Samoubistvo je informacija. Ali, valjda, jedina u kojoj nad onim 5 W ne treba insistirati na: Why? 

foto: flickr

Anthony Bourdain (1956-2018) će ostati zapamćen i po tome što nije podilazio vegetarijancima. Bio je svojevrsni glasnogovornik vraćanja digniteta mesu, odavno poljuljanom iz razno-raznih razloga. Bourdain je redovno ciljao fancy razloge, i draškao (ne)toleranciju dogmata i konvertita. Mesu, odnosno, baratanju mesom, pripisuje i dodatna svojstva koja ga čine nenadoknadivim začinom. Ljudi koji rade s mesom, piše Bourdain u knjizi Kitchen confidential, razvijaju smisao za crni humor. Sam Bourdain će ostati zapamćen i po sklonosti toj vrsti začina koji efikasno neutralizira odvratnu mu sladunjavost. Nekada, kada je Affan Ramić bio živ i kada je bilo nade da bi i Anthony Bourdain mogao doći u Sarajevo, živo sam zamišljala prizor gdje rastom omaleni slikar visokom selebritiju objašnjava kako s mesom obavezno jede salatu. Koju salatu? Salatu sa mesom, neponovljivo je znao odgovoriti Affan, neponovljivi slikar bjeline i plavetnila. Izazov dobrom prevodiocu bi bilo da se Bourdenu prevede Affanovo objašnjenje zašto on pije u sredini u kojoj se pije ili ne pije iz vjerskih razloga. Bosansko-hercegovački bohem i francusko-američki bohem, jednako otmjeni mada drastično različiti rastom, ćaskaju o piću bez čega se ne može kada se ćaska o hrani. Na upit o vjersko-nevjerskim razlozima, Affan odgovara da on lično pije iz (z)vjerskih razloga. Nepovratno propuštena prilika.

Ostao mi je u sjećanju naslov na jednom hrvatskom portalu koji u najavi Bourdenovog ponovnog gostovanja u Hrvatskoj pominje i mogućnost svraćanja u Bosnu i Hercegovinu. Ne sviđa mi se, doduše, glagol svratiti ali ovdje smo na to odavno svikli.

Kada je u informaciji o Bourdenovom samoubistvu najzad osvanulo i ime mjesta koje odgovara na ono novinarsko Where?, pomislila sam kako bi se sofisticiranom Njujorčaninu svidjela pričica koju imam u svojoj biblioteci. Pišući o svom ljekarskom iskustvu u Africi, Albert Schweitzer (1875 –1965) često pominje svog prvog pomoćnika. Crni Afrikanac, govorio je odlično francuski i engleski, pa ga je Evropljanin Schweitzer angažirao kao prevodioca. S vremenom je, zbog prirodne bistrine i okretnosti, napredovao do pomoćnika. Schweitzer s neskrivenim simpatijama objašnjava kako je prigodno zapostavio termonologiju koju je naučio na petogodišnjem studiju medicine te usvojio terminologiju svog pomoćnika. Posredujući između domaćih pacijenata i bijelog doktora, pomoćnik je bol mapirao koristeći terminologiju svog prethodnog zanimanja. Bio je, naime, kuhar. Smrtno ozbiljno je doktoru ovako prevodio na šta se pacijenti žale: Ovaj čovjek osjeća bolove u lijevom butu. Ova žena ima bol u lijevoj krmenadli. Dječak se žali na bol u potplećki.

S ovom pričicom možda baš ne, ali sa uspomenom na Alberta Schweitzera se Anthony Bourdain na svom posljednjem radnom zadatku morao sresti. Trebalo je samo premostiti udaljenost između broja 13 i broja 126. Hotel u kojem je odsjeo bio je na broju 13. Muzej-rodna kuća Alberta Schweitzera je na broju 126. Ista ulica.

Anthony Bourdain je svoje emisije pravio kao svojevrstan mix gastronomije, kulture, istorije. Mjestašce u koje je stigao tim povodom i koje će od 8. juna 2018. godine postati poznato kao mjesto u kom je izvršio samoubistvo, do tada je bilo poznato kao mjesto rođenja slavnog orguljaša, jednog od najpoznatijih svjetskih poznavaoca Bacha, teologa, filozofa, ljekara, dobitnika Nobelove nagrade za mir. Sve to i još mnogo toga u jednoj osobi. Do 2018. godine Kaysersberg je tek mjestašce u kojem je rođen Albert Schweitzer. Od 2018. godine Kaysersberg postaje i mjestašce u kojem se Anthony Bourdain ubio. Kaysersberg je njegov potonji radni zadatak. Nije ga obavio. Kako se ovdje ne pruža druga prilika, preostaje nam da pretpostavljamo. Šta je u Kaysersbergu Bourdain mogao uklopiti u svoj narativ? Jedno je sigurno: Albert Schweitzer. Schweitzer je gastronomske odlike svog rodnog kraja čija je istorija varirala između Pruske i Francuske, svojevremeno sažeo u rečenici: Jedemo mnogo kao Nijemci, a dobro kao Francuzi. Divna lapidarnost kakvoj je Bourdain bio sklon. Kaysersberg je vinorodan kraj, poznat po odličnim bijelim vinima. Schweitzer se i tu uklapa. Zabilježeno je da je znao pomenuti kako se godina njegovog rođenja u Kaysersbergu pamti kao godina dobre berbe. 1875 vintage. Pa i za dualitet (ali ne i animozitet) mesojedi-vegetarijanci kod Schweitzera se može naći materijala. Olako i proizvoljno se pominje kao vegetarijanac. U njegovoj knjizi u kojoj je ona lijepa pričica o mapiranju boli posredovanjem mesara-kuhara, Schweitzer sa razumijevanjem piše kako njegovi mladi pacijenti živnu, i mentalno i fizički, kada nakon jednolične ishrane svedene na rižu i banane konačno pojedu i komad mesa.

Nema sumnje da je Kaysersberg sa 8. junom 2018. godine dobio novu turističku atrakciju. Prostorno ne daleku (ništa u ovom mjestašcu nije jedno drugom daleko) od one koja je do sada bila neprikosnovena. U Rue du General de Gaulle su hotel u kojem je jedan slavan, talentiran, lijep, moćan čovjek okončao život, a u kojoj je rođen čovjek čije je zavještanje čovječanstvu sažeto u sad već čuvenom: Ehrfurcht vor dem Leben. Strahopoštovanje prema životu. Bourdain je mogao saznati i za ovo istražujući potencijale Kaysersberga. Valja s vremena na vrijeme upozoriti da postoje knjige kao što su one što ih je napisao Albert Schweitzer koji je cijeli život posvetio spašavanju života. I borbi protiv boli. Ne libeći se da kaže kako je strašniji tiranin od smrti - bol.

Kaysersberg je od onih mjesta u čijim hotelima na noćnom ormariću zatičete Bibliju. Da sam hotelijer, ma i ne bila baš hotelijer u Kaysersbergu, pokušala bih unijeti promjenu. Na noćni bih ormarić stavila neku od knjiga koje zagovaraju Ehrfurcht vor dem Leben .

Kuća-muzej (kuća u kojoj se rodio Albert Schweitzer) je na broju 126. Hotel koji će prešutno steći svojstva muzeja je na broju 13. Razdaljina je to koja se može lako prepješačiti. Možda ovakvo savladavanje mape događaja, ovakvo (dobro)susjedstvo života i smrti, najdjelotvornije vodi do spoznaje da malo znamo i da nam je malo dato znati. Samoubistvo doduše jeste informacija, ali, valjda jedina u kojoj nad onim 5 W ne treba insistirati na: Why?

Ljudski je posezati za ovim pitanjem, ali simptomatično je kada novinari hrle odgovoriti na njega prije nego su čestito posložili odgovore na ona prethodna četiri pitanja.

Najotmjenija, najljudskija, najtačnija, najprofesionalnija je izjava lokalnog istražitelja koji je povodom samoubistva selebritija izašao iz anonimnosti, ali to nije (zlo)upotrijebio. Christian de Rocquigny je, prevedeno na engleski, izjavio: “There is no indication of any involvement by a third person, and we’re ready to give the body to his family. The case is closed.’’

___
Želite sedmični pregled vijesti, analiza, komentara i edukacija za novinare u Inboxu Vašeg e-maila? Pretplatite se na naš besplatni E-bilten ovdje.