Maglaj svoje postojanje duguje rijeci Bosni i plodnim ravnicama koje je okružuju dok teče ka rijeci Savi, oko 90 km ka sjeveru. Iako je stari dio Maglaja smješten na sigurnom, na brdu iznad grada, novi dio grada je izgrađen na jednoj takvoj ravnici. Maglajska ekonomija se od 1956. godine u velikoj mjeri oslanja na tvornicu celuloze i papira “Natron”, naravno s izuzetkom perioda 1992-95. godine, kada je grad bio u takvoj izolaciji da se hrana morala bacati iz aviona.

 

Industrijske aktivnosti su često imale devastirajući uticaj na kvalitet vode i zraka duž doline rijeke Bosne. Zbog toga mnogi ljudi u ovom području smatraju da su prošlogodišnje poplave u velikoj mjeri intenzivirane zbog agresivne, često nezakonite, sječe šume na brdima oko rijeke, te zbog decenijama dugog bacanja otpada u rijeku. Šta god da je uzrok, kada je voda narasla prošlog maja, dostigla je nivo nezabilježen u istoriji grada.

 

 

U danima i sedmicama nakon majskog plavljenja Maglaja, upoznao sam Ševalu 'Lalu' Begičević (rođenu 1954. g), Admiru Bradarić (rođenu 1976. g) i Amilu Omersoftić (rođenu 1997. g). Grad je poplavljen uveče 14. maja.

 

 

„Znali smo da je bilo lokalnih poplava u Zenici i očekivali smo da bi se rijeka mogla izliti preko obala na ceste koje idu paralelno s njom,“ prisjeća se Lala. „Ali jednostavno nismo vjerovali da postoji ozbiljna prijetnja zato što gradske vlasti nisu izdale nikakva javna upozorenja i nisu oglašene sirene. Nakon što je voda preplavila grad, posljednja informacija koju sam dobila od kćerke u Sarajevu je da se šalju helikopteri i čamci i da trebam iznijeti bijeli čaršaf da privučem pažnju. Ali ostala sam u svojoj poplavljenoj kući tri dana, a bez struje sam bila tri sedmice.“

 

 

Amila je uveče 14. maja bila na koncertu Divanhane. „Kad smo stigli kući, u podrumu je već bila voda. Voda je začas dosegla visinu od jednog metra. Moja nana je invalid, a otac ima šećer, a baš se desilo da u kući nismo imali nimalo hljeba ni vode. I tako, kada je otac čuo vatrogasce vani u mraku, povikao im je da nam pomognu zbog nane. Ali stigao je odgovor da ne brinemo i da će sve proći u toku noći i da mirno spavamo. I tako smo prepušteni sebi tri dana, kada su došli po nas u čamcima. Evakuacije koje su vršili dobrovoljci su bile efikasne, iako nisu poznavali geografski raspored grada. Inače, zvanična evakuacija je bila haotična. Narodu je rečeno da izvjese bijele čaršafe da bi signalizirali da im je potrebna hitna pomoć, ali su to zatim promijenili u crvene čaršafe. To svakako nije bilo važno, jer je telefon za hitne slučajeve stalno bio nedostupan. Pokazalo se da su neformalne grupe građana, naročito one koje su djelovale online, bile mnogo efikasnije u obavještavanju građana o situaciji od zvaničnih kanala i izvora. Naprimjer, Antena Radio iz Jelaha je ulagao više truda i bio je efikasniji od svih nadležnih vlasti zajedno.“

 

 

„Ne samo da smo bili nepripremljeni u danima i satima prije poplava, nego nas ni u školi nikada nisu učili o mogućnosti da u Maglaju dođe do poplava,“ primjećuje Admira. „Uvijek mi se činilo interesantnim što je ovdje pruga izdignuta i što se udaljava od rijeke prije ulaska u Maglaj. Kažu da pruga nikada nije bila poplavljena. Možda nije trebalo praviti kuće na prostoru između pruge i rijeke.“

 

 

Nakon što se voda povukla, stotine dobrovoljaca je svaki dan stizalo u grad da bi pomogli u operaciji čišćenja i dostavljali potrepštine, zamjenjujući ljude sa čamcima koji su spašavali narod i dijelili osnovne potrepštine za vrijeme poplava.

 

 

Kako su prolazili dani i sedmice, u grad je stizalo sve više pomoći putem većih dobrotvornih organizacija i međunarodnih organizacija za pružanje pomoći.

 

„Ljudi čije garaže uopšte nisu poplavljene su trčali za kamionima i bilo je tu svakakvih prevara i igara,“ prisjeća se Amila.

 

„Za mene je bilo strašno što se humanitarna pomoć, data kao gest dobre volje, prebacuje u skladišta i prodaje,“ slaže se Admira. „I kako su vjerske dobrotvorne organizacije selektivno dijelile pomoć. Bilo je puno prljavih igara i mešetarenja.“

 

 

 

Lala nije impresionirana. „Ja sam od Crvenog krsta dobila 1.000 KM, ali lokalne opštinske vlasti, čije sjedište se nalazi na kraju ulice u kojoj živim, nikada nisu nikoga poslale da procijeni štetu na kućama u našoj ulici. Zato sam se, kao i drugi, morala osloniti na pomoć neformalnih, vanjskih izvora.“

 

 

„Neki ljudi tek sada renoviraju svoje kuće,“ navodi Amila. „Opština tvrdi da su svi dobili 1.000 KM, a ipak neki ljudi tvrde da nisu dobili ništa. A organizacije TIKA, UNDP, Islamic Relief i Catholic Relief Services su posjetile pojedine ljude u stanju potrebe, dale obećanja, a ništa nisu ispunile. A onda saznate da su ovakve agencije u potpunosti obnovile nečiju kuću prema najvišim standardima kvaliteta, iako je bila oronula prije poplava zbog nemara vlasnika.“

 

Amila, septembar 2015.

 

„Sasvim je izostala koordinacija među ovim agencijama, što je omogućilo zloupotrebu sistema,“ tvrdi Admira. „U blizini moje kuće je obnovljena jedna kuća u kojoj niko nije živio prije poplava. Sada je vlasnik želi dati u najam. Moram reći da su ove agencije imale odlične rezultate kod velikih infrastrukturnih projekata kao što su škole, ali podrška koju su pružile za renoviranje privatnih kuća je bila haotična i loše vođena.“

 

 

 

„Prošle srijede ujutro je 49 porodica blokiralo ulaz u zgradu opštine,“ navodi Lala. „Jednom čovjeku je bila obećana pomoć od 35.000 KM, a nije dobio ništa. Ljudi su, naravno, očajni pred dolazak još jedne zime. Prije toga su blokirali glavni put koji prolazi pored Maglaja. Nadam se da će svi ovi problemi biti riješeni što je prije moguće.“

 

Admira je i dalje obeshrabrena zbog ružne strane ljudske prirode koja se jasno pokazala tokom posljednih 16 mjeseci. „Sramota je što su pohlepa i prljavi postupci u dodjeli pomoći za posljedicu imali nezasluženu dobit za neke i totalni nedostatak podrške za ostale. Ali to je bilo za očekivati jer je, na kraju krajeva, sve počelo s iscrpljenim ljudima koji su čamcima pomagali u spašavaju i koji su zaspali na 15 minuta da bi im neko ukrao čamce dok su spavali.“

 

 

Amila je skeptična. „Jedina vidljiva promjena je što je na mostu preko rijeke Bosne postavljen elektronski displej koji pokazuje različite parametre, kao što je dubina vode. Ali već sada ne radi kako treba“.

 

 

Admira se slaže. „Jasno je da postoji problem sa kanalizacijom, za koju kažu da se ne može lako očistiti. To je samo primjer mnogobrojnih problema koje treba rješavati, ali to se ne radi. Veliki broj ljudi koji sjede u foteljama su neuki i neobrazovani. Ući će samo u one poslove od kojih će lično imati korist. Sve ostalo ih ne zanima.“

 

 

Lala nimalo ne sumnja da Maglaj nije puno naučio iz prirodne katastrofe koja ga je pogodila prije 16 mjeseci. „Naučili smo da humanitarna pomoć uglavnom stiže do male elite. A pošto smo mi sve više grad bez mladih, ko će te stavove mijenjati u budućnosti?“

 

 

Lala nudi još jedno opažanje o događajima tokom proteklih 16 mjeseci. „Moja kćerka je vidjela moje ime na spisku evakuisanih osoba koji je napravila Civilna zaštita, s podacima kao što je moja kućna adresa. Otišla sam da ih kritikujem i da im kažem da me skinu sa spiska, jer je to apsolutno netačno. Obavijestili su me da bih u budućnosti mogla imati koristi ako ostanem na spisku. Međutim, i dalje sam insistirala da me uklone.“