Jedini koji su na krizu uspjeli reagirati gore od naših vlasti su naši mediji. 

Petra László je ovih dana otprilike negdje na sredini izdržavanja svoje trogodišnje uvjetne kazne na koju ju je u januaru 2017. osudio okružni sud u Szegedu. Sudija je njezino ponašanje ocijenio kao „neprimjereno i protivno svim društvenim normama“ i ukoliko prekrši izrečenu joj uvjetnu kaznu mogla bi, prema mađarskim zakonima, završiti u zatvoru na dvije godine. Ukoliko vam ime Petre László na početku teksta nije zvučalo poznato, do sada ste vjerovatno povezali da je riječ o mađarskoj reporterki koja je u septembru 2015. zgrozila svijet svojim – poslužimo se sudskom kvalifikacijom – neprimjerenim ponašanjem u vidu podmetanja nogu i šutiranja migranata koji su bježali pred policijom na granici između njene zemlje sa Srbijom.

Snimak na kojem je reporterka desničarske televizije neselektivno šutirala i obarala migrante, uključujući i muškarca koji je u rukama nosio dijete, zgrozio je svijet ali je poslužio i kao brutalno plastičan primjer dehumanizacije koju mediji provode na migrantima. Petra László jeste doslovno šutirala iscrpljene migrante u poljima južne Mađarske i zato je pravično osuđena, ali šta je sa svakodnevnim virtuelnim šutiranjem u javnosti kojem su ovi ljudi izloženi i koje prolazi ne samo bez javne osude nego još i uz odobravanje?

Otprilike jednako vremena koliko od spomenutog incidenta na mađarskoj granici proteklo je i od onih dana u kojima su dužnosnici Državne granične službe, Službe sa poslove sa strancima, Ministarstva sigurnosti i drugih državnih agencija uvjeravali javnost kako je Bosna i Hercegovina spremna za prihvat određenog broja migranata. Podsjetimo se, tada se govorilo kako su kasarne i drugi objekti širom zemlje spremne za izazov izbjegličke ili migrantske krize, a državni ministar sigurnosti Dragan Mektić je utvrdio kako BiH može primiti do pet hiljada migranata nakon čega će zatvoriti granice.

Tri godine kasnije, država je suočena sa izazovom na kojeg nema apsolutno nikakve koordinirane i koherentne reakcije – u Bosni i Hercegovini se već nalazi više od spominjanih pet hiljada migranata za koje ne postoje adekvatni smještajni kapaciteti a granice nisu zatvorene za ulazak novih. Većina ovih migranata se u nemogućnosti daljnjeg napredovanja ka Zapadu nalazi zaglavljena na području Unsko-sanskog kantona čiji su građani opravdano ogorčeni nepoduzimanjem mjera za rješavanje ovog problema. Vlasti su, očito, pale na ispitu spremnosti za nošenje sa migrantskom krizom ali zasigurno nisu jedine koje su tu pale.

Nakon nekoliko mjeseci suočavanja sa novonastalom situacijom, može se reći da su jedini koji su na krizu uspjeli reagirati gore od naših vlasti – naši mediji. Tačno je da vlasti ne čine dovoljno da poprave stvar ali čini se kako veliki broj medija svjesno ili nesvjesno radi na tome da krizu učine još gorom nego što ona stvarno jeste. Tako je sad već pravilo da bar na sedmičnoj bazi javnost zapljusne neka šokantna i zastrašujuća vijest o „zločinima“ koje čine migranti a za koje nema dokaza i koje redovno bivaju demantirane od strane relevantnih institucija.

U zadnjih mjesec dana javnost su redom potresale vijesti o osamnaestogodišnjakinji koja je primljena u bihaćku bolnicu nakon što su je silovala četvorica migranata, zatim novinarska patka o migrantima koji u centru Bihaća hvataju i peku divlje patke, onda nova neutemeljena vijest o pokušaju silovanja, te na kraju i vijest o automobilu kojeg je najvjerovatnije ukrao i slupao migrant. Prvu vijest su složno demantovale i kantonalna bolnica i kantonalni MUP, druga se ispostavila kao obična laž, za treću je policija utvrdila kako je riječ o provali u stambeni objekt bez pokušaja silovanja a u četvrtoj je automobil ipak otuđio Bišćanin inicijala H.Ć., rođen 1983. godine.

U širenju ovakvih vijesti, naravno, prednjače lokalni portali a onda se kao krugovi na vodi one prošire na cjelokupnu domaću javnost. Često je teško utvrditi njihov izvor ali to je ionako nebitno jer ovaj tekst nema za cilj da se bavi prozivkom pojedinih medija nego da ukaže na štetnost njihovog djelovanja i uputi apel za odgovornije i etičnije izvještavanje koje bi bilo od koristi za javnost.

Niko razuman ne može poreći da su razmjere problema postale zabrinjavajuće i da su građani Unsko-sanskog kantona – naročito Bihaća i Velike Kladuše – sa pravom ogorčeni zbog problema kojeg nisu sami stvorili a za čije rješavanje ne vide konkretne napore. Ali, posljednje što je u takvoj situaciji javnosti potrebno jesu širenje atmosfere straha, galvanizacija kolektivnih emocija i gubljenje kolektivnog razuma. Takva atmosfera nužno vodi ka onom ponašanju protivnom društvenim normama sa početka teksta i uistinu, možda je vrijeme da se zapitamo – kakva je razlika između onog šutiranja sirijskog izbjeglice koje je učinila Petra László i svakodnevnog virtuelnog šutiranja migranata koje vrše naši mediji šireći laži o njima i neutemeljene optužbe na njihov račun?

Petra László jeste saplela i šutnula nekoliko migranata koji su nakon toga produžili dalje na svom putu. Njen čin ne samo da nije bio inspiracija drugima nego je podigao svijest o nehumanom tretmanu migranata. Tada se i javnost u Bosni i Hercegovini zgražavala nad činom plavokose reporterke i empatisao sa jadnim tamnoputim migrantima. Pridjevi u prethodnoj rečenici nisu naglašeni bez razloga ali to je već druga priča.

Šutiranje migranata koje vrše naši mediji nije ništa bolje ni drugačije od onog što je uradila László. Naprotiv, čak je i gore od ovog individualnog čina jer u cijeloj jednoj zajednici izaziva strah od određene skupine koji može samo dovesti do mržnje i potencijalnih akcija uperenih protiv nje. To je sigurno ono što nikome ne treba, čak ni političarima za koje se vjeruje da im antimigrantska histerija ide na ruku.

Trenutna migrantska kriza možda pomaže da se u predizborno vrijeme kratkoročno poentira na kritici ili ušićari na guranju drugih problema pod tepih. U takvoj konstelaciji je problem sa migrantima od koristi i vlasti i opoziciji, kao i medijima povezanim sa jednim i drugim političkim strukturama. Ali sve i da pokažemo razumijevanje za eksploataciju trenutne situacije ona se nipošto ne smije dalje pogoršavati ili usložnjavati a odgovorni i etični mediji su uz to dužni fokus javnosti usmjeriti i održati na prave probleme jer migrantsku krizu možda jesu izazvali strani migranti ali je moraju riješiti naše institucije.

Zato, umjesto da se svakodnevno prstom upire u migrante, bilo bi daleko svrsishodnije konstantno prozivati one koji su plaćeni da riješe problem njihovog ilegalnog ulaska i boravnka u Bosni i Hercegovini. Umjesto da se među građanima sije vještački strah od ljudi koji samo žele što prije napustiti ovu zemlju, bilo bi produktivnije među političarima posijati strah od onih čijim su novcima plaćeni. Jer, u suštini, nijedna vlast nema problema sa migrantima – problem vlasti su njeni građani!

Nema vlast problem sa tim što nije u stanju zadovoljiti potrebe migranata, problem sa vlastima je taj što one nisu u stanju zadovoljiti potrebe svojih građana koji od njih očekuju sigurnost i stabilnost, ne samo u pogledu migranata nego u svakoj drugoj sferi života. I zato je obaveza odgovornih i etičnih medija da ne kreiraju nove probleme nego da upere oštricu javnosti prema mjestu gdje se postojeći problemi trebaju riješiti.

Zbog toga, u naslovu koji govori o građanima koji su u strahu od migranata u neosvijetljenim ulicama nije problem što je građanin u strahu od migranata, nego što ulice nisu osvijetljene. U tekstu kako je sportski teren zaključan zbog toga što ga za boravak koriste migranti nije problem što migranti hoće negdje da borave nego što im nije osigurano mjesto za boravak i što je nekom lakše zaključati sportski teren nego mu osigurati adekvatan nadzor i zaštitu. I tako dalje, i tako dalje...

Ono što građanima treba jeste rad nadležnih institucija na rješavanju problema uzrokovanih migrantskom krizom praćen odgovornim, humanim i etičnim izvještavanjem medija o ovom pitanju. Nikakvi klikovi, like-ovi i share-ovi ne smiju biti vrijedni uznemiravanja javnosti, tim prije što može biti čak i kontraproduktivno i iskazano kroz pad povjerenja i čitanosti. U komentarima ispod senzacionalističkih i uznemirujućih tekstova se već uočavaju zasićenost javnosti opetovanim zastrašivanjem migrantima i sve negativnije reakcije na takve tekstove. I ovo bi mogao biti jako dobar znak kako drugim čitaocima tako i urednicima.

Glavna snaga u manipulaciji masama je odsustvo reakcije onih koji su svjesni manipulacije a šutke je prihvataju i tolerišu. Ovo se odnosi kako na političku propagandu tako i na svaki drugi vid medijske manipulacije. Zato je, uz prethodno spomenuto, jako bitno da i sami građani pokažu i iskažu svijest kako o samom problemu tako i o načinima na koji se on predstavlja – ako ništa drugo onda barem negativnim komentarima na vijesti koje uznemiruju i stvaraju toksičnu atmosferu.

Samo savjesni i odgovorni čitatelji mogu natjerati medije da im pruže jednak takav pristup a onda, sa takvom javnošću ni savjesne ni odgovorne vlasti nisu nemoguća stvar. Jer, migranti će doći i otići kao i svaki drugi problem koji je zadesio ovu zemlju kroz njenu historiju a mi ćemo ostati sa našim medijima i vlastima onakvim kakvim ih zaslužujemo.

___