U BiH ne postoji državni zakon o osobama sa invaliditetom, kojima nedostaju mnoge finansijske olakšice, pristup pomagalima, specijalne škole i drugi oblici pomoći.

Osobe sa invaliditetom stečenim rođenjem, bolešću ili nesretnim slučajem u Bosni i Hercegovini žive na marginama društva. U vrlo teškom položaju su i ratni vojni invalidi i civilne žrtve rata, ali oni nisu tema ove priče.

U gradu Mostaru osobe sa invaliditetom imaju pravo na obrazovanje  - u školi koja ne postoji, sustavno im se onemogućava pristup zemljištu za izgradnju Centra za gluhe i nagluhe osobe, nisu prepoznati na tržištu rada, a većina nema riješeno ni stambeno pitanje.

Lista prepreka koje stoje na njihovom putu između društva i pristojnog života tu nije gotova: gluhe i nagluhe osobe plaćaju pretplatu na fiksni telefon, a slijepe osobe RTV pretplatu! Niti jedna KM u posljednjih 10 godina nije uložena u izgradnju pristupnih prilaza institucijama invalidnim osobama ili npr. semafora za slijepe osobe.

U susjednoj Hrvatskoj npr., invalidne osobe imaju pravo na popust od 75% u javnom prijevozu, a gluhe osobe ostvaruju 50% popusta na pretplatu u mobilnoj telefoniji. Gluhoslijepe osobe i njihovi pratioci mogu letjeti u pola cijene na domaćim letovima, za 50% im je umanjen iznos telefonske pretplate, a koriste i pravo na besplatan gradski prijevoz u Zagrebu i Splitu. Također, uvedena je i praksa da nacionalna lutrija invalidnim osobama dodjeljuje višak sredstava.

Na upravo završenim predsjeničkim izborima, slijepe osobe u Hrvatskoj su prvi put imale priliku glasati na Brajevom pismu. Još jedan plus za susjede, a minus za „demokratsku“ BiH.

Bez zakona

U Bosni i Hercegovini ne postoji državni zakon o osobama sa invaliditetom.
Ovu problematiku na nivou države - za sad - pokriva Zakon o osnovama socijalne zaštite žrtava rata i zaštite porodica s djecom. Ivan Perić, predsjednik Saveza slijepih osoba Herceg-Bosne tvrdi da će Parlament Federacije BiH mijenjati zakon u narednom periodu na štetu invalidnih osoba.

„Prošle godine, pred praznike neko je u Parlamentu iskoristio gužvu i prijedlog za izdvajanje sredstava u iznosu od 50 hiljada KM za 16 udruga u Federaciji BiH samo „skinuo“ sa liste.  A to su nam obećavali.“, dodaje Zdravko Cigić, dopredsjednik Saveza slijepih osoba Federacije BiH.

U Republici Srpskoj se na osobe sa invaliditetom odnosi Zakon o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju. U Federaciji nema ničeg sličnog – čak ni u formi prijedloga.  Pokušaji da o ovim pitanjima razgovaram sa federalnim ministrom rada i socijalne politike Pericom Jelečevićem bili su bezuspješni. Ministar se oglušio o moje pozive.

Bez škole

Vlasti Hercegovačko-neretvanskog kantona nisu uložile sredstva za izgradnju specijalne škole i tako su, praktično, onemogućile lica sa invaliditetom da se obrazuju, socijaliziraju i integriraju u društvo.

Da bi od nečeg počeli, Udruženje gluhih i nagluhih osoba „Sluh“ iz Mostara, pokrenulo je inicijativu za izgradnju Centra za gluhe i nagluhe osobe. Prije 8 godina gradska vlast im je obećala zemljište na Kantarevcu (dijelu Mostara). To zemljište nikad nisu dobili. U Udruženju su mi dali na uvid dokumente koji potvrđuju da je zahtjev Odjelu za urbanizam podnesen 30.01.2002.godine, te objasnili da je odbijen usmeno, a gradske vlasti nastavile obećavati novo rješenje za zemljište pred svake izbore.

Šef gradskog Odjela za urbanizam Zdravko Čuljak insistira na objašnjenju da je prije toga zahtjeva na istoj lokaciji bio podnesen zahtjev za sportsku dvoranu, te da je zato Udruženje gluhih i nagluhih osoba odbijeno.  Na spornom terenu, do danas, nije izgrađena ni sportska dvorana.

Razjedinjena udruženja

Invalidne osobe ne primaju ujednačen iznos tzv. dodatka na njegu i pomoć i on se, bez jasne logike, razlikuje od kantona do kantona. Na primjer: Zavod za zdravstveno osiguranje Hercegovačko neretvanskog kantona gluhim i nagluhim osobama mjesečno daje 250 KM, u Sarajevo takve osobe dobivaju 300 KM, a u Bihaću 280 KM. Ironično je da Mostar, koji je jedan od gradova u Hercegovini sa najskupljom potrošačkom korpom, izdvaja najmanja sredstva za invalidnine.

Fikret Zuko, predsjednik Saveza slijepih FBiH i Saveza organizacija osoba sa invaliditetom Kantona Sarajevo, tvrdi da je jedan od najvećih problema što udruženja invalidnih osoba nisu ujedinjena na području Federacije.

Za situaciju u Mostaru, koja kandidira za najgoru u državi,smatra odgovornim vođe udruženja jer ne vrše pritisak na gradske i kantonalne vlasti u cilju poboljšanja uslova osoba sa invaliditetom. „Federacija nema mjera kojima može natjerati kantone da poštuju zakon, odnosno da se invalidne osobe na području Federacije isto tretiraju.“, kaže Zuko.

Nema ni znakova da postoji solidarnost između ratnih vojnih invalida i osoba sa invaliditetom. Upravo u vrijeme istraživanja za ovaj tekst našla sam se na javnom skupu o mogućnostima zapošljavanja osoba sa invaliditetom u Mostaru, ali među prisutnima sam vidjela samo predstavnike organizacija RVI-a, ne i osoba sa invaliditetom! Provjerila sam u Udruženju gluhih i nagluhih osoba „Sluh“  kako se to desilo – oni se nisu informirali o spomenutom skupu, a s druge strane, organizatori i učesnici nisu našli za shodno da upute poziv „Sluh-u“ ili bilo kojem drugom udruženju OSI-a iz Mostara.

Položaj osoba sa invaliditetom dodatno se pogoršao kada je donesen Zakon o pravima demobilisanih boraca, jer su finansijska sredstva naglo preusmjerena borcima.

Finansijske teškoće

Na svakom koraku su i finansijske prepreke: da bi slijepa osoba bila oslobođena plaćanja RTV-pretplate, mora od penzijskog osiguranja dobiti potvrdu da ima svog skrbnika. Savez gluhih i nagluhih osoba (sa sjedištem u Mostaru) tražio je ukidanje pretplate na fiksni telefon, što je odbijeno, pa sada traže smanjenje od 50% na telefonski račun, jer razgovor jedne gluhe osobe traje dvostruko duže zbog prisustva tumača.

Država ne izdvaja dovoljno sredstava za tehnička pomagala: za slušni aparat čija je cijena od 500 do 1500 KM, Zavod za zdravstveno osiguranje HNK participira 250 KM i to samo za djecu do 15 godina. Za pomagala poput indikatora kućnog zvona i vibracionih satova za gluhe roditelje koji imaju bebe - Zavod ne daje ništa. Većina pomagala se ne može pronaći na bh tržištu, te se za kupnju morate uputiti preko granice.

Davorka Cerovac, sekretarica Udruge „Sluh“ i tumač znakovnog jezika, smatra da su spomenuta pomagala neophodna za normalno funkcionisanje osoba sa invaliditetom.

Zakon o upotrebi znakovnog jezika formalno je usvojen u junu 2009. godine, ali država još ne izdvaja sredstva za obuku tumača. Za normalan život gluhoj osobi je u svakodnevnom životu potreban tumač. U Mostaru postoje samo tri tumača.

Do kada se ministarsvo zdravstva HNK, koje već godinama ne čini ništa da bi se stvari promijenile u korist invalidnih osoba, namjerava ovako ponašati?

Čuju li i vide vlasti?

Kantonalni ministar zdravstva Luka Faletar, ostao je jednako indiferentan na zahtjeve da se obrati invalidnim osobama, kao i na moje pozive na razgovor. Faletar je studirao sa Ivanom Perićem, današnjim predsjednikom Saveza slijepih osoba Herceg-Bosne, i ako ni zbog čega drugog, onda bar iz te činjenice moglo je proisteći više senzibiliteta za slijepe.

Osobe sa invaliditetom, uglavnom, nemaju riješeno ni stambeno pitanje. Prepušteni su porodici i rodbini - koja često nema razumijevanja za njih.

Takav je slučaj i 20-ogodišnje Snježane Beno koja živi u Čapljini u materijalno, zdravstveno i psihički nestabilnom ambijentu. Snježana je gluha i ima oboljele bubrege, te tri puta sedmično ide na dijalizu. Jedina joj je želja da se vrati u specijalnu školu u Split, koju je pohađala 7 godina, a sada, zbog zdravstvenih komplikacija, nije u prilici da nastavi školovanje.

Ne prima pomoć od gradskih vlasti, izostaje puna podrška u krugu porodice, nema prijatelja,  pa Snježani preostaje tek da gleda pokretne slike na starom televizoru marke „Gorenje“. Stid ju je što je nesretna.

Nemoćno pada na koljena naša ljudskost pred ovakvim slučajevima. A oni su realnost jednako kao i vlast koja svoju indiferentnost izražava poput spomenutih predstavnika u priči.

Mi, obični ljudi, smo je opunomoćili da uzme naše sudbine u svoje ruke.