Jedan od najvećih razloga neprofesionalnog izvještavanja o osobama sa invaliditetom je pitanje terminologije, koja se na vratima novinarstva pojavljuje u zadnjoj deceniji. Osim u posebno orijentisanim medijima striktno upućenim na društvenu odgovornost, ispravna terminologija nije u široj upotrebi.

foto: pixabay

Osobe s invaliditetom su u medijima i dalje hendikepirane ili vezane i prikovane za kolica – umjesto što su korisnici kolica, slušno oštećeni – umjesto što su imaju oštećen sluh ili ne čuju, mentalno zaostali – umjesto osobe sa intelektualnim teškoćama. Ukratko, i dalje su objekat a ne subjekat u svom opisu.

Temelj ispravne terminologije u medijskom izvještavanju o osobama sa invaliditetom dao je Kodeks 'Kako me oslovljavaš, tako me doživljavaš', na kojem je radila grupa aktivista i aktivistica u pokretu osoba sa invaliditetom još 2012. godine. Iako je kodeks došao i do organizacija osoba sa invaliditetom i do medija, praksa izostanka profesionalizma se nastavila, što je vidljivo u medijima skoro svakodnevno, a što je pokazao i monitoring štampanih medija iz 2013. godine.

Primjeri neprofesionalnog izvještavanja

Brojni su primjeri neadvekvatnog medijskog izvještavanja o osobama sa invaliditetom, pa čak i onda kada se u osnovi koristi ispravna terminologija.

Tako izložbu fotografija agazin Start BiH najavljuje i rečenicom koja činjenicu da glavna junakinja Merima Dervović koristi kolica opisuje kao prikovanost za kolica od djetinjstva.

U članku na Klixu, o pomoći njemačke vlade za djecu sa invaliditetom, korišten je izraz sa posebnim potrebama koji je u smislu ispravne terminologije sporan zbog toga što djeca sa invaliditetom nemaju posebne potrebe, nego potrebe kao i sva druga djeca ali ih zadovoljavaju na drugačiji način.

U članku u Nezavisnim novinama korišteni su epiteti mentalno zaostala i hendikepirana djevojka, a otkriveni su i brojni detalji koji mogu da dovedu do otkrivanja identiteta osobe koja je pretrpjela nasilje.

Van medija, nije puno bolje.

Epitet invalidnosti u opisu ličnosti u javnim institucijama je invalidna lica, a svakodnevno se, i u medijima i van njih, susrećemo sa izrazima poput autistična djeca ili slušno oštećena djeca. Ispravno bi bilo: lica/osobe s invaliditetom, djeca s autizmom i djeca s oštećenjem sluha.

Tako je i u sljedećem primjeru vijesti korišten izraz gluvonijemi dječak, iako naslov najavljuje izuzetnu priču u nastavku.

Važno je napomenuti i da nedavno objavljena publikacija „Mediji u najboljem interesu djeteta“ upravo ide u smjeru građena profesionalnih standarda u izvještavanju o djeci, a time i osoba sa invaliditetom.

Ispravna terminologija

Edukacija novinara je jedan od ključnih elemenata poboljšanja medijskog izvještavanja, pa i pored dostupnih treninga i raspoloživih publikacija, potrebno je i stalno podsjećanje na ispravnu terminologiju i senzibilitet u izvještavanju o osobama sa invaliditetom.

„Naši novinari su često bili na seminarima, konferencijama, radionicama koja se tiču terminologije i prava osoba sa invaliditetom. Mogu slobodno reći da smo možda i jedna od rijetkih medijskih kuća koja ne dobija žalbu na terminologiju koju koristimo jer se o tome strogo vodi računa“, ističe Sandra Gojković Arbutina, glavna i odgovorna urednica Nezavisnih novina.

Navodi i da je izvještavanje o osobama sa invaliditetom sastavni dio onoga što taj medij plasira, jer se ne vode senzacionalizmom.

„Ne pratimo na svakodnevnom nivou, ali zabilježimo uspjehe osoba s invaliditetom, pišemo o diskriminaciji pri zapošljavanju, danima smo potencirali da uprkos pompeznom otvaranju, osobe s invaliditetom nisu imale normalan pristup renoviranom bioskopu Palas i slično. Kako to već u medijima ide, svaka priča mora imati povod, pa i u izvještavanju o ovim problemima, tražimo ipak da priča bude s povodom“, kaže ona.

Raniji primjer nepravilne terminologije korištene u Nezavisnim novinama pokazuje da i oni koji u osnovi nastoje da pravilno izvještavaju, prave greške.

Tako, u opisu jedne potpuno legitimno kritikovane i već pomenute situacije sa pristupačnošću javnih institucija, ni sama nisam izbjegla zamku težine na početku rada.

Ispravna terminologija i senzibilitet prema temama koje uključuju osobe sa invaliditetom nije prosta stvar i zahtijeva posvećenost. Međutim, uz već postojeće smjernice ranije spomenute, moguće je postići profesionalnost. I tada, izvještavanje o osobama s invaliditetom usko je vezano za izvještavanje i o međunarodnim danima, poput 3. decembra, 15. oktobra, 21. marta – datumima koji u pokretu osoba sa invaliditetom simbolizuju određene vrste invaliditeta ili borbu za prava osoba s invaliditetom. Tih dana je možda i najlakše doći do sagovornika, jer smo navikli i da pričamo o invaliditetu s povodom.

„Članovi različitih udruženja su uglavnom na raspolaganju kada je potrebno pronaći sagovornike. Teško mi je da izdvojim neku posebnu grupu, ali smatram da polako dolazi do pomaka. Pored osoba sa fizičkim invaliditetom koje su najzastupljenije u medijima, polako počinje priča i o osobama sa psihičkim poteškoćama“, kaže Sanja Srdić, banjalučka radijska novinarka.

Dostupnost sagovornika, već formirani stavovi o određenoj vrsti invaliditeta, ali i stereotipi koji prate osobe s invaliditetom, vrlo su bitan element izvještavanja o ovoj populaciji. Međutim, postoji i još jedan problem – zatvoreni krug potencijalnih sagovornika.

„Prilično je teško doći do novih sagovornika, uglavnom su to ista imena. Ljudi kod nas ne vole otvoreno pričati o problemima, a na to nije imuna ni zajednica osoba sa invaliditetom. Svim skupinama nastojim pružiti isti prostor, samo su, možda određene skupine osoba sa invaliditetom otvorenije za priču, kao sto su, na primjer, roditelji osoba sa Down sindromom. Kroz svoj rad sam primijetila da su u posebno lošoj poziciji osobe sa teškim invaliditetom i o njima se dovoljno ne priča“, objašnjava Maja Isović Dobrijević, novinarka magazina Buka.

Izraz teški invaliditet zaostavština je medicinskog modela posmatranja invaliditeta. Također je izrazito teško doći do sagovornika u takvim pričama jer nakon specijalnog obrazovanja, rehabilitacije ili onoga što se popularno naziva “dnevno zbrinjavanje” osoba s invaliditetom, oni čija svakodnevnica zahtijeva razvijene usluge u zajednici ili veće prilagođavanje, ostaju unutar porodice.

Tako ćemo u medijima češće naći 'uspješne priče osoba s invaliditetom', u kojima izostaje ključni element – izvještaj o svakodnevnim preprekama i putu koji osoba s invaliditetom prolazi na putu do uspjeha, bez da mora biti nosilac lovorika.

Medije je u septembru prošle godine punila priča o Mustafi Mehiću, mladiću koji ne vidi a istrčao je sarajevski polumaraton. Osim što smo saznali da ga pokreće volja, da mu je maraton životno dostignuće, te da ga je pratio trener Tomislav Cvitanušić, o toj izuzetnoj sportskoj priči nismo saznali puno. Isto tako, u prvom planu je njegov invaliditet,  a ne način na koji ga je on prevazišao.

Gubitak vida ne samo da postaje sve što muškarac ili žena ima ili nema, ono postaje i sastavni dio 'iako' slike, u kojoj veličamo suprotstavljenost nemoći/invaliditeta i herojskog podviga osobe s invaliditetom. Posebno je to vidljivo kod tekstova kojima je namjena da motivišu ljude koji nisu dali maksimum od sebe, a bili su predodređeni da mogu, dok osobe s invaliditetom – nešto, podrazumijevano, ne mogu.

I pravilna terminologija je problematična?

Nekada ni potpuno pravilna terminologija u izvještavanju o osobama s invaliditetom nije imuna na kritiku. Najčešća primjedba koju kolege novinari ili polaznici bilo koje edukacije na ovu temu iznose jeste – nezgrapnost naziva, dužina sintagme, nepodobnost za naslov, po pravilima struke. I tu je rješenje vrlo jednostavno – osim osobe koja koristi kolica, možemo koristiti da neko ne hoda, osim osobe s oštećenjem sluha i činjenicu da neko ne čuje, osim toga da je neko imao amputaciju, da nema određeni ekstremitet. Ili, toliko malo u tekstu koristiti uopšteno invaliditet, jer to i jeste tek jedno svojstvo nekog pojedinca.

U trci za obezbjeđenjem klikova, prodajom tiraža, ili povećanjem slušanosti i gledanosti, novinarska sloboda i etičnost novinara kao profesionalaca prečesto gube trku. Lakše je stvoriti sadržaj u kojem polarizujemo likove na isključivo dobre i po obrascu loše, gdje će – osoba s invaliditetom – biti ili žrtva ili apsolutni junak, sa što manje razmišljanja o tome šta je ispravno.

Priznaćemo, mnogo lakše, nego precizno i profesionalno napraviti priču koja će konzumentu poslužiti za formiranje stavova, a da novinar usput ne strahuje i za radno mjesto jer nije proizveo sadržaj koji će donijeti puno klikova. Tako klik opravdava sredstvo.

Iz svih ovih razloga, dostojanstvo jedne osobe sa invaliditetom, koja ima pravo na sve ono što i svi ostali građani u ovoj državi, na isti ili drugačiji način, ostaje u sjeni nedostatka izvještavanja, neprofesionalizma u pristupu ili, najprostijeg, neznanja.

Ovaj tekst je objavljen u partnerstvu sa Osservatorio Balcani e Caucaso za projekat European Centre for Press and Media Freedom (ECPMF) i sufinansiran sredstvima Evropske komisije. Autori publikacije su odgovorni za njen sadržaj i stavovi koji su u njemu izneseni ni na koji način ne odražavaju stavove Evropske komisije.