O sponi književnosti i novinarstva, u Bosanskoj Nadi, listu za zabavu, nauku i književnost, pisala je 1911. godine Isidora Sekulić.

Arhiv Infobiro

Nekada, dok je literatura bila samo u knjigama, novine i knjige prijateljski su se slagale. Zatim, kad su novine pregledima iz nauke i umjetnosti proširile svoj program a i svoju publiku, veze su, zbog nekih zajedničkih tendencija, i dalje trajale, ali su postale neka simpatija á la Marconi, na veliko rastojanje i bez žica. A danas, kad su moderno uređene novine postale vrsta literature, svi su izgledi za rat, rat knjiga protiv listova i časopisa.

Autori, knjižari i prijatelji dobrog književnog vaspitanja sklopili su trojni savez i osuli žestoku vatru na zabludu i komoditet da se mjesto knjiga i kupuju i čitaju samo novine i časopisi. Neki njemački univerziteti priredili su čitave serije predavanja protiv usahnjivanja ukusa za ozbiljnu i pravu literaturu. — Novinarski domišljani, međutim, za dobar novac kupuju misli i radove istih tih autora i protektora knjiga, i time podižu stvarnu vrijednost svojih publikacija a ujedno sklapaju tajnu konvenciju sa najboljom silom spomenutog trojnog saveza. Bitka je, dakle, veoma zanimljiva, i vrijedno joj je promotriti i motive i šanse.

Mnogostranost i svestranost, to je danas parola obrazovane klase. Bio je to i od prije ideal školovanih i učenih ljudi; ali sada je to uslov i prosječnih inteligencija, i strogi stručnjaci su, danas izvan svojih radionica, u društvu, gotovo nemoguće figure. Ta moderna verziranost i opštost obrazovanja postale su pravi polip na ambiciji nove generacije; i mada je u toj svestranosti vrlo često više okretnosti, nego orijentiranosti, ona ipak čini ogroman fond predstava i fakata, i pretpostavlja mnogo čitanja i pamćenja.

Vi ste npr. student i slušate predavanje profesora na filozofskom fakultetu. Učeni doktor, u toku govora, spomene, recimo, Fegelov Pesimizam i Tragičnost i odmah zatim možda i Eslerov Naučni Enciklopedijski Rječnik, i, načinivši malu pauzu, pogleda u znaku pitanja po svom auditorijumu. Ako đaci slučajno nijesu imali čast ni bližeg ni daljeg poznanstva sa tim „neophodnostima“, profesor nabere čelo i s prezrivim pogledom premjeri klupe čak tamo do krajnjih granica svoje kratkovidosti.

Vi se vraćate u podne sa predavanja razmišljajući ima li gdjegod na svijetu njemačko naučno djelo ispod 600 strana, i u tom stignete na ručak. Tamo je neko, poslije smrti Laze Kostića i povodom pokreta za novu romantiku, poveo riječ o Maksimu Crnojeviću i o motivima nar. pjesama kao građi za dramsku obradu. Drugi će spomenuti Omera i Mejrimu, skicirati možda plan a ujedno odmah i kritiku na eventualnu dramu toga imena. Treći će nadovezati o tom poslu u stranim književnostima, i staviti neka pitanja o Artusovom ciklusu iz koga su nikle tolike drame i opere. I odjedared će zapljuštati imena: Vagner i Tristan i Izolda, Sen San i Samson i Dalila, Grilparcer i Hero i Leander Štuker i Lanval itd., i ako vi o svemu tome ne znate razgovarati, vi ste, u najmanju ruku, nemoderan i nenačitan čovjek.

Poslije podne idete u šetnju i zapadnete u društvo koje raspravlja o simbolizmu u pjesništvu. Tu se traži ne samo kakav takav pregled francuskih simbolista, nego se nasigurno predstavlja da ste već pročitali Meterlenkovu Plavu Pticu, i da poznajete Tiltila i Mitilu kao da su vam brat i sestra. Inače ste neobaviješten čovjek. — A kad stignete kući čeka vas poštanski paket sa Osnovima Enpirijske Psihologije, a na stolu leži Loke i tabaci iz pedagogije.

Sjutra zorom doznate da je umro Antonijo Fogacaro, a u podne vam predstoji ispit iz Lejle i Sveca i Svečeve teze o ukidanju papine moći van crkve.

I sve tako dalje. Ako nijeste pročitali Svetozara Markovića i Nečistu Krv i ne znate da Bugari imaju dva Slavejkova, nijeste dobar Srbin i Slovenin. Ako ne znate bar pet skandinavskih drama, vi ste se blamirali, jer drame su sa sjevera da vas najzanimljivije i to već „svako zna“. Ako ne znate da ima i bubonska i plućna kuga, vi ste nesavremeni. Ako ne umijete razgovarati o seksualnim problemima Arcibaševa i socijalnim problemima Šoa, vi nijeste Evropejac. I to tako ide u beskraj.

Ali ako vi naiđete na nekoga koji i sve ove i još bezbroj drugih stvari zna, i o svemu tome slobodno, pa možda i drsko razgovara, i pomislite da je on svu svoju obaviještenost iz knjiga pocrpeo, vi se varate. To je dobrim dijelom kultura iz novina i časopisa. Ali ako vi, poslije ove izjave, pomislite da je sva ta obaviještenost šuplja kultura i sipanje pijeska u oči, vi se opet varate.

Pokušali smo da iz četiri ugledna politička lista i dva časopisa pobilježimo i stručno kategorišemo sve što je za godinu dana izašlo iz pera priznatih autora i bilo, bez sumnje, književno napisano. Dobili smo jednu nevjerovatno otmjenu statistiku, jednu enciklopediju. Taj je pregled predstavljao toliko znanja, toliko načitanosti, toliko stvarnog i kritičnog posmatranja, da smo preneraženi stali pred ogromnim značajem današnje moderne evropske žurnalistike.

Ma koliko da je istina da je korisnije i solidnije pročitati djelo nego ma kako iscrpan i kritičan referat o njemu, ipak knjige protiv moderno uređenih listova ne mogu voditi rat nego moraju s njima sklapati kompromis. Iz tri razloga. Prvo, što je fizički ograničeno koliko čovjek može pročitati; drugo, što je sadržina velikih listova samo prividno efemerna zbog čestog ili dnevnog izlaženja; treće, što današnjim intenzivnim učenjem stranih jezika, mnogim putovanjem i razgranatom prevodnom književnošću inteligentan čovjek ulazi u obveze prema skoro svim evropskim literaturama. To je stvorilo potrebu da inteligencija mora živjeti i od novina, a u velikim varošima i od afiša i anonsa.

Knjiška književnost, naravno, ostaje velika sila sa velikim literarnim prestižom; ali baš njena hiperprodukcija stvara potrebu novinskog recenzovanja i kritikovanja, i na taj način daje praktičnu ideju o nekoj nauci i umjetnosti en raccourci.

Jedna je velika opasnost novinske literature to što je u njoj mahom malo ili ništa umjetnosti i estetike. — Knjige su proizvoljne opširnosti i u njima su oblik i sadržina ravnopravni. Novinski članci, kojima je i prostor i trajanje tijesno odmjereno, koji su, po riječima njemačkog kritičara Špajdla, besmrtnosti od jednoga dana, moraju biti oštri i snažni ako ne mogu biti otmjeni i lijepi. Moraju uvijek biti logični, ako ne mogu uvijek biti estetični. Otuda je u njima neka usijana stvarnost i neko plameno podvlačenje svega što treba vidjeti i čuti. Ta brutalna i nagla pronicljivost i jasnost, naravno, ne može uvijek biti umjetnost. Ali ljudi od knjige i kulture to vrlo dobro osjećaju, i knjige ne treba da se plaše da će novine postati bibliotekama inteligentne klase sa pravim i čistim naučnim i umjetničkim potrebama.

Kao pomoćno sredstvo, naročito za onu svakodnevnu obaviještenost o kretanju nauke i umjetnosti; i kao pomoćno sredstvo u generalisanju pojmova o novim tekovinama kulture i progresa, — moderno uređeni listovi već su izvojevali sebi mjesto, i to je završen proces. Ali tome je uzrok u općim društvenokulturnim potrebama i modama, a ne u nedostatku ukusa i ozbiljnosti valjano obrazovanih pojedinaca.

Šabac.

Isidora Sekulićeva.

Prije 150 godina odštampana je prva novina u Bosni i Hercegovini – 7. aprila 1866. godine u Sarajevu se pojavio prvi broj Bosanskog Vjestnika. Povodom tog značajnog jubileja, Mediacentar će objaviti desetine tekstova o novinarstvu i štampi u BiH. Obilježavanje jubileja podržao EUSR.