Nije sve što vidimo stvarno, a nije ni sve što donosi AI opasno - najvažnije je pristupati oprezno i odgovorno

foto: Unsplash / Ilustracija

Vještačka inteligencija postala je dio svakodnevice, toliko često da toga nismo ni svjesni. Susrećemo je na telefonima, internetu, društvenim mrežama, u aplikacijama za prevođenje, glasovnim asistentima, ali i u medijima. Danas se uz pomoć posebnih programa mogu napraviti tekstovi, fotografije, glasovi i video snimci koji veoma uvjerljivo oponašaju stvarne ljude i događaje. Zbog toga vještačka inteligencija više nije tema samo za stručnjake. Ona se tiče svih, a posebno starijih osoba koje se najčešće informišu putem televizije, portala, Vibera, Facebooka i YouTubea.

Problem nije samo u tome što se tehnologija brzo razvija, već i u tome što je sve teže razlikovati istinito od lažnog. Ranije je bilo lakše uočiti montažu ili očiglednu prevaru. Danas je moguće napraviti fotografiju osobe koja nikada nije postojala, video u kojem političar navodno govori nešto što nikada nije rekao ili snimak glasa koji zvuči potpuno uvjerljivo, iako je lažan. Takvi sadržaji najbrže se šire upravo preko društvenih mreža, gdje često nema nikakve provjere prije nego što dođu do velikog broja ljudi.

Zato je važno postaviti pitanje mogu li starije osobe prepoznati sadržaj napravljen uz pomoć vještačke inteligencije? U praksi takve sadržaje često ne prepoznaju ni mlađi korisnici interneta, a kamoli stariji. Razlog je što su današnje manipulacije postale veoma uvjerljive. Lažni video snimci, fotografije i glasovi često djeluju kao pravi i lako izazivaju strah, ljutnju, uznemirenost ili iznenađenje. Kada sadržaj izazove jaku emociju, ljudi ga mnogo češće dijele bez razmišljanja i provjere.

Važnost navika informisanja

Kod starijih osoba važnu ulogu imaju i navike informisanja. Mnogi vjeruju onome što vide i čuju, posebno ako je nešto predstavljeno kao važna ili hitna vijest, ako uključuje poznatu osobu ili ako ga pošalje neko kome vjeruju, kao što su članovi porodice, prijatelji ili poznanici sa društvenih mreža. Upravo na tome počiva veliki broj prevara. Dovoljno je da sadržaj djeluje poznato, uvjerljivo ili emotivno, pa da ljudi pomisle da je istinit.

Dobar primjer su lažne fotografije nesreća, protesta ili ratova koje se dijele uz poruke poput one da prikazuju „ono što mediji kriju“. Na prvi pogled takve slike mogu djelovati potpuno stvarno: vide se ljudi, dim, srušene zgrade, uplakana djeca, vozila hitne pomoći. Međutim, kada se pažljivije pogledaju, često se mogu primijetiti greške, kao što su neprirodni prsti, iskrivljena slova na tablama, neobični izrazi lica, pogrešan odnos svjetla i sjene ili detalji u pozadini koji nemaju smisla. Problem je u tome što većina ljudi ne gleda takve sitnice. Vide sliku u cjelini, uznemire se i povjeruju da je stvarna.

Slična stvar je i sa video snimcima. Danas se može napraviti snimak u kojem poznata osoba, novinar, političar, profesor ili doktor izgovara nešto što nikada nije rekao. Takvi lažni snimci ponekad imaju male greške: usne se ne poklapaju potpuno sa glasom, treptanje izgleda čudno, glas zvuči neprirodno ili lice djeluje ukočeno. Ali kako tehnologija napreduje, te greške postaju sve manje vidljive. Zato nije realno očekivati da svako može samo gledajući snimak sa sigurnošću znati da li je autentičan ili nije.

Upravo zato jedna od osnovnih poruka medijske pismenosti glasi da ne treba vjerovati svemu što vidimo. To ne znači da treba sumnjati u svaku informaciju, ali znači da treba zastati prije nego što nešto prihvatimo kao istinu ili podijelimo dalje. Ako je sadržaj šokantan, previše dramatičan, nevjerovatan ili kao da je napravljen da vas odmah uplaši ili naljuti, to je dobar razlog za oprez. Taj prvi osjećaj sumnje često je koristan znak da nešto treba dodatno provjeriti.

Zbog toga je važno zadržati mirnoću i uključiti logiku. Vještačka inteligencija može napraviti uvjerljiv sadržaj, ali ne može uvijek sakriti sve nelogičnosti. Treba pogledati ko je objavio informaciju, odakle ona dolazi, da li je prenose i drugi pouzdani mediji, uklapa li se u ono što već znamo i postoje li jasno navedeni datum, mjesto i kontekst. Ako video tvrdi da neka poznata osoba govori nešto šokantno, treba provjeriti da li se taj isti snimak pojavljuje i na ozbiljnim portalima ili zvaničnim stranicama. Ako je neka fotografija zaista dokaz velikog događaja, vjerovatno će je objaviti i ozbiljni mediji, a ne samo anonimni profili i sumnjive stranice.

Poseban problem su poruke koje kruže u zatvorenim grupama na Viberu, WhatsAppu, Telegramu ili Facebooku. Takve objave često nemaju potpis autora ni jasan izvor. Dovoljno je da neko napiše „Pogledajte šta kriju od naroda“ ili „Brzo sačuvajte prije nego što obrišu“, pa da poruka odmah djeluje važno i hitno. To nije nova metoda obmane, ali je vještačka inteligencija takve prevare učinila mnogo uvjerljivijim, jer uz takvu poruku sada mogu doći i lažne fotografije ili video snimci koji djeluju sasvim stvarno.

AI ipak nije samo prijetnja

Ipak, bilo bi pogrešno vještačku inteligenciju posmatrati samo kao prijetnju. Kao i svaka druga tehnologija, ona može biti zloupotrijebljena, ali može biti i veoma korisna. Zato je važnije pitanje kako je koristiti odgovorno, nego kako je potpuno izbjeći.

U medijima vještačka inteligencija može pomoći novinarima u svakodnevnom radu. Može ubrzati pretraživanje velike količine podataka, pretvoriti govor u tekst, pomoći u prevođenju, skratiti duge sadržaje, napraviti titlove za video i olakšati pristup sadržaju osobama koje slabije vide ili čuju. Na primjer, televizija uz takve alate može brže pripremiti titlove, a portal lakše prevesti osnovne informacije na drugi jezik. Novinar može brže pregledati obiman dokument i izdvojiti ključne dijelove, koje zatim dodatno provjerava. Drugim riječima, vještačka inteligencija ne treba da zamijeni novinara, nego da mu pomogne u radu.

Korist može biti veoma konkretna i za starije osobe. Glasovni asistenti mogu pomoći pri korištenju telefona bez kucanja, podsjetiti kada treba popiti terapiju, otići na pregled ili nekoga nazvati. Neke aplikacije mogu naglas čitati tekst osobama koje slabije vide. Programi za prevođenje mogu pomoći kada naiđu na sadržaj na stranom jeziku. Postoje i alati koji olakšavaju komunikaciju sa porodicom, traženje informacija i organizovanje dnevnih obaveza. Za osobe koje žive same, takvi podsjetnici i glasovne komande mogu biti veoma korisni.

Vještačka inteligencija može pomoći i pri učenju. Starije osobe koje žele naučiti kako da koriste telefon, internet bankarstvo, elektronske usluge ili aplikacije za poruke uz takve alate mogu dobiti dodatna objašnjenja i jednostavna uputstva. To može pomoći da se osjećaju sigurnije i samostalnije. Naravno, treba imati na umu da vještačka inteligencija ne daje uvijek tačne odgovore. Zato je treba koristiti kao pomoćno sredstvo, a ne kao izvor kojem se bezuslovno vjeruje.

AI je alat, a od ljudi zavisi kako će ga koristiti

Najvažnije pitanje, dakle, nije da li koristiti vještačku inteligenciju, nego kako to raditi sigurno. Prvo pravilo je da se u takve alate ne unose lični i osjetljivi podaci, kao što su matični broj, broj bankovne kartice, lozinke ili privatne poruke. Drugo pravilo je da sve informacije koje dobijemo treba provjeriti, posebno ako se odnose na zdravlje, novac, pravo ili važne životne odluke. Treće pravilo je da ne treba odmah vjerovati fotografijama, video snimcima i glasovnim porukama samo zato što djeluju uvjerljivo. I četvrto, svaku sumnjivu objavu treba provjeriti na više mjesta.

Dobro je usvojiti i nekoliko jednostavnih navika: ne dijeliti odmah ono što vidimo, ne reagovati na brzinu, pogledati ko je objavio sadržaj i potražiti istu informaciju na još dva ili tri druga mjesta. Treba obratiti pažnju i na detalje, a kada nismo sigurni, sasvim je u redu pitati nekoga kome vjerujemo. Danas ni stručnjacima nije uvijek lako da prepoznaju dobro napravljenu manipulaciju, pa nema ničeg lošeg u tome da se nešto dodatno provjeri.

Zbog svega toga medijska pismenost danas više nije samo pitanje razumijevanja načina na koji rade mediji. Ona je i zaštita od prevara, lažnih informacija i zloupotrebe povjerenja. To je posebno važno za starije osobe, koje su često meta dezinformacija i internetskih prevara. Istovremeno, uz dovoljno opreza i informacija, upravo starije osobe mogu imati veliku korist od tehnologije.

Vještačka inteligencija sama po sebi nije ni dobra ni loša. Ona je alat, a od ljudi zavisi kako će ga koristiti – da li za pomoć, učenje i lakši svakodnevni život ili za obmanu i manipulaciju. U medijima ona može poslužiti za stvaranje lažne slike stvarnosti, ali može pomoći i da informacije budu dostupnije, jasnije i lakše za razumjeti. Zato rješenje nije strah od tehnologije, nego razvijanje navike da se misli, provjerava i propituje.

Danas često vjerujemo onome što vidimo na ekranu više nego sopstvenom iskustvu. Upravo zato je važno da se ne donosi sud na prvu, da se dodatno razmisli i da se provjere informacije. Nije sve što vidimo stvarno, ali nije ni sve što donosi vještačka inteligencija opasno. Najvažnije je da joj pristupamo oprezno i odgovorno.

Tekst je nastao u okviru projekta „Osnaživanje starijih: Putovanje kroz medijsku pismenost od zemalja Višegradske grupe do Balkana“, koji predvodi organizacija Transitions, a finansira Nacionalna fondacija za demokratiju (NED). Projekt je dvogodišnja inicijativa sa ciljem unapređenja medijske pismenosti među starijim osobama u Bosni i Hercegovini, Bugarskoj i Crnoj Gori.

___