Najbolji pokazatelj medijske situacije u Makedoniji jesu rezultati istraživanja Reportera bez granica – Makedonija je pala za 29 mjesta u posljednje dvije godine i sada smo najgore rangirani od balkanskih država. Ljudi ne vjeruju u medije. Čak ni novinari više ne vjeruju u svoju profesiju. Vlada svake godine troši milione eura na reklamiranje - vladajuća partija VMRO-DPMNE na taj način kupuje medije. Mediji koje vlast ne finansira pokušavaju preživjeti ali kompanije se plaše reklamirati u njima – ako stavite reklamu u kritički orijentisan medij, slijedećeg dana dolazi vam inspekcija. Mi smo imali slučaj gdje direktor jedne od kompanija kaže: “Molim vas, zadržite novac, samo povucite reklamu iz novine - u protivnom ću završiti iza rešetaka!” Glavni urednik dnevnog lista Nova Makedonija, Zoran Dimitrovski dobio je otkaz samo zato što se u svojoj kolumni usprotivio stavovima Vlade a novinar tog lista Tomislav Kezarovski osuđen je na četiri i po godine zatvora jer je navodno otkrio identitet zaštićenog svjedoka – iako je i sam svjedok rekao da je novinar bio prisiljen dati takvu izjavu.

 

 

 

Ako ste novinar blizak vlastima dobićete izjavu u bilo koje vrijeme jer, naravno, to će biti pozitivna izjava. Ako ste provladin novinar možete imati intervju sa premijerom u tri ujutro ako to želite. Ali za novinare koji su kritični prema Vladi sva su vrata zatvorena, kao da smo državni neprijatelji. Biću iskrena – ja više nemam drugu stranu u svojim pričama. Jer institucije ne odgovaraju na moje upite. Najgore od svega je što nas potpuno ignorišu, kao da ne postojimo. Više se i ne trude da objasne zašto ne odgovaraju, jednostavno kažu: “Nećemo na to odgovoriti” - i tu je kraj priče. Tada pokušate doći do te osobe na konferencijama za štampu, ali kada postavite pitanje odgovor glasi: “Izvinite, vaše pitanje nije u skladu sa temom konferencije.”

 

 

Više uopšte ne računam na transparentnost institucija. Pošaljem pitanja ali znam da neću dobiti odgovor. Kada je Komisija za borbu protiv korupcije imenovala glasnogovornicu bilo mi je drago što ova skoro zaboravljena institucija konačno ima osobu od koje možemo tražiti odgovore. Ali ispostavilo se da je ta osoba dobila poziciju samo da bi rekla: “Vaše pitanje će biti proslijeđeno predsjedniku komisije.” Kasnije sam saznala da je, neposredno prije nego što je postala glasnogovornica, proglašena za četrdeset hiljaditog člana gradskog odbora vladajuće partije u Skoplju. Tako da mi je postalo jasno da je to vještačka pozicija. Ukratko, institucije su zaboravile na riječ transparentnost. Portparol Vlade mi je odgovorio samo jednom. Mijenjamo telefonske brojeve kada tražimo izjave, pišemo im na Facebooku, ali nas ignorišu. Jedina šansa je pretraga zvaničnih dokumenata do kojih nije lako doći i zbog toga se nekoliko nas posvetilo data novinarstvu. Platite registru preduzeća i dobijete dokumente o nekoj kompaniji. To dosta košta ali je jedini način da istražujemo. Plaćamo samo dokumente za koje smo sigurni da će sadržavati potrebne informacije.

 

 

 

Već dvije godine istražujem koliko novca vlasti daju za oglašavanje. Imala sam informacije koliko košta jedna vladina reklama, ali su mi bili potrebni i podaci o tome koliko mediji dobijaju za njeno objavljivanje. Koristila sam Zakon i svakoj instituciji koja ima reklamu poslala zahtjev sa jednostavnim pitanjem: “U kojim medijima je ta reklama objavljena i koliko je to koštalo?” Namjera je bila da dokažem da se neki mediji u Makedoniji finansiraju samo od Vladinih reklama. Odgovor Vlade je bio da je riječ o povjerljivoj informaciji. Prema Zakonu o povjerljivim informacijama, takve informacije su one koje mogu ugroziti sigurnost države. Znači, Vlada misli da će sigurnost Makedonije biti ugrožena ako mi kažu u kojim medijima se oglašavaju!? Napisala sam žalbu i čekala mjesec dana na odgovor da je žalba odbijena jer je informacija zaista povjerljiva i da joj samo osoba koja je prošla sigurnosne provjere može pristupiti. Od jedne institucije dobila sam čak odgovor da je to lični podatak. Ispalo je da sam tražila informacije o ličnom životu ministara i direktora a ne o novcu poreskih obveznika. Tako da je jako teško doći do informacija koristeći Zakon. Rok za dobijanje odgovora je 30 do 40 dana i institucije uvijek čekaju do zadnjeg momenta. Kada podnesete žalbu čekate još mjesec dana. Institucije koriste rupe u zakonu a to je najlakše učiniti označavanjem tražene informacije povjerljivom. 

 

 

Jedina stvar koja se promijenila jeste da su opštine postale mnogo transparentnije. Šalju odgovore za samo nekoliko dana, čak i neke koje Vlada proglasi povjerljivim ili ličnim. Meni su čak dostavili i potpisane ugovore o oglašavanju koje imaju sa određenim medijima. Osobe koje su zadužene za odgovaranje na zahtjeve čak su me zvale i pitale jesam li zadovoljna odgovorima i da li mi je potrebno još informacija. To nikada ne bih mogla očekivati od Vlade ili državnih institucija. 

 

 

 

Sa kolegom Vladom Apostolovim iz Fokusa i Saškom Cvetkovskom sa TV Nova sam napravila bazu podataka za koju se nadamo da će biti dobar podstrek razvoju data novinarstva. Počeli smo istraživanje vlasnika online medija u Makedoniji jer se svakog dana pojavljuju novi portali i niko ne zna ko se nalazi iza njih – ko su vlasnici, novinari. Istraživali smo više od pet mjeseci i ispostavilo se da isti ljudi pokreću te medije, krijući se iza offshore kompanija iz Belizea, Kipra, Holandskih Antila... Uz korištenje podataka iz registra preduzeća i međunarodnih baza o offshore preduzećima, istraživanje je pokazalo da mnogi uticajni Vladini službenici indirektno stoje iza tih medija. Nismo dobili nijedan zvanični odgovor vlasti. Pretražili smo oficijelni registar web stranica koji je besplatan i došli do imena koja se stalno ponavljaju. Potom smo od Uprave javnih prihoda tražili firme na koje su portali registrovani iz čega smo dobili matične brojeve preduzeća. Na osnovu matičnih brojeva tražili smo vlasništvo i istorijat preduzeća u registru preduzeća.

 

 

Fokus je prvi medij u Makedoniji čiji je vlasnik bio novinar. Većina drugih vlasnika su ranije bili članovi parlamenta i političkih stranaka. Zbog toga je Fokus značajan na medijskom tržištu. Nikola Mladenov, vlasnik Fokusa, koji je poginuo prije godinu dana u saobraćajnoj nesreći pod veoma sumnjivim okolnostima, govorio je: „Fokus će uvijek biti pas čuvar, medij koji je kritičar svake vlade.“ Slijedio je svoju viziju bez obzira na sve i danas nam upravo nedostaje njegov entuzijazam. Iako je svaki novinar Fokusa imao minimalno pet tužbi, ništa nije moglo zaustaviti Mladenova u borbi za istinu. Poslije njegove smrti, koja će nadam se jednog dana biti razjašnjena, gotovo da smo izgubili motivaciju za rad. Pitali smo se je li sloboda vrijedna da se umre za nju. Ali, nakon četiri mjeseca pauze, Fokus je nastavio izlaziti, sa željom da imamo barem jedan štampani medij oslobođen političkog uticaja. Kako se nosimo s tim? Teško. Kompanije se plaše oglašavati kod nas, nemamo dovoljno novca, ponekad čak čujemo od ljudi da ga tajno kupuju na kioscima, kao da je to nešto ilegalno. Ali prodaja ide dobro i naši čitaoci nam daju nadu da postoji kritičko razmišljanje. S druge strane, ubija nas neizvjesnost, lagala bih kad bih rekla da se ne plašimo. Vlada nas neće zatvoriti kao što je to uradila sa televizijom A1 ali su našli novi način da prijete kritički orijentisanim medijima – podnose tužbe koje mogu završiti kaznama od 25.000 eura i oni znaju da mi to ne možemo priuštiti.