Kako danas vjerovati onome ko je 'javio na Dnevniku' i kako uopšte znati da je nešto tačno, pouzdano, aktuelno?

foto: Ewan Buck / Unsplash / Ilustracija

„Javili su na Dnevniku“ – rečenica je koju i danas često čujemo od naših roditelja, djedova i baka. U njoj je sadržano nešto što je dugo vremena bilo gotovo neupitno, a to je povjerenje u medije. Ako je izgovoreno na televiziji, objavljeno u novinama ili rečeno na radiju smatralo se tačnim.

Danas, sa pametnim telefonom u rukama, društvenim mrežama i stotinama portala, postavlja se novo pitanje: kako vjerovati onome ko je „javio“ i kako uopšte znati da je nešto tačno, pouzdano, aktuelno?

Za generacije koje su odrastale uz medijske autoritete koji se nisu propitivali, promjena je takoreći nagla. Nekada je novinar imao ime i prezime koje se pamtilo, urednički standardi su bili temelj profesije, a greške su bile rijetke i to je generalni utisak većine koji su stasali u takva vremena.

Danas je slika drugačija, informacije su dostupne u nekoliko klikova, ali njihova vrijednost često ostaje upitna.

„Koristim pametni telefon, imam Facebook, čitam portale, ali volim kad uveče počne Dnevnik – skoro nikad ga ne propuštam“, kaže nam Vesna Baričanin, penzionerka iz Istočnog Sarajeva.

Dugo je, kako nam priča, odolijevala internetu kao načinu informisanja.

„Valjda je stvar navike, možda i rituala. Voljela sam piti kafu i pročitati novine. Nekad sam čekala baš Dnevnik da saznam šta se događa. Danas je sve tu, nekoliko klikova, ali ja ne znam nijednog novinara, ne znam ni ko piše, a ako ne pogledam dobro, da kažem iskreno, ne znam ni ko je objavio”, opisuje nam ona svoje viđenje informisanja u online svijetu.

Može se reći da njeno iskustvo nije izuzetak, nego gotovo pravilo, barem kada je riječ o starosnoj grupi kojoj pripada u našoj zemlji.

Podaci iz istraživanja o medijskim navikama odraslih pokazuju da 92 posto građana u Bosni i Hercegovini starijih od 65 godina i dalje redovno gleda televiziju, a 46 posto sluša radio. Internet koriste, ali znatno drugačije. Više od polovine koristi aplikacije za poruke, 39 posto društvene mreže, dok se tek 19 posto informiše putem portala.

To u suštini pokazuje da povjerenje u tradicionalne medije nije nestalo i da oni u trećoj dobi uviđaju prednosti interneta, ali da oklijevaju da ga koriste u svrhu informisanja. Ne bez razloga.

Između navike i nepovjerenja

Razlozi zbog kojih starije osobe oklijevaju da koriste portale kao primarni izvor informacija su brojni, ali jedan se posebno izdvaja: nejasnoća izvora.

U Bosni i Hercegovini je krajem 2025. godine identifikovano gotovo 500 informativnih portala, ali tek 40-ak posto njih ima jasno naznačen impressum, odnosno podatke o uredništvu, novinarima i vlasništvu. Drugim riječima, u velikom broju slučajeva i oni koji redovno koriste web portale kao izvor informisanja zapravo ne znaju ko stoji iza informacija koje im se plasiraju.

„Od 488 web portala najzastupljeniji su oni koji postoje samo online. Ohrabruje da veliki broj ima barem djelimičan impressum, ali je i dalje značajan broj onih koji ga nemaju. Sada je zadatak ili povećati transparentnost ili objasniti javnosti da takvi izvori nisu kredibilni“, upozorila je Lejla Turčilo, profesorica na Fakultetu političkih nauka Univerziteta u Sarajevu, prilikom predstavljanja rezultata istraživanja.

Za nekoga ko je navikao da zna ko je taj koji plasira informaciju – bilo da je u pitanju voditelj, novinar, urednik – to predstavlja ozbiljan problem. Upravo to naša sagovornica Vesna i opisuje: informacije jesu dostupne, brze, ali povjerenje koje je imala čitajući štampu ili gledajući Dnevnik u ovom slučaju izostaje.

Brzina je preča od tačnosti, a to znači oprez

U digitalnom prostoru svako može pokrenuti portal, otvoriti stranicu i objaviti sadržaj koji izgleda kao vijest. Brzina objave postala je važnija od provjere, a naslovi sve češće služe tome da izazovu emociju umjesto da pruže informativnu vrijednost.

„Nećete vjerovati šta se desilo“ je postao „standard“ naslova koje često viđate na društvenim mrežama ili portalima, iako se iza takvog „obećanja“ često krije sasvim svakodnevna situacija.

To, naravno, ne znači da su svi online mediji nepouzdani. Ipak znači da način na koji čitamo i prihvatamo informacije mora biti drugačiji nego prije. Osim čitanja, nužno je razviti osjećaj da sve što je objavljeno ne znači da je tačno, kao što se to ranije podrazumijevalo. Ono što brine većinu onih u trećoj dobi je kako to uraditi, kako znati da li je sadržaj pouzdan ili nije.

Kako prepoznati šta je tačno

Upravo u tom dijelu dolazi do izražaja ono što starije generacije već imaju, a to je razvijena navika da vjeruju kredibilnim izvorima. Ta navika danas u online svijetu može postati prednost uz nekoliko savjeta koje je nužno imati na umu kada se koristi sadržaj web portala ili društvenih mreža.

Najjednostavnije rečeno: ako informaciju na web portalu ne prenosi nijedan medij kojem inače vjerujete, postoji velika vjerovatnoća da nije tačna ili je barem upitna.

U praksi to može da izgleda ovako: ako vidite sumnjivu objavu na društvenim mrežama, koja je u vama prije svega izazvala snažnu emociju, ukucajte ime osobe ili opisani događaj u pretraživač. Time možete provjeriti odnosno vidjeti i da li je to objavio medij kojem inače vjerujete i koji su sve mediji to objavili. Ukoliko ne prepoznajete niti jedan od prvih rezultata, vijest vjerovatno ne zaslužuje vašu pažnju.

Uvijek obratite pažnju na to ko je autor i da li na stranici koju čitate postoji impressum. Ukoliko nema jasnog odgovora ko je autor sadržaja, oprez je sasvim opravdan, pa čak i nužan. Kao što u štampi imate svoja omiljena imena autora, njihove inicijale, imena urednika, isto očekujte i od portala. U suprotnom, teško je procijeniti koliko je takav sadržaj pouzdan.

Dodatno, jedna od stvari koju treba imati na umu prilikom čitanja sadržaj na portalu, a posebno onog do kojeg dolazite preko društvenih mreža je način na koji je napisan naslov.

Ukoliko vas šokira, izaziva vam bijes, tugu, sadrži riječi kao „nesvakidašnje“, „nećete vjerovati“, „evo šta se desilo“… ne nudi jasnu informaciju o onome što biste mogli čitati nakon njega. Velika je šansa da neko pokušava samo da vas dovede na stranicu, želi da kliknete na sadržaj, iako stvarna informacija zapravo i ne postoji. Ukoliko se taj pristup uporedi sa sadržajem u štampi, sjetićete se da u toj vrsti izdanja naslov obično jasno najavi sadržaj.

Provjera činjenica kao profesija

Sve ove jednostavne provjere zapravo čine osnovu onoga što se profesionalno naziva provjera činjenica (eng. fact-checking).

U Bosni i Hercegovini postoje platforme koje se time sistematski bave. Riječ je o platformama Raskrinkavanje i Istinomjer. Raskrinkavanje provjerava upravo sadržaje objavljene na nekom od gotovo 500 portala i društvenih mreža, dok Istinomjer provjerava tačnost onoga što političari sa svih nivoa u našoj zemlji izjavljuju. U Hrvatskoj sa istim ciljem postoji platforma Faktograf, u Srbiji Istinomer i Raskrikavanje, dok u Crnoj Gori taj posao radi platforma istog imena kao pomenuta iz Bosne i Hercegovine.

Njihov se rad u suštini zasniva na istim principima koje smo opisali – da bi utvrdili da li je neki medijski sadržaj tačan, moraju odrediti prije svega tri stvari: ko je objavio informaciju, da li je potvrđena iz više izvora, da li naslov odgovara sadržaju.

Raskrinkavanje nudi i bazu medija u kojoj se može vidjeti koliko puta je neki portal označen zbog netačnih ili manipulativnih sadržaja. Što je više takvih ocjena, to je jasnije da tom izvoru ne treba vjerovati.

Ukoliko sumnjate u tačnost onoga što ste pročitali ili vam je sumnjiv sam izvor informacije, portal ili stranica sa društvenih mreža, možete u internet pretraživaču ukucati sadržaj koji vas zanima i dodati termin „Raskrinkavanje“. Ukoliko ste došli do nepouzdane vijesti ili portala, šansa da je Raskrinkavanje već pisalo o tome je velika.

Kroz igru do provjere

Osim platformi, postoje i medijski projekti dostupni i na Facebooku koje možete pratiti kako biste savladali novu naviku u online svijetu i to kroz primjere čuvene igre „Čovječe, ne ljuti se“, ali u novom ruhu – igra „Čovječe, ne zbuni se“ je gotovo kao provjera sadržaja sa web portala.

Novinarka sa višegodišnjim iskustvom Lidija Pisker, koja je pokrenula projekt Medijska pismenost 60+, za Mediacentar govori da je dodatna podrška, u smislu obrazovanja i savjetovanja, nužan korak ka tome da se starije osobe ohrabre i osnaže u sticanju novih vještina pri korištenju online sadržaja.

„Pri tome u prvom redu mislim na pristup gdje se kombinuju radionice uživo uz javne kampanje kroz tradicionalne medije, ali i širu podršku“, rekla je Pisker.

Ona posebno izdvaja Facebook stranicu Medijska pismenost 60+ na kojoj se mogu upoznati sa spomenutom društvenom igrom „Čovječe, ne zbuni se“.

Igra je zamišljena kao alat koji potiče razgovor i razmišljanje o tome kako prepoznati dezinformacije, sumnjive sadržaje i prevare na internetu, dakle sve ono što se često navodi kao glavni razlog zašto oni u trećoj dobi i dalje ne koriste internet portale u većoj mjeri.

Iako se često govori o tome da se starije generacije teže snalaze u digitalnom prostoru, opisani načini pokazuju da se to može mijenjati upravo kroz iskustva koja oni već posjeduju.

Navika da se vjeruje provjerenim izvorima, da se prepoznaju autori i da se informacija ne uzima zdravo za gotovo, sve su to su vještine koje su danas potrebne svima u online svijetu.

Razlika je u novom okruženju, odnosno formatu i tome da oni iz treće dobi znaju da se kredibilnim medijima vjeruje. Važno je samo da uz mnoštvo portala koje se nudi razviju tehnike da prepoznaju i odaberu onaj koji će im biti pouzdan koliko je to nekad bio Dnevnik ili omiljeni štampani list.

Tekst je nastao u okviru projekta „Osnaživanje starijih: Putovanje kroz medijsku pismenost od zemalja Višegradske grupe do Balkana“, koji predvodi organizacija Transitions, a finansira Nacionalna fondacija za demokratiju (NED). Projekt je dvogodišnja inicijativa sa ciljem unapređenja medijske pismenosti među starijim osobama u Bosni i Hercegovini, Bugarskoj i Crnoj Gori.

___