Zašto je prihvatljivo da nam se bijeda naših sugrađana servira kao takmičenje?

"Zemlja Bosna zapala je u tešku ekonomsku, moralnu i političku krizu. Narod, ophrvan raznim boleštinama kao što su kuga, tifus i leukemija, pokušavao je na svaki način da preživi. No, to je samo rijetkima polazilo za rukom. Glad, koja je iz dana u dan uzimala sve krvaviji danak prijetila je da uništi ovdašnji živalj i dovodila do teških i brutalnih sukoba, a i do nacionalne netrpeljivosti. Zemlja je bila neplodna, vladala je velika suša, a ono malo prostora na kojem je svijet živio, bio je pretrpan smećem, životinjskim izmetom i nuklearnim otpadom. Alkoholizam, bezvlašće, socijalne razlike i nezaposlenost omladine uslovili su pojavu možda i najvećeg zla [...] kojeg u Bosni pamte: narkomanije, koja nije zaobilazila ni one najmlađe. Nacionalna netrpeljivost povukla je sa sobom totalno ludilo, a ludilo je opet u svom cikličnom napredovanju, preraslo ponovo u nacionalnu netrpeljivost."

Sigurno je da je krajem osamdesetih ovaj skeč Nadrealista o društvenom stanju u srednjevjekovnoj Bosni, u kojem stanovnici BiH jedu zidove i mlate jedan drugog motkama radi lončića sa splačinama, izazivao salve smijeha kod gledalaca, ali danas može jedino izazvati mučninu radi sivila kojem smo sve bliži. Zašto je onda prihvatljivo da nam se bijeda naših sugrađana servira kao takmičenje u kojem mi gledaoci "najdojmljivije", a ustvari listom grozne životne priče porodica iz najugroženijeg sloja društva trebamo nagraditi našim glasom? Kako je brutalno siromaštvo od nečeg apsurdno nepojmljivog prije dvadeset i kusur godina postalo predmet spektakla?

Jer upravo to, a pod izgovorom "humanitarne akcije", televizija OBN prezentuje u svom projektu "Dom je sreća najveća", gdje kroz reality show format gledaoci trebaju od šezdeset odabrati tri porodice koje će dobiti kuću u Čapljini, Istočnom Sarajevu, ili Varešu. U prvom krugu, porodicama iz čitave BiH koje su dovedene u studio OBN-a je dato nekih pet minuta sa urednicom i voditeljicom Dejanom Rosuljaš da predstave svoj slučaj, da bi gledaoci onda telefonskim pozivima glasali za one za koje smatraju da zaslužuju krov nad glavom - ili, kako kaže promo spot, "one čije vas sudbine najviše dotaknu". Koncept je to kojeg se ne bi postidili ni najveći majstori groteske, a koji eksplicitno iskorištava one koji očito nemaju nikakve druge mogućnosti da sebi obezbijede osnovne životne uslove.

Ipak, sav cinični bezobrazluk sakrivanja takmičenja o siromaštvu iza naziva "humanitarni projekat" tek je prvi sloj u nizu problematičnih elemenata koje ova emisija sadrži, a o kojima je izuzetno teško pričati, a da se onima koji bi mogli stati u odbranu OBN-ove ideje ne učini da je u pitanju samo puka moralna pridika. Zato je na početku najvažnije reći da bi bilo jednako bezobrazno kritikovati učesnike ove emisije; u zemlji gdje je broj siromašnih sve veći, nezaposlenost katastrofalna, a jaz između društvenih klasa sve dublji, bezpredmetno je za bilo šta optuživati ljude koji ne vide drugo rješenje svojih elementarnih problema osim učešća u ovakvom programu - jer šta je još jedno, ovog puta javno, poniženje naspram onih s kojim se svakodnevno suočavaju već godinama? S tim u vidu, sav teret kritike mora isključivo biti na OBN-u kao komercijalnom mediju, koji osim što stvara javno mnijenje, na njemu i solidno zarađuje.

Karikatura: Boris Stapić

Nije OBN-u prvi put da se bavi upitnim formama reality showa; dovoljno je sjetiti se emisije „Dan iz snova“, u kojoj su se takmičari trudili da potroše 100,000 KM u raznim salonima automobila, supermarketima i slično, gdje je pobjednik bio onaj koji je potrošio najbliže navedenoj sumi. Slike frenetičnog guranja kolica i tovarenja u njih raznovrsne bijele tehnike i prehrambenih proizvoda nakon što se u salonu namještaja birao najbolji trosjed, poniženih i iscrpljenih takmičara, te voditelja koji su neizbrisivim dvanaestosatnim osmijehom, usklicima oduševljenja i vidnim konzumerističkim zanosom pratili takmičare po šoping centrima ipak nije ni blizu moralnom glibu u kojem se OBN ovaj put zatekao. Senzacionaliziranje tuđe životne tragedije i profitiranje na njihovoj teškoj situaciji je definitivno daleko opasniji i osjetljiviji teren.

Dalji problemi koncepta po kojem su gledaoci ti koji biraju dobitnike montažnih kuća su očigledni: koji su to kriteriji po kojima bi gledaoci trebali birati ko zaslužuje bolje životne uslove? Slušajući njihove životne priče, nije li jasno da su svi učesnici emisije tu baš zato što nemaju drugu opciju? U osnovi ideje reality programa je da se učestvovanjem u odlučivanju gledaoci ustvari zabavljaju - interesantno je, svakako, glasati za najsimpatičnijeg učesnika takmičenja u preživljavanju na nekom pustom ostrvu ili za najbolju pjevačicu koja odlično pjeva našu omiljenu pjesmu - ali ovdje se radi o nečijoj egzistenciji, a ne tek o pukoj novčanoj nagradi ili o pet minuta slave. Da li je moguće, zato, da se niko na OBN-u nije zapitao da li sebi može dozvoliti pravo da svojim gledaocima pruži tu vrstu zabave i osjećaja moći nad tuđim životom?

Hajde da za trenutak ipak zamislimo (koliko god to bilo zahtjevno) da je moguće da je u pitanju samo pogrešno usmjerena dobra volja odgovornih na OBN-u, i da je bez obzira na lošu izvedbu, ovo iskren pokušaj da se nekome pomogne. I da je to zaista tako, teško je prihvatiti da je ovo najbolje rješenje. Problemi su evidentni i u samoj realizaciji, krenuvši od lokacija kuća koje OBN dodjeljuje učesnicima emisije - u proteklim emisijama, za kuće u Varešu, Istočnom Sarajevu i Čapljini prijavile su se porodice iz svih krajeva BiH. OBN je tako, odlukom da kuće gradi na ranije odabranim lokacijama umjesto u mjestima iz kojeg učesnici dolaze, njih doveo u situaciju da se prijavljuju za odlazak u potpuno nove sredine, samim tim presjecajući bilo kakve porodične ili društvene veze koje su ranije imali. Nemoguće je da OBN-ovi urednici nisu pomislili da je možda nehumano prisiljavati ljude na selidbu u novo okruženje, u nekim slučajevima na potpuno drugom kraju države, gdje su šanse da će ove porodice biti u mogućnosti da ostanu u kontaktu sa familijom ili prijateljima praktično nikakve. Dalje, pojedini učesnici imaju specifične zdravstvene potrebe, ali se nigdje ne spominje da li ove tri opštine uopšte imaju mogućnost pružanja odgovarajućih uslova osobama sa posebnim potrebama. Tako se lako može desiti da će selidba u novu opštinu rezultirati u novim, ponovo nerješivim problemima koji bi mogli dalje zakomplikovati život ovim porodicama. U dosadašnjim emisijama urednica i voditeljica nije ponudila nikakav odgovor na ova pitanja, niti je na bilo koji način naznačila da OBN i njihovi partneri uopšte imaju u vidu ovaj problem, osim zaključivanjem emisije sa floskulom o "ljudima dobre volje koji bi mogli pomoći".

Kad smo već kod poziva "ljudima dobre volje", nejasno je zašto bi se tražila pomoć pojedinaca, umjesto da se insistira na sistematskom rješenju. Zašto problem postavljati tako da ga trebaju rješavati građani, a ne državni mehanizmi koji su za to zaduženi? OBN ima tehničke i ostale mogućnosti da umjesto što stvara spektakl od društveno ugroženih, pokuca na vrata nadležnih osoba u njihovim opštinama. Da princip medijskog pritiska na državne strukture u ovakvim situacijama može da funkcioniše, i to vrlo efikasno, nedavno je pokazao portal Klix, koji je objavio detaljan tekst i vrlo pristojan video-prilog o Sabriji Adimu, beskućniku iz Sarajeva, koji je na dostojanstven i human način prezentovao njegovu životnu priču i objasnio zbog čega se nalazi na ulici. U manje od 24 sata, nakon vrlo efektnog priloga i reakcije čitalaca, Opština Centar je Adimu pronašla smještaj. Bez senzacionalizma, bez stvaranja spektakla, Klix je objavio odličan ljudski i društveno odgovoran novinarski sadržaj s kojim je postigao rezultat, kako za Adima, tako i za druge osobe koje bi se u budućnosti mogle naći u njegovoj situaciji.

Zato bi sigurno bilo efikasnije - a ne bi štetilo ni gledanosti - da su OBN-ovi urednici, umjesto što su natjerali čitave porodice da pogaze i ono malo digniteta kojeg imaju takmičenjem za krov nad glavom kao da je to neki sport, a gledaoce kao učesnike u voajerskom spektaklu također dehumanizirali tražeći od njih da odlučuju o tuđoj egzistenciji, ipak uzeli na sebe odgovornost da istraže i saznaju prije svega zašto su se naši sugrađani zatekli u bezizlaznoj situaciji, a zatim da izvrše pritisak na odgovorne da se njihovi problemi riješe na adekvatan način i u što kraćem vremenskom roku, a u okviru zakonskih mogućnosti, i to u mjestu iz kojeg dolaze. Muka, posebno tuđa, ne bi trebala biti sredstvo za postizanje veće gledanosti ili zarade. Umjesto toga, koristeći alate novinarstva i držeći se načela novinarske, ali i građanske etike, OBN-ovi uposlenici su mogli izbjeći senzacionalizam po cijenu tuđeg dostojanstva i doprinijeti rješavanju problema svih porodica koje su im se javile za pomoć i svih budućih pojedinaca i porodica koje će se naći u sličnim situacijama.

Dragi OBN, još uvijek nije kasno.