Presuda za diskriminaciju nad novinarima, prva u BiH, predstavlja priliku da kroz kontinuiranu sudsku praksu vratimo minimum javne pristojnosti upravo tamo gdje je trenutno možda i najpotrebnija, a to su institucije vlasti.

foto: Pixabay / Ilustracija

Osnovni sud u Banja Luci donio je nedavno prvostepenu presudu u parničnom postupku koji su pokrenuli Harun Dinarević i Alena Beširević – oboje novinari – u svojstvu tužitelja, protiv Milana Kovača, načelnika Općine Šipovo, u svojstvu tuženog, radi diskriminacije.

Sudskom presudom je utvrđeno da je tuženi izvršio neposrednu diskriminaciju nad tužiteljima i to uznemiravanjem i vrijeđanjem kojim je povrijedio njihovo dostojanstvo stvaranjem zastrašujućeg, neprijateljskog, degradirajućeg, ponižavajućeg i uvredljivog okruženja, a što je jedan od rijetkih slučajeva da sud sankcioniše brutalno verbalno nasilje jednog javnog funkcionera prema novinarima.

Osnov za ovakvo utvrđenje sud nalazi u činjenici da se tuženi, prilikom telefonskog razgovora sa tužiteljima koji je snimljen – a koji je vođen u svrhu pripreme članka u kojem se tematizuje eksploatacija drveta na području Općine Šipovo sa ciljem ličnog bogaćenja i sticanja moći tuženog – obratio tužiteljima sljedećim riječima: „Što pišeš o meni? Što pišeš to na portalu? Jel' bio red da me saslušaš? Nije to sad meni problem nego je problem što ti meni nisi stavio sliku? Trebaš doći da me uslikaš“.

Uslijedile su psovke, vrijeđanja i prijetnje koje su se, tokom spornog događaja, samo nastavile u narednih nekoliko minuta trajanja razgovora.

Činjenica je da u toku parničnog postupka tuženi nije osporio sadržaj svoje izjave – naprotiv, potvrdio je da je rekao sve zabilježeno na audio snimku – ali je svoje postupanje pokušao opravdati vlastitom izrevoltiranošću zbog navodnog neprofesionalnog postupanja novinara, te pravom na slobodno izražavanje.

Ova presuda je u javnosti, a posebno među medijskim radnicima i novinarima, dočekana sa određenom dozom iznenađenja, kao vrlo pozitivan primjer sudske prakse i svojevrstan presedan – što objektivno i jeste – te kao putokaz u daljnjoj zaštiti prava i položaja novinara.

Sudska odluka koja predstavlja iznenađenje i presedan

Dakle, da budem jasan – u sudskom postupku u kojem nije bilo sporno da je jedan izabrani javni zvaničnik na krajnje brutalan, opscen, lascivan, degradirajući i ponižavajući način izvrijeđao novinare, sudska odluka kojom je takvo postupanje presuđeno kao diskriminacija predstavlja iznenađenje i presedan.

Studenti pravih fakulteta već na prvoj godini studija od svojih profesora mogu čuti da je pravo = norma + logika. To znači da je pravo skup normi koje moraju biti logične, predvidive i usklađene s društvenim vrijednostima. Norme određuju šta se smije, a šta ne smije, dok logika određuje zašto je to tako. Kada se ove dvije komponente međusobno osnažuju, pravni poredak funkcioniše. Kada jedna od ovih komponenti zakaže, onda to za reperkusiju ima da pravni poredak djeluje nelogično, haotično ili nepredvidivo.

U tom kontekstu nužno je da mi kao društvo postavimo pitanje zašto se presuda kojom se sankcioniše vulgarnost, govor mržnje i ponižavanje novinara – nešto što bi, po prirodi stvari, trebalo biti očekivano – doživljena kao presedan? Zar sankcionisanje ovakvog govora ne bi trebao biti logičan, očekivan, pa i rutinski postupak suda?

Tužitelji se odvažili izaći van ustaljenih okvira u sličnim situacijama

Analizirat ću u nastavku ključne aspekte presude i stavove koje je zauzeo sud, te ću pokušati dati odgovor na prethodno postavljena pitanja.

Jako je bitno naglasiti – i to je ono što u konkretnom slučaju predstavlja odmak od dosadašnje prakse – kako su se tužitelji odvažili izaći van ustaljenih okvira u sličnim situacijama kada se tužbeni zahtjev u pravilu svede na zahtjev za utvrđenje klevete i/ili uvrede, te su tražili utvrđenje diskriminacije odnosno uznemiravanja, što je sud prepoznao i uvažio.

Naime, u praksi diskriminacija kroz verbalno uznemiravanje postoji:

• kada je govor usmjeren na ponižavanje određene osobe,
• kada govor ima za cilj zastrašivanje i/ili degradaciju i/ili vrijeđanje određene osobe,
• kada dolazi od osobe koja nastupa sa pozicije moći (što je možda i ključni aspekt),
• kada se stvara ponižavajuće i/ili neprijateljsko okruženje za određenu osobu.

Svi ovi elementi su postojali i u konkretnom slučaju.

Dodatno, činjenica je i to da je tuženi u spornom razgovoru iznio i aluzije na seksualnu orijentaciju novinara, te niz uvreda sa seksualnom konotacijom, što neupitno predstavlja diskriminaciju na osnovu seksualne orijentacije bez obzira na to kakva je zaista seksualna orijentacija tužitelja.

Prethodno je istaknuto da u sličnim situacijama (koje, nažalost, odavno nisu iznimka već su, gotovo, postale pravilo) ključni aspekt jeste nastup sa pozicije moći lica koja vrše diskriminaciju. S tim u vezi treba reći kako u evropskoj sudskoj praksi (a za sada nedovoljno izraženo u domaćoj sudskoj praksi) vrijedi princip prema kojem javni funkcioneri imaju niži prag dopuštene slobode govora u odnosu na običnog građanina, dok – s druge strane – novinari imaju čak i viši stepen zaštite od običnog građanina, jer se smatra da novinari rade u interesu javnosti. Odnosno, princip je da vlast mora trpiti više, novinar mora biti slobodniji, a i novinari i građani moraju biti u što većoj mjeri zaštićeni od zloupotrebe moći.

Zato, kada javni funkcioner pribjegne vulgarnostima, prijetnjama, ponižavanju, uvredama, pokušaju zastrašivanja, uvredama sa seksualnim aluzijama ili slično, to se prema standardima evropske jurisprudencije ne može smatrati niti vrijednosnim sudom, niti mišljenjem, niti privatnom svađom, već predstavlja zloupotrebu javne funkcije koju je nužno u svakom takvom slučaju sankcionisati.

U tom kontekstu ukazujem da je sud u predmetnoj presudi zauzeo nekoliko stavova koji su upravo na fonu evropske sudske prakse, a citirat ću najbitnije stavove suda:

„ [...] sud utvrđuje da je govor tuženog bio sve, samo ne uobičajen, kulturan i normalan govor lica koji u to vrijeme obavlja funkciju načelnika Šipova [...] i lica koje bi trebalo da bude, bar po funkcijama koje je obavljao, ako po ničemu drugom, samosvjestan, pristojan i odgovoran čovjek.“

„ [...] sud iz govora tuženog utvrđuje da njegov govor sadrži sve elemente uznemiravanja koje je jedan od oblika diskriminacije, jer je svojim govorom povrijedio dostojanstva tužilaca tako što ih je brojnim vulgarnostima pokušao zastrašiti, degradirati, ponižavati i biti uvredljiv.“

„ [...] sud smatra da tuženi jeste izvršio neposrednu diskriminaciju tužilaca [...] budući da nema niti jednog zdravo-razumskog opravdanja za ophođenje koje je tuženi izvršio. Naprosto ovakvo ophođenje ne može se nazvati mišljenjem i vrijednosnim sudom, već običnim prostačkim izražavanjem [...]“.

Presuda koja normalizira odgovornost u javnom diskursu

Vratit ću se sada na pitanje zašto je ovakva presuda svojevrstan presedan.

Naravno, ovakva presuda ne bi bila velika i bitna vijest pod uslovom da sudska vlast redovno, dosljedno i principijelno sankcioniše verbalno nasilje javnih funkcionera, zastrašivanje novinara i govor koji ima elemente uznemiravanja ili diskriminacije.

Ipak, stvarnost je suprotna. Činjenica je da je javnost godinama unazad naviknuta na vulgarizaciju javnog prostora, a tome je – nažalost, ali to se treba reći – u određenoj mjeri doprinijelo i bh pravosuđe svojim pasivnim odnosom, inertnošću, relativizacijom i tolerisanjem brutalnog govora moćnika, a posebno političara i javnih funkcionera.

In conclusio, predmetna presuda nije presedan u kontekstu unošenja bilo kakve novine u pravu – jer, Zakon o zabrani diskriminacije u manje-više neizmijenjenom tekstu je na snazi više od 15 godina – već predmetna presuda donosi novinu i značajan iskorak u praksi sudova. Njena suštinska vrijednost leži u tome što u fokus stavlja standarde javne komunikacije i jasno razgraničava šta u javnom prostoru jeste, a šta nije dopušten govor.

Ova presuda normalizira odgovornost u javnom diskursu: poručuje da pozicija moći ne štiti od pravnih posljedica, da novinari nisu legitimna meta političkih obračuna i da vulgarnost, chilling effect (efekat zastrašivanja) i govor mržnje nisu političke kategorije već obrasci ponašanja koja je nužno pravno sankcionisati.

Ostaje nadati se da će se kroz sličnu sudsku praksu otvoriti prostor za veći stepen zaštite novinara, da će sudovi početi prepoznavati kako verbalno nasilje nije nikakav politički diskurs već upravo to – nasilje u svom izvornom značenju – te da će se sudska praksa kretati u pravcu stvaranja standarda u zaštiti novinara kakve Evropski sud za ljudska praava (ESLJP) i EU odavno dosljedno primjenjuju.

U konačnici, ova presuda predstavlja priliku da kroz kontinuiranu sudsku praksu vratimo minimum javne pristojnosti upravo tamo gdje je trenutno možda i najpotrebnija, a to su institucije vlasti.

___