Najgluplje je šutjeti. Zaključio je to Zija Dizdarević suočen s tezama iznesenim u nečemu što je sam nazvao „žestokim ideološkim pamfletom“ i koje je promovirao Rešid Hafizović, profesor Fakulteta islamskih nauka u Sarajevu. I nije ni slutio kuda će ga odluka da govori dovesti.

Ostavši zatečen nečim što je sa profesorova stajališta valjda trebala biti neka vrsta prolegomene za svaku buduću raspravu o genocidu počinjenom u Srebrenici Zija se odlučio na javnu polemiku. Moj osobni sud je da je to bila apsolutno ispravna odluka, tim prije jer je povod bila Srebrenica a zločin koji se tamo dogodio ne smije biti izgovorom za plasiranje bilo kakvih problematičnih teza. Jednostavno zato jer Srebrenica mora ostati iznad svih naših političkih, idejnih i svjetonazornih prijepora.

No umjesto očekivanog diskursa u kojemu bi sudjelovao – Zija je dobio otkaz suradnje u „Oslobođenju“, dnevnoj novini i novinskoj kući u kojoj je proveo 17 godina svog plodonosnog novinarskog radnog vijeka. To je početak priče. A njen kraj, sada kada o tome govorimo, je knjiga koja je pred nama. I da Ziju nisu izbacili iz „Oslobođenja“ kao kakav potrošeni partfiš, ova bi knjiga bila iznimno vrijedan dokument o našem vremenu. Ovako je „bogatija“ za dokaz više.

Pedantno skupljeni tekstovi dragocjeni su prilog raspravi o stanju u „društvu bez društva“ u kome caruju „estradizacija“ i „eskapizam“, da citiram neke od autora koji su se uključili u ovaj polemos. Dovoljno je pogledati samo imena onih koji su se ovim povodom oglasili a pri tom otvorili brojne važne teme i u konačnici nam svima postavili ono najvažnije pitanje – u kakvom mi to društvu zapravo živimo? Teško je biti kategoričan i jasno definirati što je ovdje zapravo meritum stvari – teze profesora Hafizovića ili pak osobna drama Zije Dizdarevića. Ili su to istodobno obje ove dimenzije jer su ih okolnosti tako nerazmrsivo preplele.

Kronološki – najprije o samom povodu za polemiku. „A smutnja je gora od ubijanja“ – pod tim je naslovom i pod krovom rektorata Sveučilišta u Sarajevu u povodu šesnaeste obljetnice genocida u Srebrenici uslijedilo kazivanje koje je publici sugeriralo kako su rat u Bosni i srebrenički genocid kao njegov najgori ishod zapravo rezultat zavjere smišljene u Bruxellesu, Londonu, Parizu, Beogradu, Moskvi i New Yorku a provodili su je Srbi kod kojih je ubilački gen prepoznatljiv još od ranog srednjevjekovlja.

- 2 -

Kritike temeljene na sličnoj argumentaciji autor je uputio i današnjoj Europskoj uniji pojašnjavajući potencijalnoj publici kako u središtima njene političke moći danas sjede potomci onih koji su ubijali muslimane po Španjolskoj i na Siciliji i koji su „marširali na Bosfor u samo srce Otomanskog imperija kako bi ga raskomadali“. Teorije zavjere, sumnjive kvalifikacije cijelih naroda i povijesne anabaze, sve se to nagomilalo u jednom nedugom izlaganju kojemu je kakav-takav kredibilitet barem u fizičkom smislu dalo akademsko nadsvođe pod kojim je upriličeno.

Ovo je kazivanje u pisanom obliku osvanulo na stranicama „Oslobođenja“ u prilogu posvećenom kulturi, umjetnosti i znanosti i tako nahrupilo u javni prostor sa svim konzekvencama koje to podrazumijeva. Zija Dizdarević je kao iskusan novinar osjetio potrebu reagirati i to je i učinio. U najkraćem, upozorio je kako se prebacivanjem krivnje za rat u Bosni i Hercegovini na svjetske centre moći zapravo umanjuje odgovornost koju za to imaju Srbija i ono što danas zovemo Republikom Srpskom. Teze o „ubilačkom genu“ kod Srba bez oklijevanja naziva rasističkima a problematičnim idealiziranje propalih povijesnih tvorevina koje su i same prakticirale osvajanja, ubijanja i pljačke.

Nije Zija Dizdarević čovjek koji je tijekom svoje novinarske karijere stjecao samo prijatelje i nailazio isključivo na istomišljenike. Tako je i sa Ivanom Lovrenovičem a oni s malo dužim pamćenjem sjetit će se njegove polemike s Dizdarevićem o primjerenosti konsocijacijskog modela društvenog ustroja u Bosni i Hercegovini. Usuđujem se kazati kako nakon te, u javnosti i nismo imali neke polemike u kojoj bi bilo stvarne, sudbinske sadržine važne za budućnost ove zemlje. No bez obzira na ranije rasprave Lovrenović će se u ovom „slučaju Hafizović“ bez oklijevanja očitovati na istom tragu kao i Dizdarević braneći pri tom načela i upozoravajući kako je „rasizam sarajevske elite“ tema koja se tiče sviju makar se na nju javnost oportunistički oglušivala a jedna institucija ideološkim odstrelom reagirala na pokušaj da se to pitanje otvori. Uslijedit će reagiranja Envera Kazaza koji ne dvoji kako je profesor Hafizović promovirao „najrigidniju moguću desničarsku teoriju.

- 3 -  

Sve svjetske kršćanske zavjere protiv Bošnjaka i izbacio parole s rasističkim implikacijama“. Vuk Bačanović će nam ukazati na paralelu između Hafizovićevih teza i odvratnih konstatacija Biljane Plavšić o muslimanima kao „genetski kvarnom materijalu“, Alanu Pejkoviću (Tri Bosne u jednoj hefti) će ovo biti povod za seciranje ukupne bosanskohercegovačke stvarnosti. Kao i još mnogima. Oglasit će se i neki koji za Ziju baš i nemaju lijepih rječi i za koje je njegov neizbrisivi magnum crimen i dalje to što je on bio novinarem i urednikom i u bivšoj zajedničkoj državi tj. u „komunizmu“ a na svoje su došli i oni koji u tvrdnjama profesora Hafizovića ne vide ništa sporno. Dapače.

„Gdje su muslimani dolazili gradili su ceste i džamije ali i druge bogomolje. Gdje dolazi danas Zapad ostaju samo ruševine i dugovi MMF-u“, piše tako jedan zapjenušani blogger čije je zanimljive opservacije s nama u ovoj knjizi podjelio Zija. I valja dodati da su svoje mjesto u ovoj knjizi dobili i oni koji su šamarali i lijevo i desno, podjednako kritizirajući i Dizdarevića i Hafizovića. Zaključno, profesor Hafizović će u intervjuu „Oslobođenju“ konstatirati kako ga se zapravo pogrešno interpretiralo te kako su ga na temelju takvih krivotvorina optužili „jedan sujetni novinar i šačica ovdašnjih ljevičarskih selefista“. Profesor je nedvojbeno u pravu kada govori o tek šačici onih koji su se oglasili kritizirajući njegove teze. No sad smo i kod važne poante cijele priče koja nas vraća na njen početak.

Profesor je dakle dobio prostor u „Oslobođenju“ a novinar je za taj isti prostor bio uskraćen i to su činjenice. Specifikum cijele ove kafkijanske pripovjesti je u tome što se rasprava među šačicom njenih sudionika koju je potaknuo Zija vodila uglavnom unutar virtualnog svijeta interneta. Značajan dio tekstova koje ćete pronaći u knjizi zapravo je objavljen na internetskim stranicama Radio Sarajeva, E-novina, Peščanika, uglavnom u maloj ezoteričnoj zajednici koja je okupila ono što je preostalo od kritičkog promišljanja vremena u kojemu živimo i kojemu u tradicionalnim medijima i oblicima javnog komuniciranja nema mjesta jer to, valjda, nikoga ne zanima.

- 4 -

Nekako me to podsjeća na „izum“ samizdata kojim su se služili u staljinističkim sustavima kako bi društvena kritika makar u tragovima dospjela do ostatka svijeta. Želim ovdje podsjetiti na žalosni primjer nekadašnje redakcije tjednika „Dani“ koja nije imala izbora nego zaključiti da ono što su oni radili u toj novini za Belzebuba privatizacije ne predstavlja baš ništa. Pokušaj da se u istom tom tjedniku polemizira s tezama profesora Hafizovića, Dizdareviću je propao jer su tamo čuli tek za nekog Šefketa a ne za Rešida istoga prezimena. Novine i televizije u našem su okruženju po logici današnjeg tržišta i kriterija vlasnika uglavnom prilika za promoviranje njihovih političkih patrona, poslovnih jarana i kriminalnog podzemlja te prirodnih ili oblajhanih plavuša u potrazi za sponzorima. Plus nešto Edina Džeke i Halida Bešlića. Ja ne znam u koji se od ovih kriterija Zija nije uklopio i to nam objašnjenje još duguju kako u „Danima“ tako i u „Oslobođenju“. Ovako su ga glavna urednica i direktor „Oslobođenja“ ekskomunicirali s obrazloženjem da je narušio ugled lista jer mu se polemički tekst kojega su odbili u „Danima“ potom pojavio na jednom portalu.

„Zija Dizdarević ima, naravno, pravo da svoje tekstove ponudi kome hoće ali 'Oslobođenje' ima pravo prekinuti ugovor sa suradnikom koji autorsku slobodu u 'Oslobođenju' zloupotrebljava“, obrazloženje je tadašnje i današnje glavne urednice „Oslobođenja“. Nedostaje doduše pojašnjenje čime je on to zlorabio svoju autorsku slobodu no zar je to uopće bitno. Od ovog katil-fermana možda je gore još samo naknadno objašnjenje kako Dizdarević nije dobio otkaz nego mu je otkazana suradnja. A ionako je umirovljenik pa mu valjda ništa nije ni moglo biti otkazano osim mirovine. Ako ju je uopće zaslužio. Kao komunistički novinar.

Valja ovdje primjetiti da Zija Dizdarević nije prvi novinar koji se preko noći našao na ulici otkako je „Oslobođenje“ privatizirano i otkako je novinska kuća s tim nazivom počela slijediti logiku drugih „najtiražnijih“ i „najgledanijih“ medija. Da bude jasno, ovdje nije rječ o „Oslobođenju“ jer je ono poslužilo tek kao metafora.

- 5 -

Tako smo se i sami uvjerili da za novinara ali i za interes javnosti u konačnici nije bitno određuje li sudbinu i uređivačku politiku nekog medija vlasnik jednog entiteta odnosno političke stranke, dva tornja ili tri tvornice. Kriteriji koje oni nameću uvijek su isti, razlika je samo u impressumu. Odnosno u odjavnoj špici.

Novinari, svejedno imali mjesec dana ili trideset godina radnog staža, tek su najamna radna snaga koju se u ovoj državi može šutnuti bez ikakvih posljedica. Glavni urednici koji to na vrhuncu moći u svom mandatu ne žele priznati brutalno se suočavaju s ovom istinom kada i sami postanu bivši. Meni, Zija, zapravo uopće nije jasno kako su te i trpjeli do tog otkaza koji zapravo nije bio otkaz, nego više onako... Očitovat će se o ovom slučaju i Helsinški komitet BiH. Jasno je upozorio „Oslobođenje“ na pravne propuste pri otkazivanju ugovora sa Dizdarevićem i preporučio preispitivanje takve odluke. Nikakav odgovor nikada nije stigao. „Bosna je to nepravednih otkaza, preranih smrti i zaustavljenih pravnih procesa“, napisat će Alan Pejković u svom već pomenutom tekstu. Ali ipak: najgluplje je šutjeti.