Primjena tehnika pozitivne psihologije u procesu proizvodnje vijesti.

Kako je predgrađe Bostona ispravljalo kršenje biračkih prava Amerikanaca porijeklom iz Azije?, Ublažavanje klimatskih promjena pitanje je vjere za Ujedinjenu crkvu Kanade, Da biste prepoznali dezinformacije u medijima, podučavajte generacije dok su mlade – ovo su neki od naslova medija koji su u svojoj svakodnevnoj novinarskoj praksi počeli primjenjivati koncept solution ili novinarstva rješenja.

Po čemu se ove priče razlikuju od klasičnih novinarskih priča? U najkraćem – razlikuju se po svojoj fokusiranosti na rješenja društvenih problema o kojima izvještavaju.

Priča o načinu na koji se Ujedinjena crkva Kanade nosi sa klimatskim promjenama, na kanadskom web portalu National Observer počela je ovako:

„Ujedinjena crkva Svetog Pavla u Magogu izgrađena je 1930. godine na mirnoj cesti okruženoj drvećem u centru grada. U njenom srcu bila je temperamentna peć na ugalj prozvana 'Bessy', koja se borila da zagrije zgradu kroz svoje masivne radijatore od željeza. Bessy je na kraju nadograđena na plin, ali joj se tokom 90-godišnjeg mandata pouzdanost pogoršavala. Peći je trebalo dobrih šest sati da se zagrije svake nedjelje, inače bi klonula, a glasno stenjanje iz podruma remetilo je nedjeljnu službu. (...) Do proljeća 2019., nakon još jedne prohladne sezone provedene na hladnim, tvrdim stolicama, crkva je odlučila da je dovoljno. Bilo je vrijeme da Crkva St. Paul uvede Bessy u 21. stoljeće. Za velečasnu Lee Ann Hogle pronalazak ekološki prihvatljive alternative postojećem plinskom sistemu bio je prioritet. 'Okruženje mi je zaista važno', kaže ona. 'Svi imamo odgovornost da brinemo jedni za druge. Na samo za ljudski život, već i za sav život na Zemlji'.“

Priča dalje govori o načinu na koji se zajednica izborila za ekološki prihvatljivije zagrijavanje crkvenih prostorija. Da je priča bila problemski fokusirana, vjerovatno bi novinar vrlo uspješno pronašao mnoštvo podataka koji ukazuju na pogubne posljedice klimatskih promjena, na enormna novčana sredstva neophodna za njihovo predupređivanje, nedostatak ekološke svijesti...

Priče slične ovoj sa portala National Observer možete čitati na  Solution Journalism Network stranici, New York Times seriji kolumni „Fixes“, u rubrici What's working na stanici Huffington Posta, na Christian Science Monitor portalu, na web stranici organizacije Transitions o.s, www.tol.org.

Šta je i zašto nam je potrebno solution novinarstvo?

Solution Journalism Network solution novinarstvo definira kao „precizno i uvjerljivo izvještavanje o reakcijama na društvene probleme“.

Solution novinarstvo (SoJo) jedna je od vrsta konstruktivnog novinarstva, pravca kojeg su u svojim istraživanjima definirale McIntyre i Gyldensted (2017) kao „formu novinarstva koja podrazumijeva primjenu tehnika pozitivne psihologije u procesu proizvodnje vijesti, s ciljem da kreira produktivno i angažirano novinarsko izvještavanje“.

Krovni pojam „konsrutuktivno novinarstvo“ obuhvata još nekoliko podvrsta u koje spadaju:

1. novinarstvo rješenja (solution journalism),
2. perspektivno novinarstvo (prospective journalism),
3. mirnodobsko novinarstvo (peace journalism) i
4. restorativno novinarstvo (restorative journalism).

Solution novinarstvo se od konstruktivnog razlikuje po tome što se „vijest koja nudi rješenje društvenog problema može smatrati konstruktivnom“, ali je „rješenje samo jedna od tehnika pozitivne psihologije koja se može primijeniti u priči da bi ona bila konstruktivna“, kaže Karen McIntyre.

Rješenje je u svojoj solution priči „To Recognize Misinformation in Media, Teach a Generaton While It's Young“, ponudila i Amy Yee.

Na primjeru šesnaestogodišnje Amulya Panakam objasnila je kako možemo spriječiti da generacije koje dolaze budu podložne nekritičkom prihvatanju lažnih informacija. Navela je konkretan primjer neprofitne organizacije Media Literacy Now kojoj se djevojčica obratila kada je naišla na sumnjiv članak, a koja inače radi na razvoju kritičke medijske i informacijske pismenosti.

Autorica dalje prepoznaje i druge pozitivne trendove u borbi sa lažnim informacijama kao što su reakcije društvenih mreža poput Facebooka i Twittera na njihovom sprječavanju. Ona nudi i primjere pojedinaca, nastavnika koji su, na inicijativu roditelja, odlučili da u svoje časove uključe i one o načinima na koji djeca mogu prepoznati lažne informacije. Potom objašnjava kako je etablirana organizacija Media Literacy Now koja pomaže u „lobiranju kod donosilaca politika“. Predstavila je i senatorku Amy Clobuchar koja je ponudila nacrt zakona kojim se traži „20 miliona dolara za finansiranje obrazovanja u domenu medijske pismenosti“. Zakon, zaključuje autorica članka, vjerovatno neće biti usvojen, ali predstavlja ipak pozitivan korak ka kreiranju politika koje prepoznaju važnost medijske i informacijske pismenosti.

Na kraju, autorica zaključuje da ne postoji čarobno rješenje za borbu protiv širenja lažnih informacija. Ali, „državne politike obrazovanja za medijsku pismenost obično uključuju prve korake, poput stvaranja stručnih odbora za savjetovanje obrazovnih institucija ili razvijanje standarda medijske pismenosti. Slijede preporuke nastavnih planova i programa, osposobljavanje nastavnika, finansiranje školskih medijskih centara i stručnjaka, praćenje i evaluacija“.

Drugim riječima, postoji način da se svi skupa angažujemo u rješavanju problema.

Solution novinarstvo nije novost, ili jeste?

McIntyre i Lough (2019) kažu da koncept solution novinarstva nije novost. Već „1998. Benesch je dokumentovala uspon solution novinarstva u članku za Columbia Journalism Review, gdje ona opisuje ovu praksu kao 'izvještavanje o naporima koji bi mogli doprinijeti rješavanju konkretnih društvenih problema'“.  

Nakon toga, solution novinarstvo nije spominjano sve do osnivanja Mreže solution novinara – Solution Journalim Network koja je etablirana 2013. godine naporima kolumnista s The New York Timesa – Tine Rosebnerg i Davida Bornsteina, te urednice s portala Feministing.org, Courtney E. Martin.

Do 2020. postojala je i Mreža novinara u čijem fokusu je bilo konstruktivno novinarstvo (Constructive Journalism Project). Osnovali su je Sean Wood i Danielle Batist u Londonu 2014. godine, a zatvorili je 2020. objasnivši ovaj potez ubjeđenjem da su „ispunili svoju misiju“.

Šta nije solution novinarstvo?

Solution novinarstvo upućeno je i blisko brojnim drugim pravcima novinarskog izvještavanja.

Ipak, treba jasno razlučiti šta solution novinarstvo nije, odnosno, šta ovaj novinarski pravac, koncept ili novu filozofiju medijskog izvještavanja, razlikuje od ostalih novinarskih koncepata. Solution novinarstvo nije:

1. soft novinarstvo – jer se ne fokusira samo na tzv. soft teme za izvještavanje, naprotiv, ono traga za važnim temama društvene stvarnosti;
2. senzacionalističko ili tabloidno novinarstvo – ono ne donosi pojednostavljenu binarnu sliku svijeta, ne bavi se predstavljanjem i nuđenjem jednostavnih „rješenja“ koja nisu provjerena i utemeljena na činjenicama;
3. istraživačko novinarstvo – ne prati samo trag novca i ne otkriva samo one priče i istine koje neko namjerno želi sakriti od javnosti. Solution novinarstvo govori o važnim društvenim temama, donosi primjere dobrih praksi i u domenu političke, poslovne, zdravstvene, obrazovne i drugih sfera ljudskog djelovanja;
4. analitičko novinarstvo – ono ne traga samo za dubljim uzročno-posljedičnim kontekstom događaja već nastoji ponuditi nam opcije za prevazilaženje neželjenih situacija u budućnosti ili minimaliziranje njihove štete u sadašnjosti;
5. civilno novinarstvo – solution novinarstvo nudi rješenja ali se razlikuje i u metodi izvještavanja jer je u potpunosti fokusirano na rješenja i primjere dobre prakse umjesto da ih samo sugeriše ili nameće.

Elementi solution priče i koraci u njenom pripremanju

Neke od kriterija za prepoznavanje ili pisanje dobre solution priče daje upravo Solution Journalism Network. Ti kriteriji uključuju sljedeće zahtjeve koje je za dobru solution priču neophodno ispuniti:

1. priča mora objasniti uzroke društvenog problema,
2. priča mora objasiti odgovore na problem,
3. priča mora uključiti detalje o tome kako su mogući odgovori na problem zaista implementirani,
4. centralni narativ u priči mora biti fokusiranje na proces problem-rješenje,
5. priča mora predstaviti dokaze ili rezultate povezane s odgovorom na problem,
6. priča mora objasniti ograničenja ponuđenog rješenja,
7. priča mora ponuditi uvide ili poučne lekcije,
8. priča ne treba zvučati kao hvalisanje,
9. priča uključuje izvore koji imaju neposredno iskustvo s temom,
10. priča se fokusira na odgovore, ne na pojedinca.

Već pomenuti autori Karen McIntyre i Kyser Lough nude sljedeće savjete za pisanje dobrih solution priča:

1. rješavanje problema treba biti u centru izvještavanja,
2. moguće rješenje treba biti spomenuto već u lidu, ili bar na početku priče,
3. rješenje mora zaista biti provodivo,
4. priča treba biti rigorozna i sveobuhvatna, pa prema tome uključivati i 5W+H elemente, ali se posebno treba fokusirati na odgovor na pitanje kako,
5. u priču trebaju biti uključeni dokazi kao što su statistički i drugi podaci,
6. u priču također treba uključiti i ograničenja ponuđenog rješenja,
7. priča treba uključiti informacije koje mobiliziraju korisnike da i sami poduzmu neke korake ka rješavanju problema u budućnosti.

U priče koje se mogu nazvati solution pričama svakako treba ugraditi i elemente konstruktivnih novinarskih priča budući da SoJo priče spadaju u red konstruktivnih. Tako, prema McIntyre i Gyldensted priče koje se fokusiraju na rješenje treba uključiti:

1. elemente takozvane pozitivne psihologije kao što je građenje priče na modelu blagostanja ili rješenja problema,
2. elemente koji evociraju pozitivne emocije čak i u negativnim pričama,
3. koristiti tehnike intervjuiranja slične znanstvenom ispitivanju, a kojima novinar pokazuje iskrenu volju da sazna više o problemu i mogućim rješenjima,
4. ponuditi rješenja i primjere kako je negdje neko već riješio problem o kojem izvještavamo.

Na svakom od novinara i medija je da odluči da li je i koliko spreman da se angažuje u radu na solution pričama. Priča o crkvi koja je odlučila smanjiti svoje štetno djelovanje na okolinu može poslužiti kao inspiracija.

Emisija CO2 smanjena je za 15 posto. Autori članka zaključuju da su „crkvene vođe toliko zadovoljne uspjehom ovog projekta, da će ponoviti postupak“.

Drugim riječima, promjena je moguća. Koraci su mali, ponekad je i hod spor, no čini se da je to ipak bolje od prostog konstatovanja problema.