Pitanje u pitanju: “kakvo je to pitanje otvorilo u Americi?”, je podsjetilo na jedno drugo pitanje i anegdotu, dvadesetak godina staru. Na početku “našeg rata”, negdje u aprilu 1992. godine, novinar tadašnjeg Radio Sarajeva je upitao dopisnika “Oslobođenja” iz SAD o reakcijama na izjavu nekog američkog diplomate povodom zaoštravanja krize u Bosni i Hercegovini. “Nema problema,” uslijedio je odgovor  s druge strane Atlantika, ”samo mi prvo pročitajte tu izjavu”. Nakon čega je uslijedio  analitički “sitni vez”, onako iz prve ruke, s lica mjesta.

 

Tako sam i ja o fotografiji i posljednjim sekundama u životu Ki-Suck Hana, saznao četiri dana kasnije, direktno preko e-maila, iz Sarajeva. Što otvara prvo pitanje: kako to da neko, ko pretendira da bude “iznad prosječni konzument standardnih medijskih formi”, pa još nastanjen u Americi, nema pojma o događaju koji je ustalasao sredstva socijalne komunikacije i pobudio interes viđenijih medijskih eksperata? Jednostavno: moj izbor i samo“praćenje” medija se, uglavnom,  svodi na udarne vijesti, na kondenzaciju nečega što neko drugi misli da je važo da mi se saopšti. Na kraju mog informativnog toka je bila praznina pa “poruka nije primljena”.

 

A, možda, stvar nije u kraju, nego u početku.

 

“New York Post” nije na listi medija što, u određenom hronološkom redoslijedu, zadovoljavaju moju dnevnu, informativnu glad. Da je, umjesto tabloidnog “Posta”, vijest objavio susjedni “Times” stvar bi, vjerovatno, bila drugačija. Ali, ova vijest i, posebno fotografija, ne bi zadovoljili osnovni kriterij iz “Timesovog” slogana “Sve vijesti koje su po mjeri za štampu”. (“All the News that’s  Fit to Print”) Ovo “that’s fit” je unutrašnji element koji definira svaki medij. “New York Post” će biti tabloid sve dok njegovi urednici kroje novinu po mjeri naslovne stranice sa slikom čovjeka “osuđenog na smrt u podzemnoj željeznici”, sve po mjeri tiraža a ne etike.

 

 

Ona “mjera” koja je meni servirala vijesti protekle sedmice ponudila je sljedeća pitanja: ko će biti Ptica Trkačica a ko Mirko S. Kojotovski u političkom dvoboju na “Financijskoj Litici”, kako će se Vrhovni Sud izjasniti o problem homoseksualnih brakova, po čemu je “Take Five”, najpoznatija kompozicija nedavno preminulog Davea Brubecka, ne tipični jazz standard, te koliko je dijagnoza “hyperemesis gravidarum” važna za trenutno najpopularniju trudnicu, Kate Middleton. O moralnim implikacijama objavljivanja fotografija nesretnog Hana nisam saznao ništa.

 

I tako stižemo do drugog dijela odgovora na pitanje s početka teksta.

 

A taj odgovor nema nikave veze s mjestom stanovanja. Naime, pošto se Gutenbergova pretvorila u googleovsku galaksiju, a kako je ona poprilično ravna, istu teoretsku šansu imaju informativni pretraživači u Glavatičevu, Patagoniji ili Novosibirsku. Rezultat te pretrage u slučaju “NW York Postove” naslovne stranice  bi pokazao svu težinu dileme pomoći ili snimiti, baš kao u slučaju Kevina Cartera, dobitnika Pulitzerove nagrade za 2003. godinu. Konačno, uz još uvijek nedovoljno istražene kriminalne aspekte slučaja, internetska pretraga navodi i izjavu autora fotografije R. Umar Abbasija “da bi više volio da je onaj koji priča priču (“storyteller”) nego da je njen (aktivni )dio”. Što nas vraća na još jednu od “vječnih tema” žurnalizma. Novinar, reporter ili fotograf, ma koliko se trudio, nikad ne može preskočiti subjektivni ugao događaja koji opisuje, prenosi ili slika.