambasada

Mediji iz Federacije  u prvi su plan istakli nasilni i incidentni karakter protestnih okupljanja, a deklarativne ciljeve organizatora skupa su ili stavili pod znak navoda ili su ih otvoreno zanijekali. Tako Dnevni avaz donosi tekst pod naslovom “KAMENOVANI UREDI STRANIH AMBASADA“ (Spasenić 2008), a Oslobođenje „BUDUĆI AKADEMICI POZIVALI NA POKOLJ I VELIČALI ZLOČINCE“ (Katana 2008).

Oba teksta popraćena su dosta sličnim fotografijama na kojima se vide mladići koji imaju šajkače na glavama i srpsku/srbijansku zastavu u rukama. U Dnevnom avazu, slika je potpisana sa „Mladi fan srbijanske zastave“, a u Oslobođenju je ispod slike postavljeno provokativno pitanje „Ako su ovo studenti, kakvi su onda ostali?“.

U Avazu su banjalučki demonstranti opisani kao „vidljivo bijesna i agresivna (1)  masa“ koja je uzvikivala „Izlazite napolje“ i „Ustaše“ te zapalila zastavu BiH, a prema Oslobođenju okupljeni su pratili skup „neartikuliranim urlanjem i skakanjem“ te se spominje gomila koja vrišti: „Ubij, zakolji da Šiptar ne postoji“, „Hašime, ubico“, i „Ubij ustašu“.

Avazov novinar se jasno ograđuje od tvrdnje da ovaj skup predstavlja podršku srpskim studentima na Kosovu i tu izjavu pripisuje organizatorima skupa.

Banjalučki studenti i učenici, kako kažu, na ovaj način željeli su pružiti podršku srpskim studentima na Kosovu (Spasenić 2008).

U Oslobođenju se ide korak dalje, pa se otvoreno negira namjera organizatora te se ističe da se radi prije svega o političkom okupljanju.

Iako je predsjedništvo SOBL-a (Studentska organizacije Banja Luke)  najavljivalo da će se raditi o mirnom skupu u znak podrške srpskim studentima univerziteta u Kosovskoj Mitrovici, sve ono što se dešavalo na banjalučkom Trgu Krajine i okolnim ulicama imalo je osobine klasičnog političkog okupljanja. Podrška kosovskim Srbima pretvorila se u jasno profiliran politički skup, na kojem se tražilo izdvanje RS iz Bosne i Hercegovine, propraćeno nizom šovinističkih parola. (Katana 2008)

S druge strane, Nezavisne novine o studenskim demonstracijama izvještavaju u tekstu naslovljenom „NE DAMO KOSOVO“ (Mlinarević 2008), koji, iako stavljen pod navodnike, više sliči na političko-propagandnu parolu kojom se iskazuje stav negoli na informativni naslov koji bi trebao da opiše sam događaj.

Tekst je propraćen fotografijom na kojoj se vidi mnoštvo mladih ljudi  sa srpskim zastavama i transparentima, uz pomalo ironičan potpis: „Studenti prošetali kroz grad“.

Izvještaj Nezavisnih novina odiše dostojanstvenošću skupa. Tako su demonstranti  „uz pratnju policije, od Studentskog doma prošetali do Trga Krajine gdje im se pridružilo nekoliko stotina građana“. U izvještaju se ne spominje uzvikivanje šovinističkih parola niti se može zaključiti da se radilo o agresivnim demonstrantima. Upravo suprotno, Nezavisne opisuju protestni skup biranim riječima.

Simbolično u 12.44 časova minutom ćutanja svi okupljeni su izrazili svoje nezadovoljstvo zbog kršenja Rezolucije 1244 Savjeta bezbjednosti UN. (Mlinarević 2008)

Ne spominje se ni paljenje zastave Bosne i Hercegovine, kao u izvještajima Dnevnog avaza i Oslobođenja, a reporter gubi distancu kada objašnjava zašto je zapaljena zastava Evropske unije, tako da se ne prepoznaje razlika između njegovog gledišta i stava onih koji su zapalili zastavu.

Tokom protesta zapaljena je zastava Evropske unije zbog "otvorenog nereagovanja u slučaju kršenja međunarodnog prava i pravde" (Mlinarević 2008).

Zanimljivo je još da su Nezavisne novine o kompletnom događaju izvijestile hronološki, što nije uobičajeni novinarski način izvještavanja, dajući prvo prostor samom protestnom skupu i njegovim porukama, a tek potom nemilim incidentima koji su usljedili. Također je napomenuto da je organizator protesta objavio da je skup gotov pa su tek onda usljedili incidenti. Time je sugerirano da su građani spontano krenuli ka zgradi Konzulata SAD. U izvještaju se precizira da je „samo mali dio demonstranata“ uspio da izbjegne policiju i sporednim ulicama se provuče do zgrade američkog konzulata.

Između nacije i profesije

Vijesti nisu, kao što primjećuje Eldridge (1995, 364) neutralan proizvod već „kulturalni artefakt; sekvenca društveno proizvedenih poruka koje nose mnoge od kulturalno dominantnih pretpostavki našeg društva“. U tom smislu, etnocentrizam vijesti predstavlja stalnu karakteristiku novinarskog izvještavanja, a najjasniji izrazi tog etnocentrizma u svim su zemljama iskazani kroz ratne vijesti (Gans 2004, 42). To znači da se novinari udaljavaju od konvencija karakterističnih za redovno izvještavanje i umjesto toga „prihvataju patriotski stav i organiziraju narative oko osnovnog konflikta između 'nas' i 'njih', između 'naše nacije' i njenih neprijatelja“ (Allan 1999; Hallin 1986, navedeno prema Mihelj 2009). U osnovi, ovakav način izvještavanja ne odnosi se samo na ratne događaje već se primjenjuje i u drugim konfliktnim situacijama kao i prilikom različitih nacionalnih ceremonija (Mihelj 2009), a posebna mu je karakteristika to da se veže za konsenzus elita o određenim pitanjima. Kao što predlaže Hallin, svijet novinarstva može se podijeliti u tri sfere: (1) sferu konsenzusa, (2) sferu legitimne kontroverze i (3) sferu devijantnosti (navedeno prema Preston, 2009, 117). Jedino unutar sfere legitimne kontroverze objektivni žurnalizam suvereno vlada a „neutralnost i balans predstavljaju primarne novinarske vrijednosti“ (Hallin 1994, 47), dok u sferema 'konsenzusa' i 'iza legitimne kontroverze' novinari osjećaju svojom dužnošću da zagovaraju određene konsenzualne vrijednosti ili odbijaju da publiciraju glasove određenih društvenih aktera (Hallin 1994).

U kontekstu konfliktnih situacija između različitih etničkih grupa, stepen nacionalne homogenizacije obično je visok, a osnovna dilema pred novinarima je da li se prikloniti profesionalnim vrijednostima ili prigrliti nacionalno ispravne interpretacije događaja. Zendberg i Neiger (2005) objašnjavaju da je novinar na određeni način uhvaćen u procjepu između nacije i profesije. Identiteti novinara nisu fiksni i jasni već fluidni i nestabilni, a novinari se stalno kreću između pripadnosti naciji i profesiji.

Izvještavanje o nasilnom konfliktu kada novinar pripada jednoj od strana u konfliktu povlači profesionalnu dilemu: novinarska tradicionalna paradigma- objektivnosti i neutralnosti- je izazvana i konfrontirana s patriotskim sentimentima novinara i njihovom etničkom i kulturnim pripadnošću (Zendberg i Neiger  2005, 27- 131).

Analizirajući izvještavanje izraelskih medija o početku Druge palestinske intifade u septembru 2000. godine, Zendberg i Neiger zaključuju da je novinarska pripadnost naciji primarno odredila ton izvještavanja.

U prvim danima nasilnih i neočekivanih događaja- koji su bili smatrani kao prijetnja samom postojanju države- novinari, kao interpetativna zajednica, nisu razvili profesionalni diskurs, a pripadnost naciji nadjačala je njihovo članstvo u profesionalnoj zajednici (Zendberg i Neiger  2005, 27- 131).

No do povratka 'profesionalnoj paradigmi', kao što objašnjavaju Zendberg i Neiger, dolazi tek nakon što su političari uvidjeli ozbiljnost događaja i nakon što su okončani sukobi između policije i demonstranata. Dakle, tek s promjenama u svijetu politike dolazi do preobražaja medijskog diskursa.

Na sličan način i Hallin (1994) objašnjava suštinske promjene nastale tokom vremena u izvještavanjima američkih medija o ratu u Vijetnamu. U ranom peridu vijetnamskog rata izvještavanje medija je bilo snažno u korist zvanične administracije, da bi vremenom postalo kritičko prema angažmanu SAD-a u Vijetnamu. No, probražaj do kojeg je došlo Hallin ne objašnjava pukim promjenama u samim događajima niti u snazi profesionalne novinarske zajednice da nametne agendu političarima, već prije svega promjenama u svijetu politike.

Promjena se može najbolje objasniti kao refleksija i odgovor na kolaps konsenzusa- posebno konsenzusa elite- po pitanjima vanjske politike (...) Slučaj Vijetnama sugerira da medijsko naginjanje podršci ili kritici vladinih politika zavisi od toga koliki nivo konzenzusa ove politike uživaju, posebno unutar političkog establishmenta (Hallin 1994, 47-49).

Jedini konsenzus je da nema konsenzusa

Šta se može zaključiti o odnosu političkog konteksta i izvještavanja bh. medija na osnovu gorenavedenih primjera? Prije svega, očito je da se nepostojanje zajedničkog političkog stava na nivou države BiH o kontroverznim pitanjima neminovno preslikava i na svijet novinarstva. Pomenuti mediji djeluju unutar različitih i međusobno suprotstavljenih, etnički određenih interpretativnih okvira, te izražavaju polarizirane medijske diskurse kad god se pojave nacionalno osjetljiva pitanja.

Nažalost, u BiH se ne može govoriti ni o javnosti kao univerzalnom pojmu, već prije svega o fragmentiranim javnostima, međusobno izdjeljenim etničkim linijama (Osmančević 2006), stoga mediji ne samo da izražavaju etnički definirane političke konsenzuse već se primarno obraćaju vlastitim etničkim grupama. Unutar takvog okvira, rijetko se ukazuje potreba da se medijska izvještavanja izdignu iznad 'patriotskog' načina izvještavanja.

No, kao što je vidljivo iz analize izvještavanja povodom hapštenja Radovana Karadžića, kao i izvještavanja o demonstracijama u Banjaluci nakon proglašenja nezavisnosti Kosova, prezentirane činjenice dosta su različite, zavisno da li se piše za medij iz Federacije ili Republike Srpske. U izvještajima pored činjenica ima i komentara, povremeno se gubi profesionalna distanca između reportera i učesnika događaja, a i klasična struktura 'obrnute piramide' ne predstavlja uvijek zlatno novinarsko pravilo, već je zamijenjena hronološkim izvještavanjem.

Politički kontekst u Federaciji BiH u slučaju proglašenja nezavisnosti Kosova, karakterizirala je zabrinutost da se tenzije ne prenesu u BiH.

BiH sigurno neće biti jedna od prvih zemalja koja će priznati nezavisnost Kosova, izjavio je predsjedavajući Predsjedništva BiH Željko Komšić On je istakao da će se BiH kadtad naći u situaciji kada će morati pratiti stavove zemalja članica EU, ali za to, kako je rekao, još nije došlo vrijeme. "Status Kosova nije stvar BiH", rekao je bošnjački član Predsjedništva BiH Haris Silajdžić (Srna 2008).

Način izvještavanja federalnih medija upravo bi se mogao interpretirati kao pokušaj razotkrivanja snaga koje namjeravaju destabilizirati BiH. S druge strane, u Republici Srpskoj postojao je politički konsenzus srpskih stranaka koje su u proglašenju nezavisnosti vidjele još jedan vid nepravde koja je načinjena Srbima uz potporu međunarodne zajednice, a zajedničkom izjavom predsjednika, premijera i predsjednika parlamenta RS naglašava se da srpski narod ima pravo iskazati svoje negodovanje povodom ovoga čina, ali da to treba biti urađeno na dostojanstven način.

"Građani RS imaju legitimno pravo da na miran i dostojanstven način izraze svoje nezadovoljstvo i neslaganje s jednostrano proglašenom nezavisnosti Kosova i Metohije", konstatuje se u zajedničkoj izjavi i ističe da bi bilo kakvi incidenti, provokacije ili nasilne akcije samo nanijele štetu RS, njenoj političkoj volji i stabilnosti i predstavljale akte usmjerene protiv interesa RS (Popović 2008).

Ova izjava, zapravo, najbolje opisuje zadati smjer s skladu s kojim novinari trebaju interpretirati nadolazeće događaje. Izvještavanje Nezavisnih novina ovom prilikom potpuno je uklopljeno u ovaj interpretativni okvir, pa i po cijenu potpunog zanemarivanja osnovnih pravila zanata.

Na kraju, može se zaključiti da je očigledno da se novinarstvo u Bosni i Hercegovini ne može gledati kao izdvojen segment koji se može urediti isključivo novinarskim mehanizmima, odnosno da do snažnijih profesionalnih pomaka u novinarstvu ne može doći dok se ne normalizira društveno-politički okvir u kojem djeluju mediji. To znači da profesionalizaciju novinarstva ne treba gledati isključivo u užem smislu te riječi, već da, isto tako, ona treba obuhvatiti i normalizaciju društveno-političkog okvira u kojem djeluju mediji. No, isto tako, postojanje haotičnog društveno-političkog okvira ne predstavlja alibi za novinarsko izvještavanja koje ne mari za profesionalnim standardima.

___________________________________

(1) Sva boldiranja u tekstu su autorova.

Reference:

1. Ahmetašević, N. i Tanner, M. 2008. Historija u sjeni senzacije. BiH: BIRN BiH u saradnji s Konrad Adenauer Fondacijom, Sarajevo.
2. Edridge, J. ed. 1995. Glasgow Media Group Reader. Volume 1. London: Routledge.
3. Gans, Herbert J. 2004. Deciding What's News. USA: Northwestern University Press.
4. Hallin, D.C. 1994. We keep America on the top of the world. London and New York: Routledge.
5. Džihana, A. 2008. „Bosnia and Herzegovina: Media Reporting about Kosovo“. U Trosanovski, M i
6. Smilevski, T. ur. 2008. Kosovo and the Media. Macedonia: Makedonski institut za medije, Skopje.
7. Katana, G. 2008. Budući akademici pozivali na pokolj i veličali ratne zločince.  Oslobođenje, 19. februar, str. 4.
8. Mihelj, S. et al. 2009. Television news, narrative conventions and national imagination. Discourse & Communication 2009; 3; 57
9. Mlinarević, M. 2008. Ne damo Kosovo. Nezavisne novine, 19, februar, str. 4.
10. Osmančević, E. 2006. Osobenosti geneze javnosti u BiH. Dostupno na: http://magazin.6yka.com/do/da,326. Pristup ostvaren: 30. Decembar 2008.
11. Popović, V. 2008. Neprihvatljiv akt razbijanja Srbije. Nezavisne novine, 18. februar, str. 4.
12. Spasenić, B. 2008. Kamenovani uredi stranih ambasada, Dnevni avaz, 19. februar, str. 11.
13. Srna. 2008. Status Kosova nije stvar BiH. Nezavisne novine, 18. februar, str. 4.
14. Zendberg, E. i Neiger, M. 2005. Between the nation and profession: journalists as members of contradicting communities. Media, Culture, Society, 2005, 27, 131.