Negiranje činjenica i plasiranje različitih verzija o masakru na Kapiji.

Foto: Wikipedia

„Na Tuzlansku kapiju stigao sam manje od dva minuta nakon što je pala granata“, prisjeća se Mehmed Pargan, književnik i novinar koji je u to vrijeme radio za list Tribina, a od 1995. za Slobodnu Bosnu.

„To je najteži trenutak u mom životu“, kaže on. „Sjećam se da se ulica na Trgu caklila od krvi. Vidim ljude koji se mrdaju, leže bez ruku, nogu... Neki mi pružaju ruke, ili jednu preostalu ruku, traže pomoć“. Pargan kaže kako vjeruje da se u tom trenutku u njemu „rodio PTSP“. „Svaki dan na Tuzlu je padalo od tri do 150 granata. I onda se za jednu od njih koja je pobila 71 osobu pokušava kazati da smo je mi sami sebi podmetnuli. A ko je do tada granatirao grad? To zovem strategijom 'legitimnog zla', kad se tako predstavi ispada kao da su ostale granate s pravom poslane na grad“, priča Pargan.

Neupitna krivica ratnog zločinca Novaka Đukića

Za ratni zločin nad civilnim stanovništvom Tuzle, na 20 godina zatvora osuđen je Novak Đukić, tadašnji komandant Taktičke grupe Ozren Vojske Republike Srpske, sa čijih je položaja ispaljena granata. Predsjednik Upravnog odbora Fondacije istina, pravda, pomirenje, Slavko Peričević, kaže da je Đukićeva krivica neupitna.

„Postoji relevantna dokumentacija koja se broji u desetinama hiljada dokumenata. Po potpisanom Sporazumu između Srbije i BiH, Srbija uopće nije trebala da ponavlja suđenje nego samo da provede odluku Suda BiH“.

Ipak, zbog pogrešne primjene zakona, Ustavni sud Bosne i Hercegovine kasnije će usvojiti Apelaciju Novaka Đukića, te utvrditi da je u ovom slučaju primijenjen Krivični zakon BiH umjesto zakona iz bivše Jugoslavije. Đukić je pušten na slobodu, a postupak je obnovljen pred Sudom BiH, te je kazna smanjena sa prvobitnih 25 na 20 godina zatvora. Đukićev advokat obavijestio je Sud da je optuženi otišao na „liječenje u Srbiju“. Zbog navodnih psihičkih problema osuđenog ratnog zločinca, Novaka Đukića, Viši sud u Beogradu je suđenje ponovo odgodio za septembar 2021. godine.

Peričević smatra da Ministarstvo pravde Bosne i Hercegovine i druge relevantne institucije trebaju svakih deset do mjesec dana „insistirati na realizaciji potpisanog Sporazuma“. Nažalost, oni to ne rade.

Može li se „rekonstruisati“ istina a da ne postane laž?

Premda je Sud Bosne i Hercegovine utvrdio činjenice u vezi sa događajima na Tuzlanskoj kapiji, predstavnici vlasti u Srbiji i Republici Srpskoj i dalje ih ne prihvataju.

„Iskazao sam saosjećanje prema svakoj žrtvi i nesretnom ratu koji je doveo do toga, ali morate biti svjesni da sam se ja tek tada rodio. Mislim da je to dovoljno u ovom trenutku“, odgovorio je banjalučki gradonačelnik Draško Stanivuković tokom nedavne posjete Tuzli, na pitanje da li će posjetiti Tuzlansku kapiju i odati počast žrtvama masakra iz maja 1995. godine. Pozvao je građanke i građane Tuzle da se „okrenu sadašnjosti i budućnosti“.

Republički centar za istraživanje rata, ratnih zločina i traženje nestalih lica Republike Srpske je, skupa sa Đukićevom odbranom i Ministarstvom pravde Srbije proveo „rekonstrukciju“ masakra na Kapiji baratajući navodnim rezultatima koji pokazuju da granata koja je pala na Kapiju nije došla s područja Ozrena pod komandom VRS.

Na mjestu rekonstrukcije iz Bosne i Hercegovine te 2014. godine prisustvovao je Jesenko Alić iz Fondacije istina, pravda, pomirenje. U to vrijeme, Đukić je već bio u Srbiji na slobodi, a rekonstrukcijom je navodno trebalo utvrditi „istinu“ o zločinu na Tuzlanskoj kapiji.

„Tamo je bilo 300 ljudi, ali niko iz bosanskohercegovačkih medija. Oni su pozvali svoje medije, pripremili svu tehnologiju, Kapija je doslovno izgledala identično. Nije samo do njih – i mi smo nezainteresovani za slučaj“, kaže Alić.

Komunikolog Mladen Obrenović koji je doktorirao na temu istinitog i lažnog u vijestima, odnosno informacije u službi medijske političke manipulacije kaže da je „istina da se upravo na ovom slučaju, već godinama pokušavaju negirati sudski utvrđene činjenice i to uz pomoć brojnih interpretacija i 'rekonstrukcija' koje provode ne samo pojedinci i vlasti u bosanskohercegovačkom entitetu Republika Srpska, nego još više, snažnije i angažiranije vlasti u Srbiji. Nebrojeni su tekstovi, pri čemu se koriste iste tehnike manipulacije kao ’90-ih, napisani u korist osuđenog Đukića…”

Pored navodne „rekonstrukcije“ masakra u Srbiji, propagandne aktivnosti nastavljene su i posredstvom književnosti i medija. U Banjoj Luci je 2017.

Ovim se postupcima i doslovno, umjesto suočavanja s vlastitom ulogom u ratu i zločinima, prošlost nastoji „rekonstruisati“.

„Nije im to nepoznat teren”, kaže Obrenović. „U pripremama ratova ’90-ih, tokom sukoba u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini te na Kosovu beogradski mediji su u velikoj mjeri poslužili političarima kao kanal kojim se provodila propaganda, ali i manipuliralo činjenicama, te osjećajima onih koji su pratili medijske objave (da ne bude zabune, nisu samo mediji iz Srbije bili 'u službi' vlasti i njihovog dolaska do cilja, nego i na drugim zaraćenim stranama – u dobroj ili manjoj mjeri). Nekad su laži prethodile zločinu, a konkretnih primjera je puno (pogotovo kad su medijska i vojna opsada Vukovara i Sarajeva u pitanju), dok danas laži dolaze poslije zločina i uporno se ponavljaju u pokušaju poništavanja istine (negiranje genocida u Srebrenici, na primjer)“.

Jedna istina i laž u više varijanti

Iako je masakr na Kapiji vrlo jasan u sjećanjima građana i građanki Tuzle, vlasti u Srbiji i entitetu RS pokušavaju i dalje ubijediti javnost da sudski utvrđene činjenice to ipak nisu, no ne mogu se dogovoriti oko jedne varijante laži.

Jesenko Alić pratio je suđenje Đukiću, a pored njega, kaže, prisustvovali su još samo novinari iz BIRN-a. Mediji iz RS-a, prema njegovim riječima, nisu prisustvovali, ali su kasnije izjave uzimali od Đukićevih advokata i na osnovu njih kreirali priče.

U transkriptima svjedočenja koje nam je ustupio Alić pojavljuje se nekoliko verzija laži o Kapiji. Ekspertski tim Novaka Đukića tako je kazao da je „projektil“ koji je pao na Kapiju „ispaljen sa položaja na Majevici“, a onda navode da je „prema svjedočenju Franca Kosa, on sa još jednom grupom ušao u Tuzlu i podmetnuo na Kapiji eksploziv“. Ilija Branković u svojoj knjizi navodi da su među ubijenima „potencijalni bombaši samoubice“, a Milorad Dodik kaže da su „na mjesto tragedije dovezena tijela muslimanskih vojnika poginulih u Živinicama“.

„U tome smislu, može se povući paralela između Guernice i Sarajeva“, smatra komunikolog Obrenović. 

„Šef propagande Francovog režima tvrdio je da su Baski 1937. godine sami razorili Guernicu, pa su po prvoj verziji postavili dinamit u kanalizaciju, a po drugoj su na grad bacali bombe koje su sami proizveli. Na suđenju nacistima u Nuernbergu, jedan od vođa Reicha, Hermann Goering priznao je da je Luftwaffe sa zemljom sravnio Guernicu i donio smrt za 1.654 ljudi. Iako neki španjolski desničari i danas vjeruju u verzije fašističke propagande, priznanje na sudu i tamo utvrđene činjenice samo su potvrda istine“, zaključuje on.

Mediji: Svjedoci optužbe i odbrane

Na diskurs laži o Tuzlanskoj kapiji i njihovu diseminaciju pristali su brojni mediji. Način na koji su neki mediji iz Republike Srpske i Srbije izvještavali o masakru na Kapiji, Salih Brkić, tada novinar i šef dopisništva Televizije Sarajevo, naziva „ogavnim i prozirnim“, a novinare koji prenose takve laži naziva „bezdušnima“.

Salih Brkić, bio je urednik Radija Banovići i dopisnik Radija Sarajevo, a od 1986. samostalni reporter TV SA i šef Dopisništva TVSA u Tuzli, tokom i poslije rata novinar urednik i šef ITC-a TVBiH, odnosno FTV

Brkić je među prvim novinarima stigao na Tuzlansku kapiju nakon masakra.

„Za života sam vidio hiljade mrtvih ljudi. Kapija me najviše pogodila. Bio sam ispred Doma zdravlja i čekao suprugu koja je bila unutra kada je pala granata. Utrčao sam i ja u Dom zdravlja. Odjednom su svi telefoni počeli zvoniti. Tražili su da se pošalje sva raspoloživa pomoć na Univerzitetsko-klinički centar Tuzla“, priča Brkić.

I on je brzo bio na istom mjestu, snimajući strašne scene u hodnicima i sobama UKC-a. Kaže da će zauvijek pamtiti te trenutke.

„Šutio sam i stao kao ukopan kad sam na ulazu u jednu pomoćnu prostoriju Kliničkog centra, uz druge žrtve, blizu vrata vidio malog Sandra Kalesića, koji je od zločinačke ruke otišao sa ovog svijeta otvorenih očiju. Ni tri pune godine nije imao“.

Brkić je bio i svjedok na suđenju Novaku Đukiću. Lično je svojom televizijskom kamerom, na Ozrenu snimio i fotografisao dokument u kojem su bili upisani ratni ciljevi VRS-a za područje Tuzle. Na snimku koji je napravio, Brkić pokazuje tačke obilježene za granatiranje te pita svoj izvor za detalje o planovima granatiranja.

„Na tom dokumentu je pisalo ko je komandant, ko crta kartu i odobrava. Na karti je bila označena Kapija kao i prolaz kod Pozorišta koji je granatiran tri dana kasnije i na kojemu je također poginulo nekoliko osoba“, objašnjava Brkić koji je snimak proslijedio Tužilaštvu Bosne i Hercegovine nakon čega je kao svjedok optužbe pozvan na suđenje Novaku Đukiću.

No, uprkos utvrđenim činjenicama i prikupljenim dokazima, mediji iz entiteta Republika Srpska i Srbije ne prezaju od osporavanja tih činjenica i plasiranja drugačijih verzija o masakru na Kapiji.

Radio-televizija Republike Srpske među prvima je objavila laži o masakru na Tuzlanskoj kapiji u televizijskom prilogu zbog čega ju je Regulatorna agencija za komunikacije BiH kaznila novčanom kaznom od 12.000 KM. Prijavu protiv RTRS-a podnijeli su iz Fondacije istina, pravda, pomirenje.

Osim prijava koje su upućivali RAK-u, Fondacija je organizovala i dvije izložbe o masakru, od kojih je jedna bila u Beogradu. Na ovaj način oni se, kako kažu, nastoje boriti za istinu, za kulturu sjećanja, a protiv laži, zaborava i rekonstrukcija.

Komunikolog Mladen Obrenović smatra da je odgovornost „na novinarima, urednicima, vlasnicima…“

„Svome pozivu i poslu trebali bi pristupati odgovorno, iznijeti sve činjenice na vidjelo, dati jasan okvir, uvažiti stajališta i donijeti argumente relevantnih ljudi, jasno se ograditi od problematičnih ili upitnih sadržaja i komentara, ne ulagivati se publici ni politici. Ako nekad radio, televizija, a pogotovo novine nisu imali dovoljno prostora, barem ga portali danas imaju“, ukazuje.

Nažalost, pored elektronskih medija čije propuste može sankcionisati RAK, i neregulirani mrežni mediji vrve od dezinformacija, lažnih informacija i propagande.

Interpretacijama manipulišu neki portali kojima je teško ući u trag budući da nemaju impersum, odnosno podatke o vlasništvu i uredništvu. Interpretacije koje se na tim portalima mogu naći, u potpunosti izvrću sve utvrđene činjenice, negiraju ih ili relativiziraju, a uvode i neke „nove“.

Tako portal intermagazin.rs govori da je „zvanična istini“ koju je utvrdio Sud Bosne i Hercegovine, ustvari laž. Navode da je presuda pogrešna, a tome su, kako kažu doprinijeli „istražne sudije“, „vještaci u postpuku“ i „strani faktor“. Na osnovu izjava „bivšeg pripadnika francuske tajne službe Jugoslava Petrušića“, ovaj portal usuđuje se ići tako daleko da tvrdi da na Kapiju „nije pala nikakva granata“. Spominju navodnu „gomilu dokaza“ koja to potvrđuje, i preuzimaju ulogu sudskih organa u pokušajima da na potpuno drugačiji način od onog utvrđenog u sudskom procesu, predstave masakr na Tuzlanskoj kapiji. Idu i dotle da govore o poginulima i da navodno, na osnovu rana koje su imali ubijeni, zaključuju o (ne)istinitosti sudski utvrđenih činjenica.

Portal vesti-online.com kao glavnog su interpretatora zločina na Kapiji, citirali takozvanog stručnjaka za terorizam – Dževada Galijaševića. A, „njega kao ‘stručnjaka za sigurnost’ potpisuje grupa medija koji su, prema stranici za provjeru činjenica ‘Raskrinkavanje’, najskloniji senzacionalističkom izvještavanju o terorizmu”. U članku koji ovaj portal prenosi, Galijašević nastavlja negiranje utvrđenih činjenica, navodeći tako, između ostalog i da je „režim Alije Izetbegovića u Tuzli u maju 1995. godine izvršio teroristički napad i ubio svoje sunarodnike da bi za to okrivio Srbe“. Galijašević je bio recenzent i promotor knjige Ilije Brankovića, pa je tom prilikom i govorio o masakru na Kapiji. Ovaj portal prenosi i njegove izjave kojima on u pitanje dovodi i utvrđenu istinu u slučaju masakra na Markalama. I ne samo to, konstruisanjem priče o navodnoj nevinosti osuđenog ratnog zločinca Novaka Đukića, portal vesti-online.com kroz komentare pomno i pristrano biranih sagovornika, nastoji osporiti sve do danas utvrđene činjenice na Sudu Bosne i Hercegovine i Haškom tribunalu.

I portal v1.srpkacafe.com, koji nudi impresum i podatke o urednicima i autorima članaka, prenio je tekst kojim se nastoji negirati utvrđena istina, a pažnja javnosti s utvrđenih činjenica preusmjeriti na tobožnju krivicu vještaka za balistiku koji je navodno „dao netačan i veoma smišljen nalaz protiv Đukića“.

Mrežni mediji iz Bosne i Hercegovine i regije, od kojih neki imaju i svoja offline izdanja, također su koristeći se različitim tehnikama izvještavanja, masakr na Tuzlanskoj kapiji i suđenje Novaku Đukiću, predstavljali drugačije od onoga što je dokazano pred Sudom Bosne i Hercegovine.

Naprimjer, u člancima iz 2018. i 2017. godine na portalu Nezavisnih novina, posljednjih se puta pojavljuje ime Novaka Đukića. 

U članku pod naslovom Novak Đukić: Neću dobrovoljno u zatvor, on se redovno oslovljava „generalom“, a masakr na Tuzlanskoj kapiji naziva se „navodnim“. Đukić svoju krivicu nastoji prenijeti na „srpski narod“, predstavljajući presudu koja mu je izrečena kao presudu „srpkom narodu“. Čak je i granata koja je po njegovom naređenu s Ozrena upućena na Tuzlansku kapiju, u njegovim izjavama postala „srpska granata“.

Mehmed Pargan smatra da je jedna od strategija negiranja zločina i „ideologija poistovjećivanja zločinaca sa cijelim narodom“. U propagiranju ovakve ideologije uveliko pomažu mediji, smatra on.

„Uloga medija bila je ključna u ratnom periodu. Kao što znate, prvo su okupirani televizijski i radio prijemnici“, priča Pargan.

Da su veliku ulogu u svemu imali i imaju i danas i mediji, slaže se i Slavko Peričević iz Fondacije istine, pravda, pomirenje. Ključni razlog za to vidi u činjenici da nijedan medij ni novinar nisu odgovorali za svoju ulogu u zločinima.

„Ne samo kad je rat u Bosni i Hercegovini u pitanju, nego i za druge ratove na prostoru bivše Jugoslavije medijsko poticanje zločina, a kasnije relativiziranje i negiranje nije kažnjeno, čak nije bilo ni službeno osumnjičenih, a kamoli optuženih ili osuđenih. Ponegdje se danas provuče neka novčana kazna, ali sve to bude vijest koja ne traje ni dan. Mnoga su društva zagovarala lustraciju političara, kao aktivnih i odgovornih osoba koji su otvoreno huškali, raspirivali mržnju, mobilizirali stanovništvo u svakom smislu. Postojale su ideje da tom lustracijom budu obuhvaćeni i novinari, no ništa se nije dogodilo“, kaže komunikolog Obrenović.

Apstrahiranje Đukićeve krivice na cijeli narod nije jedina metoda kojom se u falsificiranju činjenica utvrđenih na sudu, služi Srpska novinska agencija, a prenose je drugi mediji. U tekstu pod naslovom: Novak Đukić: Na "Tuzlanskoj kapiji" dogodio se teroristički napad na civile, kojeg također prenosi portal Nezavisnih novina, u nekoliko se navrata citira osuđeni ratni zločinac koji plasira priču da je na „Tuzlansku kapiju izvršen teroristički napad“, uključujući u cijelu priču navodne „mudžahedine“, a mediji potpuno nekritički prenose ratno-huškačke komentare osuđenog u kojima on kaže i sljedeće: „On je istakao da je u više navrata slušao sa druge strane fronta kako mudžahedini ubijaju zarobljene vojnike, kako im ritualno sijeku glave i nabijaju ih na kolac”.

Mehmed Pargan smatra da se na ovaj način nastoji održati iskonstruisana laž o „mudžahedinima i teroristima“ koji žive u Bosni i Hercegovini i koje je „legitimno“ napadati.

U jednom dijelu teksta iz Nezavisnih novina navodi se tačna informacija da je Đukić „2008. godine osuđen na 25 godina robije, a potom oslobođen 2014. godine nakon što je sud u Strazburu ustanovio da su sarajevski sudovi sudili Srbima po strožim zakonima.” Međutim, izostavlja se također presudna činjenica za razumijevanje teksta, odnosno informacija da je Đukić osuđen na 20 godina zatvora.

Važno je, pak, kazati i da su na istom portalu 2021. u jednom tekstu o obilježavanju godišnjice masakra na Tuzlanskoj kapiji, objektivno predstavljene činjenice o događaju. To je ujedno i jedini ovakav tekst koji smo u vezi s Kapijom uspjeli pronaći na portalu Nezavisnih novina. Isti tekst prenio je i Glas Srpske.

Tekstove kojima se negira zločin na Kapiji objavljivao je i srbijanski list Politika na svojoj web stranici. U tekstu pod naslovom „Istina o zločinu na trgu u Tuzli“, manipulira se i brojem žrtava, a Sud BiH optužuje se da je „naknadno povećavao broj žrtava“.

Činjenice koje je utvrdio Sud BiH, prema pisanju Politike, osporili su „entuzijasti“ iz odbrane „koji su udružili znanje i ugled kako bi ovu stvar isterali na čistac“. I ovaj je medij za svoje tekstove koristio samo navode Đukića, njegove odbrane i navodnog „ekspertskog tima“.

I portal Glas Srpske prenio je tekstove u kojima se falsificiraju činjenice, izmišljaju podaci i koriste fotografije snimljene na drugim lokacijama (u ovom slučaju s Brčanske Malte), a u tekstovima su konsultirane isključivo pojedinci koji su činili tim odbrane Novaka Đukića, njegova porodica ili on sam. Isto je i s portalima frontal.rs, frontal.ba, blic.rs, rtvbn.com, novosti.rs.

Za one koji žele saznati istinu, ona je dostupna u sudskim presudama, ali i u prvim izvještajima koje su sa Kapije donosili mediji iz Bosne i Hercegovine i svijeta, te svim ostalim medijima koji objektivno izvještavaju o ovom događaju. U Bosni i Hercegovini ima ih mnogo, a u Srbiji se u tom smislu ističu web portal lista Danas, televizije N1, televizije Nova S.

Arhiv Tuzlanskog kantona sadrži zbirku dnevnih listova s područja ovog Kantona koji su izvještavali iz perioda u kojem je granatirana Tuzla. I svi oni su prenijeli isto ono što je utvrdio i Sud – zločinci su ubili 71 osobu – civile, uglavnom tinejdžere i djecu.

Ali, kako se boriti protiv brojnih laži koje prenose još brojniji mediji?

Mladen Obrenović smatra da se dosta toga može naučiti iz primjera Njemačke i načina na koji se suočila sa svojom nacističkom prošlošću.

„Iz spomenutog primjera priznanja i kasnijeg pokajanja, potom i traženja oprosta, prihvaćanja stvarnosti i stvaranja pozitivne klime moglo bi se i danas dosta toga naučiti na putu pobjede istine nad laži, činjenica nad krivotvorinama, svijetle budućnosti nad mračnom prošlosti. A kako na tom putu pobijediti? Samo upornim ponavljanjem istine”, kaže on.

Tekst je napisan u sklopu projekta "Novinarstvo kao prvi nacrt historije" kojim se dokumentuju iskustva novinara koji su svjedočili pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju. Projekat implentiraju Mediacentar Sarajevo i Digitalni arhiv Infobiro.

___