Radeći dvije godine na poslovima sječe šume u Bosanskoj Krajini, Safet M. nije ni u jednom trenutku dobio ugovor o radu od svoje kompanije niti bi njegova porodica bila finansijski obeštećena u slučaju da dođe do nezgode na ovom izuzetno opasnom poslu. Radio je 10 sati dnevno, a isplaćivana mu je dnevnica od 30 KM, od koje je trebao prehraniti svoju porodicu ali i osigurati hranu na poslu te plaćati prijevoz. U firmi je bilo zaposleno oko 100 radnika, a tek nekih 20 je bilo uredno prijavljeno i uplaćivani su im doprinosi za penzijsko i zdravstveno osiguranje.

 

Lokalne inspekcije su rijetko dolazile u tu kompaniju, a za dolazak federalne inspekcije se unaprijed znalo. Kao posljedica toga, na terenu je bilo prisutno ne samo iskorištavanje radnika nego i lažno prikazivanje sječe šume. Safet objašnjava kako se to radilo:

 

“Recimo, prikaže se lažna metraža posječenog drveta, u papirima stoji jedno, a drugo je stvarna situacija na terenu. Ne znam šta nadležni rade, ali ovakve situacije su moguće tamo gdje sistem ne funkcionira i gdje interes određuje čija je posljednja.”

 

Iako je prekomjerna sječa šume prisutna u raznim dijelovima Bosne i Hercegovine, malo je onih koji o tome žele javno govoriti. Radnici se boje i čuvaju svoj posao, a kompanije koji se time bave su po pravilu zaštićene od političkih moćnika. O pogubnim posljedicama ove pojave se nije na vrijeme mislilo, i tek s poplavama koje su tokom 2014. godine pogodile BiH do izražaja dolaze efekti ne samo bespravne sječe šuma nego i odlaganja otpada, uništavanja riječne infrastrukture i niza drugih pojava koje spadaju u tzv. “ljudske faktore”. Procjene stručnjaka govore da su ove pojave u velikoj mjeri doprinijele pogoršanju obima poplava pa se ova tema s pravom nameće kao jedna od ključnih s obzirom na to da njeno rješavanje, iako prioritetno, često nije u vrhu agende nadležnih institucija.

 

 

Poslove čuvanja šuma vrše kantonalne uprave za šumarstvo putem čuvarske službe. Jedan od zadataka ovih službi je borba protiv bespravne sječe šume. Najbolji pokazatelj njihovog rada su podaci o broju podnesenih prekršajnih i krivičnih prijava, kao i ukupan iznos štete uzrokovan bespravnom sječom. Tako se u dokumentu “Informacija o gospodarenju šumama u FBiH u 2013. godini i planovima gospodarenja šumama za 2014. godinu”, koji je objavilo Federalno ministarstvo poljoprivrede, vodoprivrede i šumarstva, navodi da je u 2009. godini ukupan broj podnesenih prekršajnih prijava iznosio 3.142, a u 2013. godini 2.230.

 

Dok je broj prekršajnih prijava opadao, u istom periodu je došlo do rasta krivičnih prijava. U 2009. godini podneseno je ukupno 1.149 krivičnih prijava, a taj broj je u 2013. narastao na 2.446 prijava. Uprkos ovome, tek 24,57 posto ovih prijava je rezultiralo sudskom presudom.

 

Rast broja prijava sukladan je podacima o iznosima štete bespravne sječe. Tako je u 2009. godini iznos štete po prijavama iznosio 1.087.365 KM, a u 2013. je povećan na 1.739.603 KM.

 

Federalno ministarstvo poljoprivrede, vodoprivrede i šumarstva u spomenutom dokumentu navodi da je mali broj presuda i kazni protuproduktivan i podsticajan za šumokradice. Nameće se i pitanje svrsishodnosti podnošenja prijava, odnosno izlaganja čuvara šuma opasnosti, kad ostali organi ne štite državnu imovinu. Nepotpunim formiranjem kantonalnih uprava i lošom organizacijom čuvarske službe u upravama koje su uspostavljene, neopremljenošću ljudi i neažurnošću pravosudnih organa, dovodi se u pitanje i realizacija vladinog “Akcionog plana za suzbijanje nezakonitih aktivnosti u sektoru šumarstva i drvne industrije u FBiH”, smatraju u ministarstvu.

 

Situacija nije bolja ni s odlaganjem otpada. Fahrudin Solak, direktor Federalne uprave za civilne poslove, kaže da je trenutno na području FBiH registrirano 1.198 neuređenih deponija koje zauzimaju površinu od oko 794.721,50 m². Samo u općinama Usora, Vareš, Kakanj i Zavidovići evidentirano je da neuređene deponije zahvataju zapremninu od 37.938,50 m³.

 

Sa ovim se slaže i Viktor Bjelić, potpredsjednik Centra za životnu sredinu iz Banje Luke. On smatra da je odlaganje otpada u vodna tijela veoma raširena pojava koja se dešavala prije, u toku i nakon poplava iz 2014. i ne može se vezati samo za tu godinu.

 

Solak kaže i to da visok rizik od poplava u većini ugroženih područja ima trend rasta zbog slabog ili nikakvog održavanja vodozaštitnih objekata, divlje i neplanske gradnje stambenih i privrednih objekata, velikog broja divljih odlagališta i neodržavanja riječnih korita.

 

 

Odlaganje smeća na nepredviđena mjesta uzrokuje promjenu konfiguracije tla te tokova rijeke i zagađenje vode, kazala je Maja Bradarić koja radi u organizaciji Ekotim kao koordinatorica sektora za klimatske promjene. Zagađenje i uništavanje ekosistema ima dugoročan utjecaj na uništavanje životne sredine, što dovodi do disbalansa u prirodi i kreira atmosferske promjene koje uzrokuju obilnije padavine, a time i poplave.

 

Važnost pronalaska pravog rješenja za odlaganje smeća je neupitna s obzirom na to da se godišnje samo u FBiH po glavi stanovnika proizvede 270 kilograma komunalnog otpada. Ukupno 36 posto proizvedenog otpada se uopće ne zbrinjava od komunalnih preduzeća, navodi se u Strategiji zaštite okoliša FBiH. U FBiH se godišnje proizvede i 2,4 miliona tona industrijskog otpada i procjene su da je najmanje 170 hektara površine nezaštićenog zemljišta prekriveno akumuliranim otpadom.

 

Osim što utječe na rast nivoa poplava, odlaganje otpada ima i dodatne negativne posljedice. Jasmin Pašić, menadžer zaštite na radu i ekologiju u privatnoj firmi te saradnik Centra za krš i speleologiju, objašnjava da je najveća opasnost nastala kad se sav otpad koji je godinama odlagan u rijeke izlio zajedno s vodom u naselja i došao u direktan kontakt sa stanovništvom poplavljenih područja. On kaže:

 

“Ovakve pojave predstavljaju ozbiljnu opasnost po zdravlje stanovništva, kako od zaraza tako i od hemijskog zagađenja naseljenih područja. Možemo reći i da nam je ono što smo bacali u rijeku vraćeno istom mjerom.”

 

On navodi i da je sličan problem s klizištima u BiH koji je pojačan ljudskim faktorom, odnosno nemarom, kako zbog bespravnih sječa šume, koje su prema njegovom mišljenju itekako prisutne, tako i zbog nelegalne gradnje. Smatra da se prilikom građenja objekata ne uzimaju u obzir geomehanički faktori na područjima podložnim klizištima i zbog toga dolazi to težih oštećenja ali i potpunog uništenja stambenih objekata.

 

 

Evidentno je da velik broj pojava koje doprinose razornim posljedicama poplava potječe od tzv. “ljudskog faktora”. Bespravna sječa šuma, bacanje otpada u rijeke, bespravna gradnja i razne druge pojave samo su vrh ledenog brijega. Većina navedenih radnji spada u domen krivičnih djela za koja bi počinioci trebali odgovarati, ali se to rijetko dešava. Viktor Bjelić objašnjava da s obzirom na to da je većina osoba koje čine ovo krivično djelo u veoma lošoj ekonomskoj situaciji, vlasti toleriraju ovakve djelatnosti. Usto, postoji i organizirano i legalno loše upravljanje šumama koje se iskorištava u mjeri koja nije održiva. Na taj način, tvrdi on, dolazi do sječe u područjima koja predstavljaju rizična područja kad je riječ o poplavama i klizištima. 

 

Važnost pronalaska pravog rješenja za odlaganje smeća je neupitna s obzirom na to da se godišnje samo u FBiH po glavi stanovnika proizvede 270 kilograma komunalnog otpada. Ukupno 36 posto proizvedenog otpada se uopće ne zbrinjava od komunalnih preduzeća, navodi se u Strategiji zaštite okoliša FBiH.

Pojedini stručnjaci tvrde i da postoje drugi razlozi izuzev loše ekonomske situacije. Sabina Jukan iz Udruženja “Aarhus centar u BiH” smatra da u BiH nije dovoljno razvijena svijest o općem dobru. Svaki pojedinac veoma dobro zna cijeniti vlastiti prostor i brinuti o njemu, ali kad govorimo o javnom prostoru, tu stanovnici BiH zaboravljaju na sva pravila lijepog, kaže ona, te dodaje:

 

“Jer kako drukčije objasniti mnoštvo uređenih balkona u urbanim dijelovima ili dvorišta u ruralnim dijelovima naselja dok su nam ulice, parkovi, rijeke i izletišta zatrpani smećem, a stolovi i stolice polomljeni i išarani.”

 

Iz Federalne uprave civilne zaštite poručuju da je glavni razlog nastanka nelegalnih deponija i posljedičnog zagađenja rijeka nesavjesno ponašanje privrednih društava koja tokom procesa proizvodnje otpada nepravilno upravljaju tim materijalom. Kažu i da građani nesavjesnim ponašanjem dovode do nastanka ovakvih deponija.

 

Fahrudin Solak navodi i treći razlog, a to je, kako kaže, pogrešan metod rekultivacije izdanačkih šuma. Naime, trenutno se to radi metodom direktne konverzije, odnosno prethodnim uklanjanjem postojeće šumske vegetacije i sadnjom uglavnom četinarskih vrsta drveća, pomoću čega se formiraju šumski nasadi. Na ovaj način se na kraće ili duže vrijeme gube mnoge polivalentne funkcije šuma, a posebno negativne posljedice su po vodni režim zemljišta, izvorišta i vodotoke, a često dođe i do erozivnih procesa te izmjene vodnog režima. Ove metode je potrebno zamijeniti uzgojnim mjerama, navodi Solak. On smatra i da je izvlačenje drvne mase po šumskim vlakama do stovarišta negativno djelovalo na vodni režim i zamućenje vode, a posebno ističe da izvlačenje drvne mase ima vrlo negativne posljedice po rijeke i živi svijet u vodotocima. Po njegovom mišljenju, glavni uzrok nesređene situacije je nepostojanje Zakona o šumama te kvalitetnih zakonskih rješenja.

 

 

Prema riječima predstavnika vlasti, jedno od čestih objašnjenja zašto je uopće došlo do prošlogodišnjih poplava jeste činjenica da je to bila pojava koja se desi jednom u 500 ili 1.000 godina. Tragom te logike, iluzorno je očekivati da se razmjer štete mogao umanjiti preventivnim radnjama. Ne slažu se svi s ovom tezom. Maja Bradarić navodi da je to način na koji se predstavnici vlasti pravdaju. Kaže da su se poplave mogle očekivati imajući u vidu klimatske promjene ali i disbalans u prirodi.

 

Šta se, dakle, može učiniti glede “ljudskog faktora” u slučaju poplava?

 

Iz Federalne uprave za civilnu zaštitu navode da vlasti, prije svega, moraju ubrzati aktivnosti na odabiru pogodnih lokacija za uspostavljanje i izgradnju savremenih sanitarnih deponija za odlaganje komunalnog i drugog otpada. Potrebno je spriječiti postupak direktne konverzije šuma. No, kao najvažniji zahtjev navode donošenje novog zakona o šumama.

 

Jasmin Pašić kaže da je izuzetno važno da vlast provodi preventivne akcije za sprečavanje prirodnih katastrofa, da usvoji jasnu strategiju odbrane i da se prestane s praksom preusmjeravanja sredstava namijenjenih za ove projekte u druge svrhe. “Pozitivni primjeri samoorganiziranja na nivou lokalnih zajednica, nevladinih organizacija i pojedinih privatnih kompanija treba da budu primjer nadležnim ministarstvima”, kaže on i dodaje: “Upravo to treba da bude vizija strategije, a to je obučavanje i osposobljavanje lokalnih zajednica da mogu preventivno i korektivno djelovati u slučaju prirodnih katastrofa, ali i njihova međusobna saradnja. Ne možemo postavljati granice na naše rijeke, šume ili planine, treba da ih gledamo kao cjelinu i da njima tako i upravljamo.”

 

Sabina Jukan iz Udruženja “Aarhus centar u BiH” smatra da bi ubuduće trebalo na dugoročnoj osnovi raditi na razvijanju svijesti javnosti o očuvanju zajedničkog dobra. Istodobno s tim, potrebno je imati strožiji inspekcijski nadzor nad fizičkim i pravnim licima jer se samo na taj način može ostvariti i konkretan rezultat.

 

 

Iako većina stručnjaka i predstavnika institucija priznaju pogubnost “ljudskog faktora”, odnosno bespravne sječe šuma, bacanja otpada i bespravne gradnje, do sada ove teme nisu bile u fokusu njihovog rada. Jedan od razloga je i taj da se stradalima u poplavama još obnavljaju kuće, a da se tek nakon toga planira raditi na razvoju svijesti i edukaciji. Maja Bradarić smatra da o ovome nije rano pričati, ali da međunarodni donatori ipak žele sačekati.

 

Ključni dio slagalice ipak ostaje neriješen. Čak iako se poprave svi porušeni objekti i provedu kampanje edukacije, loša ekonomska situacija će primorati dio stanovništva da nastavi s dosadašnjom praksom.

 

Safet M., čija životna priča sliči hiljadama drugih, imao je sreću da nakon dvije godina rada u šumarskom preduzeću te svjedočenja bespravnoj sječi šume pronađe posao u Sarajevu, gdje je prijavljen i ostvaruje zaradu zahvaljujući kojoj može imati normalan život. On sada nema razloga da bespravno sječe šumu, da bespomoćno gleda kako se otpad baca u rijeku ili da bespravno gradi kuću jer nema novca za pribavljanje svih potrebnih dozvola. Živi normalnim životom koji je za velik broj siromašnih stanovnika BiH tek daleki san. Ti stanovnici će i dalje s vremena na vrijeme biti primorani da svojim potezima naštete prirodi, naruše ravnotežu u šumama i rijekama te doprinesu većem obimu poplava, klizištima i, naposljetku, srušenim objektima. Ovo ne znači da se ne trebaju provoditi preventivne mjere od predstavnika vlasti, ali je činjenica da će se pitanje “ljudskog faktora” u poplavama u potpunosti riješiti tek kad cijela zemlja doživi značajniji socio-ekonomski napredak.