Medijsko predstavljanje žena – ubica
Medijsko predstavljanje žena – ubica
29/01/2014
Kako su žene u BiH rjeđe ubice, onda su i zločini koje počine brutalniji, zaključuje Dnevni Avaz.
FOTO: Prva žena serijski ubica u Meksiku u tabloidu iz 1892.
.JPG){kind=link}
Medijski diskurs, kao i bilo koji drugi, podložan je proizvođenju ideoloških matrica u kojima se perpetuira rodna stereotipizacija žena (i muškaraca). Mediji nerijetko služe kao prva poluga „normalizacije“ društveno prihvatljivih rodnih uloga. Ovakav diskurzivni medijski obrazac savršeno sadejstvuje u anuliranju zakonskih okvira kojima se zabranjuje diskriminacija i govor mržnje zasnovan na rodnim ulogama. Većina dosadašnjih analiza o medijskom tretiranju žena u sadržajima printanih medija „pokazale su kako se žene u tiskanim medijima najčešće javljaju u ulozi žrtve i to u crnim kronikama“ (1). Na osnovu ovih pokazatelja možemo pratiti kako se u štampanim medijima novinski stupci dodjeljuju muškim ili ženskim akterima ovisno o stepenu prihvatljivog ili „skandalizirajućeg“ sadržaja.
Žene– ubice koje su iznevjerile očekivanja
U članku Žene zločinci koje su šokirale javnost objavljenom 31. 12. 2013. godine u rubrici Crna hronika u Dnevnom avazu, autor (A. M. Kovač), prezentira čitalačkoj publici senzacionalistički intoniran tekst o trima slučajevima žena – zločinki. Birajući ovaj referentan stereotipizirajući okvir za interpretaciju, autor se ne libi da u maniri dobrano probavljivog novinskog jezika demonizira žene – monstrume – počiniteljice strašnih zlodjela. Autor u samom uvodu, inače neprofesionalnog i skandalozno nepismenog članka (članak ne zadovoljava minimum profesionalnih kriterija kao što je objektivni i nepristrasni pristup izabranoj temi, potom poznavanje i primijenjivanje pravopisnih načela jedne od standarnih normi b/h/s jezika), kreće od uobičajene stavke da su žene rjeđe ubice nego muškarci što je vjerovatno i jedna od prvih „šokirajućih“ pretpostavki zbog koje je u novogodišnjem broju u rubrici "crna hronika" prezentirana prošlogodišnja zločinačka bh. realnost. Ukoliko su rjeđe ubice, onda su i zločini koje počine brutalniji, piše autor, ostavaljajući nas pred upitom kojom logičkom operacijom se došlo do ove premise.
FOTO: Članak iz novogodišnjeg broja Dnevnog Avaza (kliknite na fotografiju za članak u .PDF formatu)
Ne možemo a ne primijetiti da je u novogodišnjem broju, inače specijaliziranom za sumiranje prošlogodišnjih događaja, povlašteno mjesto za rodno-stereotipizirajuće tekstove – crna hronika – zauzeo članak o ženama koje su „zgražavale“ bh. javnost u 2013. godini. Autor članka u, kako smo ocijenili, skandalizirajućem tonu, dodjeljuje etikete malograđanskog diskursa počinjenim zlodjelima žena – ubica: brutalno, začuđujuće, zgražavajuće. No, time se ne potcrtavaju tek „skandalizirajuća“ zlodjela, nego se javnosti predočava zgražavajući efekat takozvane šire javnosti, kao da djela koja su „monstruozna“ sablažnjavaju tek ukoliko se počinilac rodno prezentira ženom. Na djelu je dakako posredovanje medijskog diskursa između rodno prihvatljivih i rodno iznevjernih očekivanja ženskog modela ponašanja (2).
Ko su Avazove žene-monstrumi?
Na prvom mjestu bh. javnost šokirala je, kako veli autor, Dana Škrba brutalnim ubistvom fotografa Mustafe Bukvića. Novinske stupce, prema autorovom pisanju, zauzimala je i zbog presedana u sudskoj praksi – porođaja i zadržavanja novorođenčeta sa sobom tokom sudskog procesa. Autor na ovome mjestu, poznatom metodom, počiniteljicu ubistva dodatno inkriminira potenciranjem društveno neprihvatljivih uloga. Škrba je ne samo žena nego i majka, čime se javnost dodatno ima za cilj zgražavati i sablažnjavati. Pored toga, Škrba je, iskoristivši intimnu bliskost sa fotografom počinila brutalno ubistvo. Proračunatu ubistvenu namjeru Dane Škrbe, kao i brutalnost ubistvenog čina, autor ističe nadnaslovom „Pokrila ga dekom“.
Nadalje je bh. javnost zgrozila Margareta Hadžić zvana Marga – „kraljica tuzlanskog narkokartela“ – pokušajem ubistva dva policajca i nedozvoljenim držanjem oružja. Autor nam ponovno predočava koliko je javnost bila zgrožena: „Ovaj sudski proces javnost je pomno pratila jer je Hadžić šokirala bh. građane kada je, u aprilu 2012., pucala na specijalce koji su došli da joj pretresu kuću.“ No, zgražavanje se ne zadržava na tome nego se u maniri tabloidnog „vjerovali ili ne“ pristupa, Marga predstavlja kao akciona figura mainstream filmske produkcije: „U vatrenom obračunu Marga je ranila pripadnike Specijalne policije Dražena Vujanovića i njegovog kolegu Mladena Divkovića. Kada joj je nestalo metaka, popela se na potkrovlje svoje kuće te, pokušavajući pobjeći policiji, skočila s potkrovlja na balkon prvog sprata, s visine od tri i po metra.“
Autor članka završava portretiranje trećom počiniteljicom brutalnih zločina, Mirabelom Čoker, „nevjenčanom suprugom zeničkog kralja marihuane“. Kao i u slučaju Dane Škrbe, Mirabela Čoker se dodatno inkriminira podacima iz intimne sfere života. Očigledno da to što je nevjenčana supruga kriminalca podupire sablažnjavanje bh. javnosti. Znamo da, iako je došlo do pucnjave, niko nije poginuo, ali da jeste, vjerovatno bi došlo do „pokolja“: „No, iako je došlo do pucnjave, policija je spriječila pokolj u zeničkom mjestu Dusine, a tada su osim Čoker uhapšeni i Helvida, Nermina Klobodanović, Elmir Imamović, Husein Selimović i Huso Mustafić.“
Eksperti za normalizaciju stereotipa
Autor je temu postavio isuviše tendenciozno birajući tek tri slučaja koja su po njemu, ili po mišljenju javnog mnijenja, skandalizirala javnost. Površno obrađenom temom, autor svjesno perpetuira rodno-stereotipizirajuće sadržaje o ženama u rubrici crne hronike udovaljavajući građanskom miljeu (naime, riječ je o općeprihvaćenoj praksi obraćanja čitateljstvu kao građanskom miljeu čime i novinari/ke i čitatelji/ke artikuliraju neprihvatljive građanske vrijednosti) etiketama skandalizirajućeg, šokirajućeg i zgražavajućeg efekta. Pokušavajući poentirati temu usvojenom (čemu doprinosi i diskurs psihijatrije, psihologije, kriminologije i slično) normom o ponašanju žena i muškaraca u kriminalnim radnjama, autor konsultira „psihijatricu Jasminku Dizdarević“ (previđajući da je riječ o kliničkoj psihologinji a ne psihijatrici) koja dodatno naglašava socijalno zadate rodne uloge i takozvanim stručnim obrazloženjem normalizira pretpostavku o „drastičnijim i brutalnijim“ zlodjelima koja počine žene samo zbog toga što su, kako stručnjakinja veli, emocionalnija bića: „Ubistva koja su počinila žene mnogo su drastičnija i brutalnija od onih koja su počinili muškarci iz razloga što su žene bića vođena emocijama te većinom razmišljaju srcem, pa tek onda glavom. Veći procent žena ubica kaje se nakon počinjenog ubistva za razliku od muškaraca te većina ne bi ponovila ono što je učinila u trenutku kad se vodila emocijama.“
I muškarci ubijaju, zar ne?
Pristajući na logiku ovoga članka, možemo zaključiti da je jedino skandalozno i šokantno u cijelom članku – napose članak koji vrvi od šokantnih izjava i okoštalih konstrukcija i time sadejstvuje u artikuliranju medijskog skandalozno lošeg sadržaja i zadržavanja podrazumijevajućih normi ponašanja žena i muškaraca. Podrazumijevajuću binarnu opoziciju o racionalno-muškom i emocionalno-ženskom elementu, medijski diskurs potvrđuje glasovima takozvanih stručnjaka/inja iz naše šokirane malograđanske javnosti. Ukoliko već i pristaje na binarnu opoziciju muško-ženskih počinjenih zlodjela, medijski diskurs bi za valjanu usporedbu morao uključiti i kriminalna djela koja su počinili muškarci, tek toliko da se „šokiranaj bh. javnosti“ da mogućnost da procijeni koliko je uistinu zgrožena i sablaznuta zlodjelima koja počiniše tri žene u protekloj godini.
Bilješke
(1) Sarnavka, Sanja, Kunac, Suzana: „Interpretacija novinskih interpretacija jednog ubojstva“ u: „Stereotipizacija: predstavljanje žena u štampanim medijima u jugoistočnoj Evropi“, Moranjak-Bamburać, Nirman, Jusić, Tarik, Isanović, Adla (ur.), str. 252.
(2) Ukoliko bi se poštovala načela medijskog tretmana svih aktera događaja, onda bi se, makar i prividno, morala otkloniti diskriminacija na osnovu bilo kojeg faktora: „Naime kako je utvrdio Daniel Cornu (1997), među šest dominantnih profesionalnih načela koja se nalaze u svim novinarskim deklaracijama i kodeksima jest i načelo 'podjednaka tretmana svih osoba eliminacijom svih oblika diskriminacije'.“ (Ibid., str. 253.)