"Ovo su naši prvi koraci u novinarstvu i kada objavite jedan članak koji dovede do toga da se nešto mijenja i da će se nešto moći promijeniti, jako puno znači."

Novinarke Centra za istraživačko novinarstvo, Sadeta Fišić, Jovana Kljajić i Maida Salkanović dobitnice su USAID-ove nagrade koja se dodjeljuje za najbolju novinarsku priču na temu kreiranja javne politike u oblasti vaninstitucionalnog udomiteljstva djece i odraslih osoba bez adekvatnog roditeljskog i porodičnog staranja. Nagrađena priča "Visoka cijena krova nad glavom" je njihov prvi istraživački rad i kako same ističu prvi ozbiljan novinarski posao. 

"Istraživanju smo jako ozbiljno postupile, prije svega znajući medij za koji radimo i poznavajući njihove standarde", ističe Maida Salkanović, jedna od autorki članka koji je  pomogao u izradi Nacrta javne politike o udomiteljstvu. O samom istraživanju i radu na priči kao i o istraživačkom novinarstvu u Bosni i Hercegovini, razgovarali smo sa ove tri mlade novinarke. 

Na koji način radite istraživanje i da li ste imale mentora, obzirom da vam je ovo prvo veliko istraživanje? 

Sadeta: Tokom istraživanja radimo draftove koje urednica dalje gleda i za sve što joj nije jasno ostavi komentare. Onda mi to objašnjavamo ili dodatno istražujemo. Nakon što se sve procedure vezane za draft završe, kreće provjeravanje činjenica. Svaka riječ se mora dokazati i provjeriti. Moramo imati dokumentovano sve što je napisano u tekstu. Nakon toga priča ide na okrugli sto, gdje više novinara dođe i čita tu priču i daje svoje komentare. I opet na kraju možda taj tekst ne izgleda onako kako je izgledao kada je završen zadnji draft.Tek nakon toga priča ide na objavljivanje. To je dug proces, a samo istraživanje dugo traje. Jako je bitno u CIN-u za svaku priču uraditi detaljno predistraživanje da bi se ušlo u istraživanje, intervjue i bilo šta drugo. Od čitanja samih tekstova na tu temu, pa preko zakonskih okvira i definicije istraživane tematike. Način rada se dosta razlikuje od drugih medija, dnevnih medija. Imaš prostora da istražuješ i da to bude onako kako treba da bude, tačno da prenesemo informacije.

Maida: Kao što je Sadeta rekla, nismo imali mentora, urednica je naravno davala smjernice, ostali su dobrodošli da daju komentare. Međutim novinar najbolje zna svoju priču.  Poslije smo dobili reakcije, ljudi su pitali kako možemo da ne objavimo sve podatke do kojih smo došli, što je nama istina bilo smješno jer smo imali toliko materijala da to sve nije bilo moguće pretočiti u jednu priču.

Jovana: Predistraživanje je dugo trajalo, počevši od slanja dopisa svim centrima za socijalni rad, odnosno službama za socijalnu zaštitu, gdje smo čekali jako dugo na odgovore. Mnogi centri, službe ne vode se u potpunosti Zakonom o slobodnom pristupu informacija, tako da smo ih morali podsjećati da treba da nam odgovore prije nego što uputimo žalbu. Srećom, nije bilo slučajeva u kojima bismo se trebali žaliti. Sam ovaj projekat koji smo radili o hraniteljstu trajao je dugo. Kroz tih dva-tri mjeseca koliko smo istraživale, naučile smo puno stvari sa kojima se nikada nismo ni upoznale na fakultetu. Tako da pored toga što smo mi ozbiljno pristupile tome, bile smo motivisane da naučimo kroz cijelu tu priču kako će to sve izgledati. 

Kako je došlo do toga da istražujete tematiku hraniteljskih porodica?

Maida: Do toga je došlo sasvim slučajno.CIN je dobio dojave iz škole o mogućem zlostavljanju, odnosno zanemarivanju u jednoj hraniteljskoj porodici. I kako ti pozivi nisu prestajali, jednostavno nismo mogli da ih ignorišemo. Oni  koji poznaju CIN znaju da to nije standardna tematika kojom se bave, uglavnom je to kriminal i korupcija. 

Tema koju ste istraživale je veoma osjetljiva. Koliko je teško bilo doći do podataka i do ljudi koji uopšte žele da pričaju?

Sadeta: Samo da dođemo do nečijeg broja telefona znalo je biti komplikovano. Na razne načine smo pokušavali da dođemo do brojeva telefona, bilo je situacija u kojima smo ljude morali zaustaviti na ulici, predstaviti se i reći šta radimo. Ljudi misle da smo mi otišli kod komšinice od hraniteljice i ona se nama natračala i mi smo na osnovu toga napisali tekst. Uglavnom ljudi misle da smo mi napisali tekst rekla-kazala, da tu nema ništa. Kada objasnimo ljudima na koji način CIN funkcionira, koliko se puta jedna informacija provjeri, da ne može proći nešto što nije dokumentovano, kada im kažemo da imamo sudsku i drugu dokumentaciju onda kažu svaka vam čast neka ste se pozabavili tom temom.

Maida: Za mene je to bio jedan od najtežih dijelova istraživanja. Jer bilo je ljudi do kojih je bilo veoma teško doći, koji nisu željeli da pričaju, plašili su se hranitelja. Međutim, mi smo uspjeli upornošću da dođemo do podataka. Imali smo jednu reakciju u kojoj je jedna od hraniteljica iz priče rekla da smo se lažno predstavile, kao da smo rekle da dolazimo iz Centra za socijalni rad. Međutim na našu sreću, mi imamo snimljen razgovor u kojem tačno kažemo da dolazimo iz Centra za istraživačko novinarstvo. Zanimljivo je kako se ljudi odnose kada vide ovako mlade novinarke, i tu još dolaze rodne predrasude u priču,  kako omalovažavaju i nekako nastoje da nas podcjene. I u tom slučaju oko predstavljanja, spominjalo se kako smo mi mlade, neiskusne djevojke, željne senzacije i tako da smo se kao i lažno predstavile. 

Jovana: Poražavajuća je činjenica da su pretežno ljudi iz javnih institucija nama bili nedostupni. Nisu to bili samo ljudi koje smo mi trebali kontaktirati sasvim neposredno, nego i ljudi sa kojima smo direktno trebali da stupimo u kontakt bili su nam nedostupni. Uzimajući u obzir što u CIN-u nema lažnog predstavljanja i mi svima kad kažemo da smo novinari, automatski se stvara predrasuda prema nama, kao da ćemo mi njih sada napasti. Čak su nas znali pitati da li smo završile fakultete, šta smo završile. Što je isto tako poražavajuće s obzirom na to da su ljudi koji su stvarno trebali, uvidjeli da smo mi uradili dobar posao i da to nije eto tek tako urađeno, već je posao koji je donio promjenu. Promjenu na bolje.

Kakvo je vaše iskustvo u radu sa Zakonom o slobodnom pristupu informacijama i prikupljanjem javnih podataka?

Sadeta: U ovom slučaju smo slali dopise, neke opštine su odgovorile odmah, neke su poslale nepotpune podatke, pa smo morali ponovo slati a neke opštine su čekale zadnji rok.

Maida: Što se tiče podataka iz suda i policije, tu smo imali stvarno dobru saradnju, veoma brzo smo dobili informacije koje nas zanimaju. Dobili smo podatke čak i onda kada nismo imali tačan broj predmeta. Ali,  morali smo da naučimo kako da koristimo te zahtjeve i ZOSPI. Imali smo recimo slučaj da su nam odbili zahtjev, međutim mi smo ga ponovo pisali i slali gdje smo morali malo više da argumentujemo i da se pozivamo na druge zakone. Da pokažemo da je ono što radimo u interesu javnosti. I onda smo dobile podatke.

Jovana: Mislim da sada, kada gledamo unazad kroz vrijeme da je danas jako slobodan pristup informacijama, bar je ZOSPI puno zastupljen i da zahvaljujući njemu možemo doći do pravih informacija. To nije nešto što je mrtvo slovo na papiru, nešto što se ne može koristiti, jer mi se uvijek možemo pozvati na to, i bez obzira na sve upravo zato možemo doći do informacija.

Maida: Da ali i za to moraju da postoje mogućnosti. Mi kažemo Zakon o slobodnom pristupu informacija, informacije su besplatne za sve. Nije to baš tako, dosta košta sve. To je dugotrajan i zna biti mukotrpan proces.

Jovana: Do petnaeste stranice je besplatano a dalje plaćate, i to košta. Recimo ako imate sudski predmet na preko 50 strana, pa zamislite onda koliko vam treba za više sudskih predmeta koje trebate dobiti na uvid. I zbog toga košta slobodan pristup informacijama. 

Istraživačko novinarstvo je vrhunac novinarstva. I svi bi voljeli da se bave time. Bez obzira što je jako rizično u BiH baviti se time. Niko ne zna koliko smo mi i strahova prilikom istraživanja priče imali, koliko smo energije izgubili. Istina, bilo je trenutaka kada smo bile iscrpljene i kada smo htjele da odustanemo, ali bitno je imati motiv i cilj i onda je sve jednostavnije.

Koliko vam znači to da je vaša prva novinarska priča uticala na izradu nacrta zakona o hraniteljstvu?

Maida: Iskreno, meni bi više značilo da znam da je to utjecalo na to da će neka djeca u hraniteljstvu da imaju sigurniju i bolju budućnost. Međutim takve podatke nemam. Možemo se samo nadati da će ovaj novi zakon da reguliše tu oblast dovoljno, međutim imamo tu i pitanje primjene zakona. 

Sadeta: I sam zamjenik ministra je rekao da nije problem zakon, nego provedba tog zakona i to je malo komplikovano. Jer nemaju ljudskih kapaciteta koji bi mogli to sve da prate. Mi smo ukazali na probleme kako bi se radilo na njihovoj prevenciji. I zato je to uticalo na promjenu Zakona, odnosno ne promjenu Zakona nego definisanje nekih dodatnih stavki koje se tiču kontrola u hraniteljskim porodicama.

Jovana: Ali nagrada kao nagrada, naravno da nam znači. Jer ovo su naši prvi koraci u novinarstvu i kada objavite jedan članak koji dovede do toga da se nešto mijenja i da će se nešto moći promijeniti, jako puno znači.

Kako vidite budućnost istraživačkog novinarstva u BiH?

Sadeta: Čini mi se da ne samo dnevni, nego i ostali mediji koji pokušavaju da se bave istraživačkim novinarstvom, dovoljno ne koriste ni Zakon o slobodnom pristupu informacijama. Čak mi se nekad čini da neki novinari ne znaju da imaju pravo da ga koriste, da sve informacije koje su javne, mogu da dobiju. Mogu da traže, ustvari. Dosta rada u CIN-u je zasnovano na slobodnom pristupu informacijama, dok ostali mediji to rijetko koriste koliko sam ja mogla da primjetim. 

Jovana: Upravo zbog nedostatka vremena u novinarstvu ne možemo da napravimo jedan dobar novinarski članak, potkovan argumentima, dokazima i tako dalje. Drugi novinari nemaju vremena koliko imaju novinari u CIN-u. Da bismo napisali jedan kvalitetan članak zaista treba tome da se posvetimo u potpunosti. A kad vidite novinare u dnevnom novinarstvu, koji pored dnevnih priča koje rade da se još dodatno posvete istraživačkom novinarstvu, vjerujem da ne mogu to obaviti kvalitetno koliko može jedna kuća koja je fokusirana samo na to.

Maida: Što se tiče istraživačkog novinarstva u BiH, mislim da je nedovoljno razvijeno s obzirom na to koliko su razvijeni kriminal i korupcija. Postoji potreba za time. Kao što je Jovana rekla, to nije nedostatak interesa nego nedostatak sredstava. Istraživačko novinarstvo zahtjeva dosta vremena, energije, dosta truda i unošenja u tu priču. Ali i novca.