Koji elementi razlikuju dobru od prosječne fotografije?

Opservacija, analitika i rješavanje problema su početni elementi kako doći do dobre fotografije. Za vrijeme razgovora sa sugovornikom, često se uhvatim kako u stvari proučavam svjetlo koje pada na njegovo lice, odnos svjetla i sjene, njegove pokrete i mimiku lica, utvrđujuci pravi ugao snimanja i svjetlosne uslove koji bi napravili fotografiju koja bi najbolje odgovarala njegovom karakteru, iako razgovor nema profesionalni angažman niti ja imam foto aparat.

Susan Sontag je već poodavno konstantovala da fotografija ima korelaciju sa voajerizmom a ja bih još dodao i sa posjedovanjem. Nije slučajno da su afrička plemena odbijala da se fotografišu da im ne bi ukrali dušu. Ako ovu ideju prenesemo na Balkansko područje, onda je priča urednika Slobodne Bosne sasvim autentična kada je u muškom društvu komentarisao ljepote slučajne prolaznice a poznati sarajevski fotograf mu je replicirao kako ju je on već fotografisao.Fotografija je u stvari lovačka kategorija: sakupljanje trofeja.

Birvaktile, nauružan crno/bijelim filmom, fotograf je po Bressonovim uputama kretao u svakodnevni lov, krstareći uzduž i poprijeko ulicama svoga grada, ne bi li se baš iza sljedećeg ugla ukazala fotografija njegovih snova.

Vječito novinarsko pravilo: "biti u pravom trenutku na pravom mjestu" uglavnom znači uspjeh do kvalitetne fotografije a u rijetkim situacijama i obrnuto. Za vrijeme masakra u Miskinovoj ulici bio sam smo par stotina metara daleko u okolini tadašnje Sarajke. Dok sam došao na lice događaja, sa strane vječne vatre, većina unesrećenih je bila prenesena u bolnicu, ali jos par ranjenih ljudi ležalo je na cesti a ispred mene se prostirala bukvalno rijeka krvi. Ljudska krv na sunčanom danu ima veoma neprijatan miris. Stajao sam na početku Miskinove ulice, imajuci "idealan" dekor sa morem ljudske krvi na sivom asfaltu (zvuči patetično ali je bukvalno bilo tako) i par preostalih ranjenih sugrađana, da napravim svjetsku fotografiju, okrenuo sam se nazad jer nisam mogao gaziti po ljudskoj krvi.

Druga situacija da napravim interesantnu fotografiju se desila u predsjedništvu BiH za vrijeme rata kada je Oslobođenje pozvano da napravi intervju sa predsjednikom Alijom Izetbegovićem. Tadašnja situacija me podsjetila na legendarnu fotografiju Jousufa Karscha kada je snimao Winstona Churchilla. Winston Churchill nije vadio iz usta svoju kubansku cigaru, dok mu Karsch nije drsko izvukao cigaretu iz usta i u tom trenutku Churchillovog ogorčenja i bijesa napravio jedan od najboljih portreta u istoriji fotografije.

Foto: Churchill by Karsch 

Sličnu situaciju sam doživio za vrijeme rata tokom intervjua sa Alijom Izetbegovićem koji je tog dana očito bio uzdrman ratnim dešavanjima. Predsjednik je par puta potezao za cigaretom da je zapali a ja sam u istom trenutku potezao za Nikonom. Taj njegov "porok" pušenja očito nije htio da pokaže u javnost a ja sam to ubrzo shvatio; nakon nekoliko njegovih pokušaja u očaju da zapali cigaretu, i "dođe tobe",  i mojih paralelnih poteza dizanja Nikona. Simultativno podizanje njegove cigarete i mojeg Nikona podsjeća me dan danas na neku jeftinu burlesku, pa sam tada odlučio da ne maltretiram više predsjednika i da ga na miru pustim da popuši svoju cigaretu. On nije upotrijebio svoje ljudsko pravo da mi zabrani da fotografišem a ja nisam upotrijebio svoje profesionalno pravo da fotografišem. Prećutno smo se sporazumjeli. Ja sam ostao bez svog trofeja a rahmetli predsjednik je našao oduška u svojoj cigareti.

Snimati poznate ljude

Snimati poznate ljude nije jednostavno. Moraš vise znati o njima nego o svom rođenom djetetu. Nepredviđene sitnice i svaki element ponašanja i reakcije igraju ogromnu ulogu. Iako se kao ljudska rasa hvalimo razumskim ponašanjem ipak mnogi odnosi između ljudi, pa čak i oni profesionalni, uspostavljaju se na rudimentarnom i neobjašnjivom načinu potpuno banalne emotivne reakcije po principu dopadanja, animoziteta ili ravnodušnosti. Kasnije će se uspostaviti da empatija ima isto tako veliki značaj u kreiranju fotografije kao i klasični elementi dobre fotografije.

Teško je predvidjeti kako će se odnosi za vrijeme fotografisanja odvijati. Iako su fotografske knjige pune tehničkih objašnjenja kako snimiti dobar portret ipak nepredviđena alhemija između dva čovjeka je veoma ključan faktor. Fotografisanje Pima Fortuyna za naslovnu stranu Rotterdamskog magazina bilo je predviđeno samo 15 minuta, a ja sam ostao sat vremena. Bojaznost redakcije kako će arogantni desničarski profesor reagovati na stranca fotografa bilo je veliko.

Nakon mog predstavljanja da sam iz Sarajeva, profesor je počeo sasvim neočekivano i za mene i za urednika, ushićeno pričati o istorijskoj ulozi Tita i bivšoj Jugoslaviji. Bojaznost i barijera prema, u ovom slučaju strancu fotografu, rasprsila se u sekundi i svaku moju ideju Pim Fortuyn je sa entuzijazmom prihvaćao.

Foto: Pim Fortuyn by Mladen Pikulić

Obrnuta situacija desila se kada sam fotografisao holandskog premijera Jan Peter Balkenende nevjerovatnih punih sat vremena u premijerskim odajama nije rezultiralo nekim velikim uspjehom. Iako sam nakon toga premijera još godinama sretao i srdačno se sa njim rukovao ipak mi nikada nije uspjelo da napravim njegov portret vrijedan pažnje.

Iako sam imao sve elemente da napravim dobar portret, ipak, Jan Peter Balkenende očito nije nikada pristao da mu ukradem dušu.

Foto: Jan Peter Balkenende i Mladen Pikulić

Ove godine sam nominovan za veliku holandsku fotografsku nagradu Zilveren Camera zbog portreta Hermana den Blijkera. Za vrijeme mojih profesionalnih angažmana često se desi da otkrijem totalno neki drugi nepoznati svijet nego onaj zbog kojeg sam i došao. Kako se to desi? Kada su me prije desetak godina angažovali da snimim uposlenike staračkog doma u Den Hagu ja sam otkrio posebno odjeljenje za ljude sa Alzheijmerovom bolešću i tu sam ostao neplanirano više od dvije godine da napravim knjigu Beleving Belicht. Da li je to bio slučaj, sudbina, mogućnost opservacije, vječita radoznalost i otkrivanje nepoznatog ili analitičko razmišljanja?

Kada sam fotografisao holandski festival u masi od par hiljada ljudi spazio sam u sekundi obrijanu glavu poznatog tv kuhara Hermana Den Blijkera sa kubanskom cigaretom u ustima. U tom trenutku i sa visine na kojoj sam se nalazio (skele) izgubio je sve ljudske karakteristike i više mi je ličio zbog jakih obrva na nekog morža ili na neki pladanj sa egzotičnim jelom koje je on upravo spremio. Taj paralelni svijet da se kuhar Herman den Blijker u tom trenutku i pod tom perspektivom pretvorio u produkt svoje profesije bila mi je motivacija da ga snimim.

Foto: Herman Den Blijker bv Mladen Pikulić

U recenziji o nominaciji Zilveren Camera fotograf Bas de Meijer napisao je: "Herman den Blijker je opštepoznata figura ali na način kako ga je Mladen Pikulić snimio u uzbudljivom i originalnom načinu zavrijeđuje da se ponovo pogleda".

Originalnost pristupa već milion puta viđenim predjelima ili osobama, uzbudljivost koja se neočekivanim momentom dešava; kontradiktornost, konfrontacija klišeima i tabuima, samo su neki od elemenata koji razlikuju dobru od prosječne fotografije.