Takav novinarski angažman zahtjeva nedvojbenu opredijeljenost za aktivno, uporno i sistematično traženje informacija koje će dati što potpuniju i provjereniju sliku o nepravilnostima i zloupotrebama. On zahtjeva aktivan i oštar istraživački stav koji se ne zaustavlja na granicama interesa poduzeća, države ili nacije kojoj novinar pripada. Takvo novinarstvo podrazumijeva pošten i otvoren, transparentan odnos prema javnosti  te brigu za etičku dimenziju koja uključuje prihvaćanje mehanizama za preispitivanje vlastitih grešaka i davanje mogućnosti građanima da u tim mehanizmima sudjeluju.

 

Za stvarno i redovno angažiranje prema tim načelima moraju biti opredijeljeni ne samo novinari nego i medijske kuće u čijem okrilju djeluju, dajući i kroz način financiranja, organizaciju rada i procesa donošenja odluka, kroz odnos prema zaposlenima i suradnicima, prema prirodnim resursima i okruženju u kojem djeluju potvrdu opredijeljenosti načelima pravednosti, jednakosti i otvorenosti .

 

Takva načela i takve prakse u djelovanju medija trebale bi biti sastavni dio svakog demokratskog društva. Ona uključuju sistem otvorenog pristupa informacijama od javnog značaja s kojima raspolažu državne institucije i druge institucije koje za svoje djelovanje koriste javna sredstva. Podrazumijevaju i razvijenost civilnog društva gdje se građani angažiraju i organiziraju da bi se uključili u javnu raspravu i utjecali na odluke centara moći o stvarima od zajedničkog, javnog interesa. Aktivizam građana kroz organizacije civilnog društva i angažiranost medija u ulozi „psa čuvara“ koji nadziru centre moći istražujući i iznoseći na vidjelo njihove nepravilnosti neizostavni su dio demokratskog sistema, kao voda i kisik demokracije.

 

 

Na novinarstvo i medije je moguće i gledati iz perspektive kritičnih studija i ustvrditi da je koncept medija kao „watchdog“ institucija jedan od mitova o ulozi i načinu djelovanja medija u modernim kapitalističkim društvima.  Upravo američki znanstvenici i aktivisti tamošnjeg civilnog društva već nekoliko desetljeća iznose nemilosrdne analize i pokazatelje sustavne instrumentaliziranosti medija i cijelog ustroja medijskog sistema za interese privatnog kapitala tj. korporacija u sprezi s političkim centrima moći. Od Bagdikiana (1983) i Chomskog (1988) do McChesneya (2000) pa i u uvodu spomenute Amy Goodman (2006),² ti i brojni drugi autori prikazuju nevjerojatnu koncentraciju medija u rukama malog broja bogatih korporacija u sprezi s političkim centrima moći. Njihov interes i njihovo djelovanje je usmjereno samo u  povećanje vlastitog profita i dominantnog položaja, što se manifestira kroz produkciju senzacionalističkih, propagandističkih, komercijalnih medijskih sadržaja koji građane umjesto za angažiranje oko nadzora nad centrima moći i učešća u civilnom društvu potiču na potrošnju nepotrebnih proizvoda i manipuliraju s njihovim patriotizmom.  

 

O zabrinjavajućoj kontradikciji između medijskog sistema koji se temelji na medijima u privatnom vlasništvu i potreba demokratskog društva piše McChesney, ističući da je središnje pitanje svih teorija demokracije kako pružiti građanima informacije, znanje i prostor za komunikaciju i raspravu koji su im nužni da bi mogli učinkovito upravljati vlastitim životima. Odgovor je u obrazovnom sustavu i medijima, kaže McChesney, no istovremeno ustvrđuje da je demokratsko društvo teško zamislivo ako su mediji i obrazovanje organizirani tako da potkopavaju demokratske vrijednosti. Zato on smatra da su javne rasprave i odluke o obrazovnoj i medijskoj politici ključne za karakter demokracije u svakom društvu. Zauzima se za reviziju cijelog medijskog sustava kako bi on služio demokratskim vrijednostima, a ne interesima kapitala.³

 

Francusku priču o tome kako nije moguće računati na nadzornu ulogu medija u zapadnim demokracijama opisao je Serge Halimi, sadašnji glavni urednik Le Monde Diplomatique u knjizi Novi psi čuvari, u kojoj je navodeći mnoštvo konkretnih primjera razgolitio slizanost novinara i medija u Francuskoj sa ekonomskim i političkim elitama i njihovim interesima.⁴

 

Viktor Ivančić, poslije petnaestogodišnjeg iskustva  novinara i urednika tjednika Feral Tribune, koji je prestao izlaziti 2008. godine, govorio je te godine o mitu istraživačkog novinarstva na međunarodnom skupu,⁵ na konkretnim primjerima pokazujući da je i u našoj regiji, slijedom društvenog i medijskog sustava koji smo uspostavili, novinarstvo uglavnom na strani moćnih i bogatih. „Ono je na strani medijskih korporacija, oglasnih industrija i njihovih političkih patrona. Bogatstvo i moć obično se akumuliraju nauštrb pravednosti“, ustvrdio je Ivančić, govoreći da novinari upravo ne pišu o onome što je svima najviše poznato i o čemu svi šute, a da su novinarska „istraživanja“ ustvari traganja za intrigama namijenjenim relaksaciji i u službi čistog profita. Ivančić smatra da je dobro novinarstvo ono koje stvara nelagodu, koje uznemiruje, no sustavno prakticirajući takvo novinarstvo niste privlačni za oglase i osuđeni ste na otpadništvo iz medijskog sustava koji je zasnovan na pretpostavci da su oglasi neizostavni izvor financiranja medijske djelatnosti.

 

 

Kako je onda moguće realizirati ulogu medija kao psa čuvara demokracije? Ako slijedimo kritičnim teorijama i analizama to je nemoguće u okviru postojećeg sustava i dominantnih medija na kojima se zasniva veći dio javne komunikacije. Moguće je razvijati alternative dominantnim medijskim praksama i uspostavljati novinarske i medijske projekte unutar jedne države ili kroz mreže novinara i medija iz više država koji djeluju prema načelima pravednosti, jednakosti i otvorenosti. Prema takvim načelima trebali bi djelovati javni medijski servisi na lokalnoj i državnoj razini. Elemente takvog razumijevanja uloge medija i novinarstva nalazimo u postojećim medijima čija vlasnička struktura nije korporativna i čije djelovanje nije usmjereno u stvaranje profita za vlasnika. Takav model vlasništva ima na primjer britanski Guardian  i u velikoj mjeri upravo zahvaljujući tome izražava u novinarstvu, ali i u unutrašnjem ustroju, odnosu prema čitateljima i okruženju u kojem djeluje privrženost pravednosti, jednakosti i otvorenosti. 

 

Slučaj razotkrivanja telefonskog prisluškivanja kao dugogodišnje prakse novinara nekih izdanja medijskog imperija News Corporation Ruperta Murdocha, i njihove povezanosti sa policijskim i političkim krugovima, nije samo priča o tome da ne možemo imati povjerenje u medije u sadašnjem sustavu, to je istovremeno i priča o novinarstvu koji razotkriva laži i korupciju i doprinosi da se pokrene mehanizam sankcija. Naime priča o višegodišnjem upornom i sistematičnom radu novinara Guardiana na toj temi protiv glavne struje medija i institucija sistema u svom okruženju. 

 

 

Kada razmišljamo o internetu kao alternativnoj platformi i novim tehnologijama kao rješenju za probleme sa realizacijom uloge psa čuvara demokracije, pored angažiranja na tome da građani i novinari upotrebe nove tehnologije u tu svrhu, da se prilikom toga povezuju,  moramo uvidjeti da i internet i područje novih tehnologija koloniziraju „uobičajena korporativna lica“. 

 

Alternativu i otpor pretvaranju interneta u samo još jedno lovište kapitala za medijske i druge korporacije prakticira upravo spomenuti Guardian odupirući se dominantnom modelu zaključavanja i naplaćivanju sadržaja na svojoj internet stranici, umjesto toga gradeći alternativni model kombinacije novinarstva i partnerstva odnosno zajedništva sa čitateljstvom.⁶

 

Što sve to znači za naše uvjete? Države naše regije prožete su problemima zloupotreba vlasti i korporativnog nasilja nad najvažnijim društvenim resursima; mnoge od spornih praksa su, kao što navodi Viktor Ivančić, sasvim očigledne i svima poznate, no njihovi protagonisti ostaju nedotaknuti. 

 

Pored angažiranja oko revizije i reforme samog medijskog sustava, i oko povezivanja sa sličnim inicijativama u drugim državama i regijama svijeta, kratkoročno je moguće razvijati neke oblike „subverzivnosti“ kroz samoorganiziranje i partnerstvo novinara (izvan korporativnih medija) i angažiranih građana iz raznih društvenih sfera (sa znanjima i kompetencijama koja su korisna u procesima sakupljanja informacija, provjeravanja, analiziranja, interpretiranja, distribuiranja itd.)⁷ oko projekata  koji ciljano i sustavno problematiziraju izabrane teme i područja te osmišljavaju načine uz pomoć novih tehnologija i drugih sredstava za prezentaciju i utjecaj.

 

Možda bi mogli i trebali na nivou regije početi upravo sa temom koruptivnih veza između političkih i medijskih elita, potanko istražujući vlasništvo, tok novca i kadrova u svakoj državi, na tragu posla kojeg je u Srbiji počela pokojna Verica Barać⁸, istovremeno prateći gdje i kako se konkretno i sustavno te koruptivne prakse i akteri prožimaju kroz cijelu regiju.