Tekst uz dozvolu autora prenosimo sa sajta Open Democracy  gdje je članak originalno objavljen pod naslovom The cost of digital silence in Turkey: 40 million euros.

Turska je poznata po pokušajima da kontroliše informacije koje su suprotne zvaničnoj propagandi. Međutim, nedavni sporazum između Vlade Turske i jedne švedske softverske firme o borbi protiv dječije pornografije bi mogao trajno utišati digitalnu opoziciju. 

Foto: Wikipedia Commons

Mali kafić u prostorijama Francuskog kulturnog centra je mirna oaza u prometnom dijelu Istanbula u blizini poznatog trga Taksim. Iako možemo prilično dobro čuti jedno drugo – što je neuobičajeno u ovom dijelu grada – Esther Laufer, generalna konzulica Češke Republike u Turskoj, tiho odgovara na moje pitanje o cenzuri u Turskoj.

„Nikad se ne zna ko sluša,“ objašnjava ona. „Mora se paziti. Mi volimo da igramo sljedeću igru. Kada stojite na ulici, samo pogledajte okolo i izbrojite kamere. Koliko ih možete vidjeti? Uvijek ih je jako puno.“

Laufer ističe da su građani Turske uplašeni zbog stalne cenzure, i u stvarnom životu i u online medijima. Problem nije samo u nemogućnosti slobodnog izražavanja vlastitog mišljenja, već i u strahu od progona od strane vlasti. Ako kažete nešto loše o predsjedniku Erdoganu, za dan-dva možete ostati bez posla ili završiti na sudu. Naročito ako ste novinar.

Zabranjeno gotovo pedeset hiljada web stranica

Online brojke govore za sebe. „Turska je trenutno vodeća zemlja na svijetu po zahtjevima za uklanjanje sadržaja upućenim globalnim digitalnim korporacijama, iako ti zahtjevi u većini slučajeva krše slobodu izražavanja ili pravo na dobijanje informacija,“ kaže Yaman Akdeniz, profesor Univerziteta Bilgi u Istanbulu i pobornik prava na internetu.

Turska je od maja 2007. do jula 2014. godine blokirala pristup otprilike 48.000 web stranica koje podliježu njenom kontroverznom Zakonu o Internetu broj 5651. Advokat koji se bavi ljudskim prava Gönenç Gürkaynak ističe da je pozicija Turske u oblasti cenzure potvrđena posljednjim izvještajima o transparentnosti Googlea i Twittera.

Ponekad se ne uklanja samo sadržaj, već i njegovi autori – sa njihovih radnih mjesta. Prema riječima turskog novinara i fotografa Gökhana Tana, to se uglavnom radi na dva načina. Za bilo koga ko kritikuje državu, „vlasti će poslati pismo u kome zahtijevaju da vam se da otkaz ili, ako imate sreće, vaš urednik će vam savjetovati da tu temu zaboravite.“

Ove tvrdnje potvrđuju lokalni aktivisti, koji rizikuju karijeru u borbi za slobodu izvještavanja. Hasan “Barva” Keleş kaže da je nakon događaja u parku Gezi odlučio da nastavi da protestuje na drugačiji način. Išao je po gradu, pravio selfije i snimao se dok stoji pored tajnih policajaca. Iako su u civilnoj odjeći, pripadnici specijalne jedinice se mogu prepoznati po specifičnom crnom ruksaku koji uvijek nose.

„Ako ja poginem, doći će hiljade drugih,“ kaže Keleş. On ima iskustva sa pritiskom vlasti zbog njegove aktivnosti. „Već me je pretukao policajac kod Kulturnog centra Ataturk, izvan vidokruga kamera. Znam da isto tako mogu pozvati moju firmu i tražiti da me otpuste. Kada se suprotstavljate vlastima, morate biti spremni na to.“

Prijetnje ubistvom i silovanjem

Tuğba Tekerek, novinarka liberalne turske novine Taraf, takođe je osjetila posljedice zbog dizanja glasa. „Već bi me teško prihvatio bilo koji medij blizak vlastima zbog mojih kritičkih tweetova o Erdoganu,“ kaže ona.

Što se tiče cenzure i samocenzure u turskim novinama, ona kaže da se primjenjuju različite metode. „Pojedini urednici vam samo kažu da pazite šta pišete na Twitteru. Drugi vam direktno narede da za svaki slučaj ne objavljujete tweetove o politici.“

„Svaki novinar u Turskoj zna da ga prate i osjeća pritisak da će dobiti otkaz ako objavi tweet protiv vlasti. Postoje priče o ljudima iz vlasti koji dolaze u redakcije sa dosjeom o svakom novinaru. Oni urednicima govore šta ste sve pisali i kažu im da to treba da prestane.“

Prema riječima Teherek, novinarke su suočavaju sa posebnom prijetnjom. „Vodeća stranka na vlasti, Stranka pravde i razvoja (AKP), koristi vojsku 'trolova' na Internetu. „Svako ko kritikuje Erdogana rizikuje da će ogroman broj ljudi lojalnih AKP-u preplaviti njihov zid na Twitteru. Ako je u pitanju žena, oni se neće zaustaviti na običnom vrijeđanju. „Prijetnje će uključivati ubistvo, silovanje ili, po mogućnosti, oboje. Šovinizam je još uvijek jak u Turskoj.“

Paravan za korupciju

Ponekad se uključuju i sami administratori Twittera. Barkın Karslı je novinar kojeg je Twitter direktno kontaktirao i zatražio da ukloni jedan tweet. Takođe je upozoren da bi mogao biti kažnjen zbog naredbe turskog suda poslane Twitteru.

U njegovom tweetu se nalazio link na telefonski snimak između biznismena Abdullaha Tivniklija, koji podržava stranku AKP, i zvaničnog savjetnika premijera Erdogana, Ibrahima Kalına, koji ga je inkriminirao.

Ovaj slučaj ilustruje još jedan primjer uobičajenih izgovora za cenzuru sadržaja u Turskoj. „Zaštita privatnog života“ očito uključuje i telefonske razgovore o korupciji na visokom nivou koji procure. „Za sada pokušavam da steknem kompletnu sliku o tome šta se događa i šta će mi se desiti,“ kaže Karslı.

Spisak novinara koji su progonjeni zbog komentara na društvenim stranicama je ogroman. Ttuluhan Tekelioğlu je dobio otkaz u listu Sabah Daily za vrijeme protesta u parku Gezi. Isto su doživjeli i sljedeći novinari: Yavuz Baydar, Hasan Cemal, Ahmet Altan, Can Dündar, Derya Sazak, Nazlı Ilıcak, Banu Güven, Ece Temelkuran, Işın Eliçin, Mehmet Altan, Murat Toklucu, Sevim Gözay, Nur Batur, Murat Aksoy, Fikri Akyüz, Deniz Ülke Arıboğan, Alper Görmüş, Balçiçek İlter, Fikret Aydemir i Osman Özsoy.

Neki su odlučili da napuste zemlju da bi izbjegli progon. Novinar iz Azerbejdžana Mahir Zeynalov je 25. decembra objavio poruku na Twitteru u kojoj kaže: 'Turski tužioci naredili policiji da uhapsi pridružene članove Al Kaide, a šefovi policije koje je imenovao Erdogan odbili da izvrše naredbu', s linkom na web stranicu lista Today's Zaman. Zeynalov je bio meta kampanje blaćenja od strane provladinih medija, a Erdogan je odmah podigao sudsku tužbu protiv njega, tražeći zatvorsku kaznu. Nakon zvanične naredbe o deportaciji iz države, odlučio je da napusti Tursku.

Zabrana 'nemorala'

Sve ovo nije utišalo nezadovoljstvo javnosti. Stoga su u Turskoj u više navrata potpuno zabranjeni YouTube i Twitter. Posljednji takvi slučajevi su zabrana Twittera u cijeloj zemlji tokom marta, dok je YouTube bio nedostupan u aprilu. Erdogan tretira društvene medije kao izvor 'nemorala' u društvu, ponekad sa nesretnim posljedicama.

Univerzitet Anadolu u Istanbulu, drugi najveći na svijetu po broju upisanih studenata, omogućava učenje na daljinu za slabovidne studente. Prije otprilike dvije godine, dvije sedmice prije ispita, studenti su potpuno izgubili pristup materijalu za učenje na YouTubeu. Vlasti nisu osigurale nikakvu alternativu, tako da je univerzitet morao tražiti druge načine da im pomogne da završe školovanje.

Druge kolateralne žrtve su ljudi kojima su bili potrebni krv i organi i koji se danima prije martovskih izbora nisu mogli spojiti sa donorima, kaže Tekerek.

Foto: Ceyhun (Jay) Isik / Flickr

Ne diraj moj internet

U maju 2011. godine, za vrijeme masovnih protesta u 36 gradova u Turskoj, u Istanbulu je organizovan marš pod sloganom Ne diraj moj Internet. U jednoj od naprometnijih ulica u centru grada, Istiklal Caddesi u blizini trga Taksim, desetine hiljada Turaka su se okupili da protestuju protiv novih izmjena sramnog Zakona o Internetu broj 5651. Naime, Turska direkcija za telekomunikacije (TIB) je ranije odlučila da zabrani 138 riječi u imenima turskih domena.

Ove riječi potencijalno mogu odvesti na pornografske stranice, ali zabrana je zapravo ugasila mnoge obične stranice. Naprimjer, zatvorena je web stranica „donanimalemi.com“ (hardwareworld.com) zato što ime domene u sebi sadrži zabranjenu riječ „animal“ (životinja). Isto tako, “sanaldestekunitesi.com,” (virtualsupportunit.com) ne bi mogla raditi pod sadašnjim imenom, jer u sebi sadrži riječ „anal“ (analno).

Sam protest je bio miran, a takva je bila i reakcija policije. Nije bilo nasilja, iako su ulice bile pune bijesnih ljudi. „Ne sjećam se bilo kakvog policijskog nasilja protiv ljudi koji protestuju prije događaja u parku Gezi. To je bilo uobičajeno za Kurde, ali ne i za stanovnike Istanbula,“ kaže turski student Canberk Begyova.

Tweetovi završavaju na sudu

A onda je došao maj 2013. godine i cijela Turska je zahvaćena burnim događajima iz parka Gezi. To je bila prekretnica i za tursku online sferu. Između ostalog, protiv 29 žena i muškaraca su podignute sudske tužbe zbog objavljivanja tweetova za vrijeme protesta. „Tek nakon Gezija su ljudi zaista postali svjesni stvarnosti. Kada su korisnici Twittera pozvani na suđenje, shvatili smo da nas stvarno mogu sudski goniti zbog onoga što pišemo na Twitteru,“ kaže azerbejdžanska blogerica Arzu Gebullayeva, koja trenutno živi u Turskoj.

Korisnici su optuženi za „poticanje javnosti na kršenje zakona“, uz moguću kaznu od tri godine zatvora. Troje od njih je takođe optuženo za 'vrijeđanje' tadašnjeg premijera Turske Recepa Tayyipa Erdogana, koji je u tom procesu imenovan kao žrtva. Iako Erdogan uvijek rado kritikuje Facebook i Twitter kao korijen svih zala, on ima vlastitu Facebook stranu sa više od 700.000 lajkova.

U tweetovima su se nalazile informacije kao što su lokacije na kojima policija koristi silu protiv demonstranata, lozinke za dostupne bežične mreže u području protesta ili su sadržavali mišljenja i poruke podrške za demonstrante. Prema organizaciji Amnesty International, nijedan nije sadržavao nikakvo poticanje na nasilje, niti je ukazivao na učešće u nasilju.

Cenzura radi sprječavanja kriminala

Nakon cijelog niza protesta poslije parka Gezi, organizatori marša Ne diraj moj Internet su odlučili da organizuju još jedan događaj u januaru 2014. godine. Ovaj put, razlog je bilo još strožije regulisanje Interneta koje su predložile vlasti, koje bi im dalo mogućnost da bez odluke suda blokiraju web stranice ili uklone sadržaj osumnjičen za kršenje privatnosti. Sve bi se to moglo uraditi za samo četiri sata. Internet provajderima se takođe nalaže da dvije godine čuvaju podatke o korisnicima i da ih na zahtjev ustupe vlastima.

Drugi zakon koji se razmatra u parlamentu predlaže obavezu za vlasnike web stranica da registruju svoje puno ime, kao i imena autora koji pišu za njih. Ovaj zakon je veoma sličan zakonu koji je usvojila ruska Duma u avgustu. „Ako on prođe – a vjerovatno hoće – to će biti sistem otvorene knjige. Ako vlasti znaju ko je vlasnik svake web stranice, lako će moći bilo koga da uhapse,“ dodaje Gebullayeva.

Najnovija dešavanja pokazuju da je put prema strožijoj cenzuri otvoren. Prvih dana septembra, novim zakonom su dodatno proširene ovlasti TIB-a. Sada se web stranice mogu blokirati ako se to smatra potrebnim zbog pitanja „nacionalne sigurnosti, uspostavljanja javnog reda i sprječavanja kriminala“. Prije toga su ove ovlasti bile ograničene samo na slučajeve kršenja privatnosti.

Sam sistem postaje toliko komplikovan da prosječnom korisniku zapravo nije jasno šta može biti predmetom cenzure. „Hoće li ovo cenzurisati? Da. Ne. Možda. Ljudi zapravo ne znaju kako će se stvari odvijati. Tek se učimo trikovima da se odbranimo od ovih zakona,“ objašnjava Begyova.

Softver za profiliranje građana

U Turskoj su nedavno održani novi razgovori koji bi mogli dovesti do još čvršće online cenzure. Turski telekom je, naprimjer, započeo pregovore sa firmom Procera Networks o kupovini softvera koji će mu omogućiti da prati posjećene web stranice, HTTPS promet i komunikacije na servisima Whatsapp i Skype. Ova firma, specijalizovana za usluge „upoznatosti o lokaciji“ (u suštini orvelovski termin za online praćenje), ima buduće planove koji su veoma uznemiravajući.

„Dokumenti koji su procurili i koje je objavio dnevni list Taraf pokazuju da će vlasti tražiti od Procere da zapravo provede stvari kojih se mi od početka bojimo. Njihov softver bi se mogao koristiti za masovno praćenje i profiliranje građana prema njihovim etničkim, vjerskim, jezičkim, seksualnim i političkim vezama i identitetima,“ rekao je Gurkan Ozturan iz Piratske stranke u Turskoj.

40 miliona eura za filtriranje Interneta

Ministarstvo unutrašnjih poslova Turske je nedavno objavilo sporazum sa švedskom Internet firmom NetClean koja je osnovana donacijama švedske kraljice Sylvije. Za cijenu od 40 miliona eura kupili su softver za filtriranje online sadržaja.

Koristeći automatizovanu metodu koja se zove Deep Packet Inspection (DPI), ovaj softver može automatski u roku od pet sekundi da ukloni maliciozni sadržaj i navodnu dječiju pornografiju sa Twittera i drugih stranica, prema izvještaju turske novine Hürriyet Daily News.

Međutim, provladin list Sabah Daily je objavio tekst u kome kaže da će se ovaj softver takođe koristiti za uklanjanje „crne propagande“ sa Twittera. Turske vlasti su ovaj put odlučile da ne pokušavaju sakriti ambiciju da cenzurišu sadržaj kao pokušaj zaštite djece. Iako je tekst kasnije povučen sa stranice, ponovo je objavljen na web stranici Haber7, gdje je još uvijek dostupan.

Vlasti zvanično odbacuju optužbe o cenzuri, pa ipak postoje ozbiljne sumnje o pravim razlozima upotrebe softvera.

„Sada nam je rečeno da će, u zemlji gdje se sistematski zanemaruje nasilje protiv žena i djece, DPI biti stavljen u upotrebu iz zabrinutosti zbog dječije pornografije,“ rekao je u svom pozdravnom govoru na Ungov forumu predstavnik Alternativnog informatičkog udruženja.

Iako se namjere vlasti da štite djecu uvijek snažno podržavaju u medijima naklonjenim AKP-u, 'offline' svijet izgleda drugačije. U zemlji ne postoji politika borbe protiv udaje djevojčica, niti dječijeg rada. „Djeca su izložena svakakvim grozotama, a oni se odlučuju da štite djecu online. Meni se to ne čini sasvim iskrenim,“ kaže Gürkan Özturan iz Piratske stranke u Turskoj.

Pored toga, DPI je izuzetno nametljiv i, iako se može koristiti za blokiranje određenih vrsta sadržaja, on bi vlastima takođe dao pristup sadržaju emailova i drugog povjerljivog materijala. Način rada ovog sistema se može objasniti jednostavnom analogijom. Kada poštar isporuči pismo, on samo pogleda adresu. Koristeći DPI, kao da je pročitao cijelo pismo.

Efikasnost ovog sistema u borbi protiv online pedofilije je, prema riječima Ildena Dirinija iz Alternativnog informatičkog udruženja, „kao da koristite malj da istucate orah.“ DPI prilikom korištenja omogućava vlastima da vide podatke o kreditnim karticama, direktne poruke na društvenim mrežama i praktično svaki online sadržaj koji se nalazi u turskoj infrastrukturi.

Zaštita djece ili ušutkivanje opozicije?

Iako se pregovori sa NetCleanom održavaju iza zatvorenih vrata, Tunca Öğreten iz dnevnog lista Taraf je uspio da dobije tajni dopis TIB-a koji je procurio. Njime se od internet provajdera u Turskoj zahtijeva da kupe potrebni hardver za korištenje DPI softvera.

Pojedini provajderi su se ipak pobunili da je zahtijevano kršenje sigurnosnog protokola HTTPS nezakonito. Međutim, Taraf piše da su ti provajderi od TIB-a dobili izravan odgovor: „Postoje zemlje koje mogu da probiju HTTPS promet; otkrijte kako i uradite to isto.“

Korist koju turske vlasti imaju od ovih mehanizama sporazuma je jasna. Telekomunikacijska agencija nije ta koja instalira softver za cenzuru, već traži od privatnih firmi da to rade. Prema sadašnjem Zakonu o Internetu broj 5651, vlasti imaju ovlaštenje da od provajdera traže da se povinuju ovom zahtjevu, inače će im dozvola biti ukinuta. Ipak, odgovornost za svaki propust vezan za pristup osjetljivim korisničkim informacijama leži na ovim firmama.

Kada infrastruktura bude spremna, softver za cenzuru i praćenje će primijeniti turska firma Anka IT and Consulting, koja je sada zvanični partner NetCleana.

Problem nije u prvobitnoj svrsi NetCleanovog softvera, a to je lociranje i uklanjanje sadržaja koji se odnosi na zlostavljanja djece. Međutim, činjenica da će ga vlasti moći koristiti za utišavanje opozicije je uznemiravajuća.

Organizovana je peticija pod nazivom Alet Etme (Nemojte koristiti) koja je pokušala da potakne raspravu o ovoj temi. „Vlasti koriste ideju zaštite djece kao paravan da bi zaista ograničile sadržaj na Internetu,“ objašnjava Gebullayeva.

Rođen je digitalni Gestapo

Ako predsjednik Erdogan odluči da koristi ovo novostečeno sredstvo za cenzuru turskog online prostora, cijeli proces će se izvesti daleko od očiju javnosti. „Novi prijedlog zakona, zajedno sa planovima o instaliranju NetCleanovog softvera, omogućavaju turskoj tajnoj službi da postane digitalni Gestapo,“ objašnjava Özturan. „Za godinu-dvije, Turska će postati strožija u online cenzuri čak i od Kine ili Irana,“ dodaje Öğreten.

Kerem Altiparmak, docent doktor sa Univerziteta u Ankari i priznati turski zagovornik prava na internetu, kaže: „Sa drugim mjerama koje vlasti poduzimaju, Internet će biti pod potpunom kontrolom u Turskoj.“

Za sada incidenti sa popularnim novinarima, masovnim javnim protestima i izmjenama turskih zakona o internetu jasno pokazuju da Erdogan nije ljubitelj demokratskog dijaloga sa opozicijom. A sudeći po njegovim posljednjim koracima, plan za budućnost ne obećava nikakvo svjetlo na kraju sve užeg tunela stroge cenzure u Turskoj.