Nisu posjednici, menadžeri oglašavanja ili marketing gurui, nego urednici.

Foto: Heggyhomolit/wikimedia

Uvijek smo imali sreće u The Irish Times-u da je vlasnik bio fond koji je za cilj imao održanje “nezavisne novine fokusirane na ozbiljna pitanja od koristi za zajednicu širom Irske, slobodne od bilo kakve forme lične ili partijske političke, komercijalne, religijske ili druge kontrole”.

U mojoj zemlji, Irskoj, moja reputacija u odbrani nezavisnog novinarstva u opasnim okolnostima kroz svojih 40 godina u novinarstvu je dobro poznata. Ali, morala sam da se borim i za integritet novinara.

Kao dopisniku za politiku 1982. godine, moj telefon je bio nezakonito prisluškivan od većinski Fianna Fail vlasti, da saznaju moje izvore informacija. Rađeno je to pod novom kategorijom ‘nacionalne sigurnosti’, koja se razlikovala od zakonskih osnova kriminalnih aktivnosti ili sigurnosti države. 

Prijećeno mi je. Našla sam razbijenu bocu na brisaču mog auta ispred dablinskog restorana jedne noći sa napisanom porukom unutra: “Motrimo te”.

Garda Siochana, irska policijska sila, odlučila je da mi treba dati 24-satnu policijsku zaštitu za period dok sam radila kao dopisnik za politiku: prateći me od mog doma do ureda dopisnika za politiku u državnom parlamentu.

Jednom sam pitala iskusnog političara da dođe u moj tadašnji dom na obali rijeke Liffey u Dablinu da mu kažem da ako me ikada pronađu tu, da nisam došla svojevoljno. Imala sam strah od vode i nisam plivala.

Sa još jednim novinarem, Bruceom Arnoldom, koji je također tada prisluškivan, otišla sam na vrhovni sud s tvrdnjom u povrede privatnosti i državne moći. Pobijedili smo. Uspostavili smo pravo privatnosti u komunikacijama. Novi zakon je predstavljen u parlamentu.

Izazovi s kojima se suočavaju urednici u Jugoistočnoj Evropi su veoma ozbiljni ali oni nisu sami. Iste pritiske političkih, vlasničkih i komercijalnih uplitanja, kao i medijske regulacije, postojale su i u Irskoj tokom prethodnih godina. Ali irski urednici su dobili bitke za nezavisnost i integritet u svom novinarstvu.

Kad se pitamo o ulozi urednika u unapređenju i zaštiti nezavisnosti i integriteta novinarstva - da li urednici imaju ulogu? Naravno, imaju. Da nemaju, ko bi proizvodio urednički sadržaj: vijesti, nezavisne analize ili komentare?

Novinari vole da misle da se sloboda medija tiče samo njih. Ali ne tiče. Tiče se prava javnosti da zna: svoja građanska prava. Postojimo da služimo njihovom pravu da znaju i budu informisani u demokratskom društvu.

Sloboda medija je jedna od onih jednostavnih fraza koja pokriva komplikovani svijet. Kao što svi znamo, to je suštinski kamen temeljac demokratije, ozbiljna komponenta vječite budnosti koja je ključna za političku i ekonomsku slobodu. Među prvim je stavkama za uklanjanje na agendi svake autoritarne vlasti, ali je takođe pod manje-više stalnim pritiskom raznih drugih, manje očitih, opskurnijih izvora.

Sretni smo u Irskoj da živimo u zemlji i jednoj od rijetkih regija u svijetu gdje je sloboda medija prihvatljiva, barem u teoriji, kao fundamentalno pravo.

Novinari u Irskoj mogu da rade bez, na primjer, da imaju isti strah od ubistva kao njihove ruske kolege. Sjetite se ubistva Anne Politkovskaya. Sjetite se statistika u Turskoj ove godine. Dvadeset je godina ovog mjeseca kako je Veronica Guerin ubijena u svom autu na semaforu na pravcu van Dablina u svojoj potrazi za dilerima droge i kriminalcima.

Dok smo generalno slobodni da radimo svoj posao bez straha od fizičkih prijetnji, postoji bezbroj suptilnih prijetnji od izravnih načina nasilja ili državne moći koje utiču na slobodu medija na dnevnoj bazi.

Političari i novinari

Odnos između političara i novinara obično je ljubav/mržnja, koliko znam iz iskustva. Znaju, kao i mi, da je u praksi to fluidan odnos. Političari nas mogu voljeti kad su u opoziciji i očito na istoj strani u izazivanju vlasti i ganjanju informacija o njihovim aktivnostima. Kada dođu na vlast, obično praktikuju isto kao i svi u vlasti – ne vole medije zbog toga što vječito postavljaju čudna pitanja, petljaju se u njihove poslove, i miješaju im se u napore da iskomuniciraju svoje poruke.

Rijetke vlade su ikad priznale da su vodili pogrešne politike; mnogi tvrde da bi sve bilo dobro da su uspjeli da njihove poruke dođu do glasača.

Koliko god novinari i političari znaju da trebaju jedni druge, treba takođe da znaju da ne rade jedni za druge ili ne rade isti posao. Važno je za novinare da zapamte to kao i za političare. Lako je novinarima da postanu zagovarači jedne ili druge ideje – i nema ništa loše u tome, sve dok ne izgube iz vida svoju glavnu ulogu, koja je, ukratko, da održe zdrav skepticizam, propituju sve, ne pretpostavljaju ništa, i da svojim čitaocima predoče sve činjenice i istine koje znaju.

Posao novinara je da informiše javnost o onome što se dešava. Jedna od slavnih starih definicija vijesti – vijest je ono što neko negdje ne želi da znaš – je i dalje najbolja. Vlade, političke partije, kompanije, imućni privrednici, raznorazne institucije od banaka do fondova troše velike svote novca na – blago rečeno – pokušaje da dobace svoje poruke do javnosti ili – grubo rečeno – da manipulišu medijima i tako i javnošću.

Da je važno za medije da ne dozvole da su manipulisani, ne treba ni naglašavati. Ali lakše je to reći nego uraditi. Obično postoje tanke linije između toga da dozvolite i ubrzate debatu i slobodnu razmjenu rivalskih ideja i, s druge strane, osigurate da novina jednostavno postane mejdan za boj rivalskih spin doktora i određenih interesa.

Praktično, u dnevnom iskustvu medija, njihove slobode zavise od niza faktora. Neki od glavnih, u čemu imam vlastito iskustvo, uključuju i samo ponašanje medija, njihovu sposobnost da zaštite izvore i finansijsku snagu.

Ljudi na pozicijama vlasti obično ne vole medije zato što često stanu na put njihovim planovima, jednostavno radeći svoj osnovni posao a to je informisanje javnosti. Tako su oni veoma spremni da ograniče moć medija ako im se da bilo kakav izgovor za to. Nažalost, ekscesi koje mediji prave, većinom tabloidni, nekada im da takav izgovor, u oblastima kao što je privatnost. Vlada je bila blizu da usvoji drakonski zakon o privatnosti kao i izmjene u Zakonu o kleveti, 2009. godine.

Važno je da mediji, kao i druge institucije moći, koriste svoju moć i uticaj odgovorno i da su spremni priznati greške kada ih naprave. Zato sam za vrijeme dok sam bila urednica zagovarala i u potpunosti podržavala uspostavljanje Ureda ombudsmana za medije i nezavisnog Vijeća za štampu koji bi omogućili zadovoljenje ljudima koji su oštećeni i služilo kao tijelo koje postavlja standarde za sve elemente medija uključujući irska izdanja britanskih novina.

Zaštita izvora stup je slobode medija

Zaštita izvora je jedan od fundamentalnih zahtjeva za slobodu medija zbog čega sam cijenila podršku The Irish Timesa da se sudski borim sa Mahon Tribunalom do vrhovnog suda oko zaštite izvora dokumenta koji je doveo do ostavke bivšeg premijera Bertiea Aherna. Dokument je pokazao da je premijer primio novac od privrednika dok je bio ministar finansija. Uništila sam dokument kada su tražili da ga predam državi i sudovima.

Sada je tako, prvi put u irskom pravu, da mi zaista imamo pravo da štitimo svoje izvore. Vjerujem da je ta odluka značajno ojačala slobodu medija u Irskoj.

Na mnoge načine, mediji su onoliko dobri koliko i njihovi izvori. Tokom godina smo imali mnoge dobre istraživačke novinare, ali nismo imali istraživačku moć, ne možemo prisiliti ljude da odgovore na pitanja, zahtijevati da nam otkriju dokumenta, i sve druge moći koje su, s pravom, rezervisane zakonodavstvom.

Možemo posmatrati i kucati na vrata, ispitivati, analizirati, izazivati zvaničnike i oslanjamo se snažno na dobre izvore da nas upute u pravom smjeru i/ili nam kažu šta se dešava.

Moje iskustvo je pokazalo da su među najboljim izvorima ljudi koji djeluju vođeni najvišim motivima – oni vide da se nešto dešava za što vjeruju da je pogrešno ili da je riječ o zloupotrebi moći ili povjerenja. Neki motivi izvora i ne moraju uvijek biti toliko čisti jer mogu biti pokrenuti željom za osvetom. Ipak, često smo u zapadnom svijetu vidjeli značaj anonimnih izvora u stajanju u kraj zloupotrebama službene dužnosti vlada, kompanija i religijskih i drugih institucija.

Jedan od segmenata koje je The Irish Times morao odmjeriti u odbrani ovog slučaja bili su potencijalni troškovi kazne u slučaju da izgubi i znatni troškovi samog slučaja. (Uz to, naravno, u obzir nije uzeta mogućnost da njihova urednica ide u zatvor!). To me dovodi do mog finalnog zaključka – značaja finansijske nezavisnosti i finansijske snage medija.

U našem svijetu, postoje dvije osnovne metode kako finansiramo medije: državno vlasništvo ili komercijalne kompanije. Prvo je generalno svedeno, iz historijskih razloga, na javne emitere i vodilo je do dobro poznatih pritisaka i problema sa vlastima tokom godina. Drugo varira od multinacionalnih kompanija do fondova kao što je The Irish Times, koji također mora da komercijalno stoji na nogama sam.

Da budu potpuno neovisni, mediji moraju biti finansijski sigurni. Uvijek su bili osjetljivi na generalne finansijske pritiske ili direktne forme oglašavanja povezane sa zahtjevima urednicima ili, zaista, oglašavanjem koje sprečavaju vlade, kompanije i organizacije u osveti za iznijeta mišljenja koja im se nisu svidjela. Dok su ti drugi uvijek bili dio dnevnih pritisaka na medijske slobode – i nešto čemu sposobni urednici mogu da se odupru bez puno muke – uopšte finansijska sigurnost je postala ogromna briga medija trenutno.

Razlog je, naravno, internet, koji je već promijenio naše živote na mnoge pozitivne načine i nastaviće da ih mijenja na načine da nećemo biti ni svjesni. Internet predstavlja ogromnu prijetnju tradicionalnoj strukturi i finansiranju idustrije štampanih medija.

Prijetnja nezavisnosti

Mora da je teško vrijeme za biti urednik ozbiljnog novinarstva. Prijetnja nezavisnosti urednika je danas veća nego ikad u historiji štampe i emitovanja. Postoje regulative pravne i druge prirode; tu je utrka u komercijalnim interesima da poraste i preživi čitalaštvo/gledalaštvo; postoje oglašivačke aukcije među medijima; i tu je brojnost internet i drugih platformi koje 'kradu' priče od skupih konvencionalnih redakcija koje imaju velike uredničke budžete i isporučuju ih konzumentima besplatno. (Sa strane, taj biznis model je potpuno neodrživ)

Postoji još jedan izazov po čuvara uredničkih interesa u ovom okruženju kad je sve manje vremena da urednik bude urednik. Urednika se gleda više kao šefa produkcije, koji izbacuje sadržaj na bilo kojoj platformi koja je u modi u momentu, angažovanog sve više i više u opšti menadžment, ljudske resurse, tiraž i marketing, ili kako da zaradi na websiteu.

Sve je manje i manje vremena za urednika da radi svoj posao u informisanju o politici, privredi, društvu, trendovima u društvu, da osigura da je njegova ili njena novina konstantno uključena u razgovor sa zajednicom. Da se to može postići kroz istraživanje tržišta, nikada ne bi bilo neuspješne novine nigdje na svijetu.

Nova definicija vijesti se pojavljuje ali ovog puta je napravljena da odgovara više producentima zbog troškova radije nego potrošačima. To će se odraziti na svačiju karijaru u novinarstvu.

Urednici nisu posjednici, menadžeri oglašavanja ili marketing gurui. Urednici su. Ako se oni ne brinu za integritet i nezavisnost novinarstva, ko će?