Tačan broj beskućnika u Banjoj Luci niko ne zna, a odnos prema njima se, valjda, nikada nije ni mijenjao. Priča o Dušanu Ličini, koji živi u kontejneru iza Studentskog centra Nikola Tesla istovremeno otkriva nemogućnost integracije ljudi čije mentalne sposobnosto često nisu umanjene. S druge strane tu su institucije čiji posao nije lak: može se kazati da se beskućnik postaje lako, ali teško je utvrditi sve motive, a katkad je najteže saznati ko je beskućnik i odakle dolazi. Moglo bi se reći da je jedino kraj izvjestan, sahranjuju se na gradskom groblju, tiho, često i bez oznaka, poput Mozarta. Nikada nećemo doznati šta je neko od njih mogao biti, a ovakve su priče dokaz da se itekako treba baviti ovom populacijom koja je stigla na marginu.

Dubokog pogleda, sijedih vlasi, poguren, jedva pokretan, Đorđe Ličina započinje svoju priču:

Niko ne zna tačan broj ljudi po ulicama

U Centru za socijalni rad kažu kako je Dušan Ličina u njihovoj evidenciji. Hitna služba bila je kod njega nekoliko puta, ali je do sada odbijao pomoć. Godinama se nije okupao, išao ljekaru, sve je slabiji, ali mu se na silu, kažu, ne može pomoći.

Oni koji ne žele pomoć, a nije im oduzeta poslovna sposobnost, ne smiju biti prisiljeni na hospitalizaciju ili smještaj u neku od prihvatnih ustanova.

Direktor Socijalno - gerijatrijskog centra u okviru kojeg radi i prihvatna stanica za beskućnike Drago Dragić kaže da se često dešava da beskućnik sam pobjegne i vrati se na ulicu. Većina ih nema zdravstveno osiguranje, ne primaju nikakvu pomoć, pa ni socijalnu, jer nemaju adresu ni bankovni račun. Sadašnja lokacija Doma omladine u Banjaluci nekada je bilo mjesto okupljanja beskućnika. Sada su “rasuti” po gradu, pa ih se najčešće može vidjeti na autobuskim stanicama i pijacama. Tačan broj onih koji lutaju ulicama Banjaluke niko ne zna.

«Ovako ja svaki dan. Stojim ovdje i čekam da neko naiđe da popričamo ili da mi kupi hljeb, jer hodati više ne mogu. Znam tako po pet, šest sati da stojim, i ljeti i zimi. Ima dana da se niko i ne obazre, ni da me pogleda, a po čitav dan hljeba da ne okusim. Tako je kad nemaš ni kuću, ni adresu, i nikog svog. Čitav život muka i patnja. Dođu nekad studenti, pitaju me kako sam. Tako kao ti. Poneko se zadesi pa ode da mi kupi nešto hrane. Dam im ja i pare. Nekad ni to neće, pa samo okrenu glavu, nešto promrmljaju, a ja ne čujem pa i ne znam šta su mi rekli.

Praznik je bio, ne znam koji. Prođe neka djevojka. Nosi hljeb. Djevojko, gdje ima kupit’ hljeba? Ni okrenula se nije. Samo produži. Ostadoh tako, gledam za njom i pitam se. Ima li tu studenta? Ima li djevojke? Ima li tu čovjeka? To je ruglo ljudsko.

Samo to da ti to kažem pa da znaš kakav je život. Ništa drugo da ti ne pričam."

Ovako sedamdesetpetogodišnji Dušan Ličina priča o svojoj svakodnevici i životu u napuštenom EUFOR-ovom kontejneru iza banjalučkog studentskog centra „Nikola Tesla“. Tu bolestan i iznemogao provodi već šesnaestu godinu. Život mu je protekao u lutanjima po studentskim domovima, spavanju po parkovima, ulicama i autobuskim stanicama. Naučen da živi u neimaštini, boli i nevolji, i u starosti se sjeća svake nepravde koja mu je nanesena.

Poniženja i porazi

- U životu sam doživio mnogo zla. Majka mi je umrla od tifusa, a i oca sam rano izgubio. Brat i ja smo kao siročad hranili partizanske šugave konje. Goneći ih, jedan od njih me udario nogom. Povrijedio sam kuk i od tada sam invalid. Imao sam deset godina. Ubrzo sam izgubio i brata. Umro je od tuberkuloze,  nastavlja Dušan, i dodaje:

“Četiri godine sam ležao u gipsu. Kada sam izašao iz bolnice, onda na štake. Evo i danas sam na štakama. Velike su to muke i siromaštvo.

Započeo je studij, ali ga nije mogao nastaviti:

Bolestan sam išao u gimnaziju, a nakon mature upisao medicinu u Sarajevu. Doguram nekako do druge godine, ali posljedice bolesti su me pratile. Dok su ostali studenti išli na vježbe, ja sam se mučio sa ovim ukočenim kukom. Mučio se i na kraju odustao. Znam ja šta je bol, ali u bijedi sve je duplo teže. Kad sam navršio 25. godinu, država više nije imala obaveza da me školuje, pa kao ratno siroče ostadoh sam, na ulici. Na milost i nemilost. – pripovjeda Dušan, uvjeren da bi i pored bolesti ipak izgurao fakultet da nije bio, kako kaže, u nemislosti režima. Nastojao je i da se oženi, ali nikad nije uspio. Dugo je od države primao neke “sitne novce”. Za vrijeme rata odlazi u Beograd odakle je donedavno dobijao socijalnu pomoć.

Skupi pregled i nasilno odvođenje

PRIHVATILIŠTE: Svaka priča je tužna na svoj način

Kroz prihvatnu stanicu za beskućnike u Banjaluci godišnje u prosjeku prođe oko 30 osoba. Privremeno sklonište sa ulice u prihvatilištu je do sada pronašlo preko 100 beskućnika. Socijalna radnica iz banjalučkog centra za socijalni rad Bernarda Petković kaže kako se većinom radi o osobama koje konzumiraju alkohol ili sa mentalnom retardacijom. Dio njih je na ulici završio zbog nesređenih porodičnih odnosa ili nasilja u porodici. Socijalni radnici susreli su se i sa slučajevima vrlo bogatih ljudi koji su zbog alkohola postali beskućnici.  
Nerijetko su dezorijentisani, ne znaju da kažu svoje ime i prezime i nemaju nikakva dokumenta. Sa ulice ih najčešće “skloni” policija, koja pokuša da utvrdi identitet osobe “zatečene u skitnji.” Zatim se odvozi u hitnu službu, a odatle na Psihijatrijsku kliniku ili Gerijatrijski centar. U prihvatnoj stanici se zadrže tek nekoliko dana. Tu se okupaju, nahrane, popiju topli napitak, a daju im se i lijekovi.
- Tada dolazimo mi. Razgovaramo sa njima i pokušavamo da ustanovimo zbog čega su beskućnici. Mnogo njih je prokockalo ili “popilo” svu imovinu i zbog toga su odbačeni od porodice – objašnjava socijalna radnica. - Hvatamo se za svaku riječ koju kažu i koja nam može biti trag do porodice. Nekada je teško utvrditi identitet, pa po dva ili tri mjeseca pokušavamo da saznamo samo ime. Beskućnik može da bude bilo ko, ali svi su oni živa bića.

- Od septembra do danas ni dinara nisam vidio. Kako ću dalje, ne znam. Mogu samo da skapam od gladi. Ne primam ni socijalnu pomoć, a i ne želim. Kako od 40 maraka da živim? To je uvreda i poniženje. Imao sam jednom prilikom kožnu bolest, evo vidi, sad je to još dobro – zadiže nogavicu i drhtavom rukom pokazuje natečenu nogu.  - Onda se sve bilo zagnojilo. Odem u bolnicu i kad su me pregledali platio sam 170 KM, a ni previli me nisu.

Priča o metodima kojima se nadležni koriste kako bi ovakve ljude sklonili s ulice. Najčešće neprimjerenim, da se ne upotrijebi teža riječ:

- Dolazili su i ovdje po mene. Došlo jednom njih sedmoro. Da te bog mili sačuva. Pozovu policiju i hitnu pomoć, strapaju me i odvedu u ludnicu. Pitam ja: Doktore jesam li ja lud? Kaže nisi. A onaj što me dopratio uporan: Zadržite vi njega ovdje, nema veze što nije lud. Kad to ne uspije ponovo me strpaju i odvedu u starački dom u Prijedoru. Tamo valjda pripadam, pošto sam rodom iz Novog. Vratim se ja nazad. Ovdje, u kontejner. Ništa nisam zatekao, sve su mi uzeli. Najžalije mi je pjesama i jedine fotografije moje majke. Jedine uspomene koju sam imao. Izbacili su invalida i beskućnika ponovo na ulicu! E, to je nepravda. To boli. Ako me otjeraju i odavde to je smrt. Prije ću umrijeti nego da idem u starački dom ili ludnicu.

Za Obamu

Ipak, postoji zazor prema staračkom domu. I nepovjerenje.

- Neću sve da kažem. I sad mi nude starački dom. Bio sam tamo i više ne idem ni za živu glavu. Znam koliko mi je godina, ali još uvijek se nadam da ću osnovati porodicu. To je nerealno skroz, ali se još uvijek toga držim. Odem li u starački dom, od toga nema ništa.
Nakon toga, Dušan otkriva i jednu od svojih najvećih tajni. Vjeruje u novu američku administraciju i pisao je novoizabranom predsjedniku:

- Znaš šta? Pisao sam pismo i američkom predsjedniku Obami. Molio ga za milost, molio za čovještvo i povratak pravim ljudskim vrijednostima. Je li lud čovjek ovo mogao napisati? Zašto me gone u ludnicu? Nisam u ratu ni sa jednom politikom i neću da ratujem – povisuje ton i pokazuje pismo. Napisano je čitkim rukopisom. Ćirilicom. U njemu poruka koju svi razumiju, ali malo ko čuje. Da se Amerika osvijesti, čovjek vrati čovjeku, da svi budu ravnopravni. Svjestan svojih utopističkih želja, nasmiješi se i brzo vrati u stvarnost.

I za Teslu

- Čekaj da nađem nešto da ti pokažem – okrenu se i jedva dohvati malu knjižicu. “Nikola Tesla - najveći-čovjek, genije, dobrotvor.” Autor: Dušan Ličina.

ODLAZE TIHO
Beskućnici koji lutaju bez prijatelja i rodbine, tiho odlaze sa ovog svijeta. Mnogi od njih se smrznu na ulici, ili umru od posljedica bolesti koje godinama “nose”. One kojima se ne zna ime, porijeklo, ili koji nemaju rodbine sahranu obezbijedi gradska uprava. Njihovi grobovi se nalaze na banjalučkom Novom gradskom groblju, a troškove sahrane od oko 700 KM snosi Administrativna služba grada Banjaluka. Godišnje se tako ukopa oko 15 ljudi.  

- Evo vidi. Ovo ti je moja zbirka pjesama. Poezija. O Tesli. I oko njegovog života plela se, prljava politika, koja mu se miješala i u privatni život. De, čitaj – gurnu knjižicu i naćuli uši. Čitaj, čitaj dalje, do kraja – zapovijedi, pa se nasloni na rub svog kontejnera.

Iza Studentskog centra, koji nosi ime “junaka” njegove knjige. Sluša i osmjehuje se, mrmlja svoje stihove i divi im se kao da ih prvi put čuje. Nastavih da čitam. Jednu za drugom. “Volio sam Ameriku”, “Ameriko! Vrati se čovještvu, Ameriko!”, “Poziv na dobrotu”…

Tako živi Dušan Ličina, čovjek na koga su svi zaboravili, na kojem je život ostavio neizbrisive tragove, ali koji i danas, kao čovjek bez adrese, nakon svega vjeruje u temeljne vrijednosti čovječanstva.