Da li izvještaji objavljeni u medijima mogu poslužiti kao dokaz na suđenju?

foto: pixabay/ilustracija

Medijski izvještaji često budu upućeni sudu i uvedeni u dokaze. Novinara se, ukoliko sud odluči da uvrsti novinarski izvještaj među dokaze, može pozvati na suđenje – naprimjer, da svjedoči da se intervju zaista dogodio kako je navedeno u članku. Može se desiti i da izvještaj bez svjedočenja novinara bude prihvaćen kao dokaz, što je rijetka situacija, na što paze suprotne stranke u postupku, te njihovi pravni zastupnici. Novinara se ne može, niti bi se trebalo, natjerati da kaže sudu išta više od toga.

Novinari imaju pravo na povjerljive izvore. Bude slučajeva gdje pravosuđe i ovlaštena službena lica pokušavaju novinare natjerati da odaju izvor, što bi bilo protivpravno, ali i procesuiraju novinare za iznošenje detalja iz istrage, što je kao krivično djelo propisano u Bosni i Hercegovini, a Evropski sud za ljudska prava zna da stane u takvim slučajevima na stranu novinara, što zavisi od slučaja do slučaja.[1]

Često se postupci pokreću nakon što novinarska reportaža pokaže indicije da je krivično djelo izvršeno. Jedan od primjera je afera „Respiratori“, gdje je istraga pokrenuta nakon medijskih izvješća o mogućim zloupotrebama u javnim nabavkama (koje se pojavljuju kao rizik u uslovima krajnje hitnosti[2]). U toku postupka se u medijima pojavilo pismo zdravstvenih radnika u UKCS-u o upotrebljivosti spornih respiratora, na osnovu čega je Kantonalno tužilaštvo Kantona Sarajevo, u skladu sa svojom nadležnošću, formiralo predmet, uz druge probleme u funkcionisanju COVID odjeljenja u UKCS, a tim povodom je dogovorena saradnja Tužilaštva BiH i Kantonalnog tužilaštva Kantona Sarajevo. Ovakva izvješća takođe služe kao dokaz, ali naravno tvrdnje iz optužnice se moraju potkrijepiti i drugim, primarnim i sekundarnim, dokazima.

Različite države imaju različita pravila o prihvatljivosti dokaza, ali općenito govoreći, postojanje članka u novinama ili časopisu bi bilo dokaz da je članak objavljen i da je nešto rečeno. U Sjedinjenim Američkim Državama, većina novinskih i magazinskih članaka i izvještaja ne bi bila prihvatljiva kao „priča iz druge ruke“ („hearsay“), osim ako sadržaj na neki način ne ispunjava jedan od uskih izuzetaka od opšteg pravila. Sve zavisi od konteksta i svrhe. U slučaju autorskih prava, to može biti relevantno i da ne spada pod „hearsay“. Međutim, u većini drugih slučajeva, to bi bila samo priča iz druge ruke i ne bi spadala u brojne izuzetke. Dok dokazi iz druge ruke nisu prihvatljivi na sjevernoameričkom sudu, oni mogu biti relevantni i vrijedni u istrazi gdje je teret dokazivanja manji nego na sudu (npr. na radnom mjestu).

Kada je o dokazima riječ u sudskom postupku, pravna teorija je davno iskonstruisala da oni moraju ispuniti dva kriterija: relevantnost i pouzdanost. Najkredibilniji dokaz u sudskom postupku je iskaz lica (stranke u postupku, svjedoka, vještaka). U sudskim postupcima (krivičnom, građanskom, upravnom), utvrđuju se pravno relevantne činjenice, indicije i pomoćne činjenice. Ove zadnje su zapravo one koje služe za provjeru vjerodostojnosti dokaza, a među njih upravo spada provjera autentičnosti, što je važno za naš osvrt.

Prema načelu slobodne ocjene dokaza, sud mora ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima te na osnovu takve ocjene izvesti zaključak o postojanju činjenice koja se utvrđuje. Ovaj je princip uveden krajem 19. vijeka i zasniva se na shvatanju da je nemoguće pravnim normama unaprijed odrediti vrijednost pojedinih dokaza, te da se to određuje “od slučaja do slučaja”.

Ocjena dokaza je u ličnom uvjerenju sudije, ali u skladu sa pravilima logike i ljudskog iskustva, što je sudija dužan dati u obrazloženju presude. Sud ocjenjuje svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvodi zaključak da li je određena činjenica dokazana. Vrlo često u sudskim postupcima se ocjena dokaza svodi na dva do tri pasusa, dok se jednostavno kopira iz zapisnika o glavnom pretresu ko je šta rekao.

Novinar kao svjedok

Novinar se na suđenju saslušava u svojstvu svjedoka, kada bude pozvan da potvrdi autentičnost izvještaja ili snimka. Tehnika ispitivanja svjedoka na glavnom pretresu uvedena je na osnovu Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, smjernica Evropske unije i nastojanja za usaglašavanjem domaćeg zakonodavstva sa međunarodnim standardima, te težnje za efikasnijim provođenjem procesnih načela. Taj novi model ispitivanja svjedoka se ogleda u glavnom, unakrsnom i dodatnom ispitivanju. Tu se jača uloga optuženog, a sud postaje neutralni presudilac u krivičnom predmetu.

Unakrsno ispitivanje je posebno značajno. Dokazi se izvode pred sudom neposredno, javno, usmeno i kontradiktorno. Nijedna stranka ne smije koristiti nezakonite dokaze.[3] Kada bismo karakterisali strukturu svjedoka kao dokaza, mogli bismo reći da je sam svjedok izvor dokaza, iskaz svjedoka je sadržaj dokaza, a ispitivanje svjedoka je procesna radnja. Videomaterijali bi se na suđenju mogli koristiti kao dokaz samo ako se dokaže njihova vjerodostojnost, tj. ako autor potvrdi autentičnost. Novinar ili amater koji je sačinio snimak se poziva kao svjedok i treba da kaže, nakon što mu se pusti snimak, da li je ona ili on napravila ili napravio snimak i ako jeste, kojim povodom.

(Stalni sudski) vještak je lice koje je na osnovu iskustva i savjesnosti odabran od strane suda da kao specijalista za određenu oblast, da svoj nalaz i mišljenje. Sud od vještaka u postupku traži mišljenje kako bi ono bilo uzeto kao dokaz. Sačinjavanje nalaza i mišljenja vještaka se naziva vješačenjem, a vrši se za neki događaj ili pojavu. Vezano je za određenu oblast (telekomunikacije, neuropsihijatrija, saobraćaj…). Ovaj dokaz je specifičan zbog visokog stepena njegove vjerodostojnosti, „takoreći da nema drugih dokaza koji bi po svojoj dokaznoj snazi mogli uporediti sa iskazom vještaka“.[4] Vještačenje je drugo dokazno sredstvo kojim se potvrđuje autentičnost snimka.

Kao dokazi u krivičnim postupcima najčešće su novinarski izvještaji, posebno videosnimci, korišteni u predmetima procesuiranja ratnih zločina. Najviše prakse dolazi iz Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju, MKSJ, gdje su u brojnim predmetima novinarski snimci bili ključni dokazi. Tipičan primjer su snimci korišteni u svim suđenjima za genocid u Srebrenici, ili snimci i tekstovi iz prijedorskih logora iz 1992. godine, koje su pratile i odgovarajuće fotografije.

Pred MKSJ su svjedočili brojni domaći i strani novinari. Postojali su i snimci koje nisu sačinili novinari. Korišteni su i amaterski snimci od 10. i 11. jula 1995. godine, na svim suđenjima vezanim za zločine u Srebrenici, ili snimci rušenja Starog Mosta u Mostaru. Autentičnost svih materijala je morala biti potvrđena. Jedan od dokaza koji je korišten na suđenju pred Tribunalom je notorni snimak strijeljanja šest zarobljenih Srebreničana, od strane pripadnika „Škorpiona“, a koji je kasnije služio kao dokaz i pred sudovima u regionu.[5]

U Bosni i Hercegovini se video i audiosnimci, fotografije i novinski članci koriste kao dokazi, i to ne samo u krivičnim postupcima, već i u građanskim (najtipičniji i najviše rasprostranjeno u predmetima klevete), te upravnim. Postoji veliki broj predmeta ratnih zločina u kojima su Sud Bosne i Hercegovine, te Tužilaštvo Bosne i Hercegovine postupali, a gdje su ovi materijali korišteni kao dokazi. Novinarski snimci, ali i amaterski su bili značajni dokazi pred ovim pravosudnim institucijama. U regionu su takođe zabilježeni slučajevi da su novinarski izvještaji iz ratnog perioda korišteni za presude kojima se optuženi oglašava krivim. Tipičan primjer je suđenje za ratni zločin na Ovčari, gdje je fotoreportaža korištena, a u suđenju je provedena autentifikacija svjedočenjem novinara.[6] Svakako da se autori snimaka prije samog krivičnog postupka ispitaju o autentičnosti izvještaja/snimka, u prostorijama SIPA-e, MUP-ova... nakon čega i tužilac stvori bolju sliku o tome da li ih može koristiti kao dokaz.

Kod novinskih članaka i izvještaja, tužioci i branioci najčešće predlažu kreatora intervjua, novinara, za autentifikaciju, nekad uz naznaku “po potrebi”. Sud može odlučiti da uzme kao takav članak, bez saslušanja novinara kao svjedoka, ali se to rijetko događa u složenijim predmetima, posebno krivičnim. Vještak se rjeđe pojavljuje, ali on najčešće daje nalaz/mišljenje samo za neka bitna pitanja iz novinarskog izvještaja, za koje već postoje drugi materijalni dokazi, ali gotovo nikada za sam izvještaj u totalitetu. Kako smo naveli, druga je situacija kod audio i videosnimaka, gdje se svjedok gotovo pa uvijek poziva da da autentifikaciju snimka, a vještak informacijsko-komunikacijske struke vrlo često.

Slučajevi govora mržnje

Novinski članci su korišteni u dva predmeta govora mržnje koja su procesuirana pred Sudom Bosne i Hercegovine. Prvostepene odluke su stupile na snagu krajem prošle godine, ali su postupci po pravnim lijekovima u toku. Iz tog razloga ih nećemo posebno komentarisati. Riječ je o predmetu Odjela III D. S. i dr. (optužnica protiv pripadnika tzv. “Ravnogorskog pokreta”) kao i protiv F. A. (u oba predmeta se radilo o djelu izazivanje nacionalne, rasne vjerske mržnje, razdora i netrpeljivosti iz člana 145.a KZ BiH).

Presude krivičnih djela izazivanja mržnje, ratnog zločina, organizovanog kriminala, nalaze se na web stranici Suda Bosne i Hercegovine. Ne postoji mogućnost pretraživanja prema parametru vrste dokaza koji je korišten, tako da se mogu samo “pješke” pregledati presude. Druga mogućnost je da se podnese zahtjev za slobodu pristupa informacijama, za konkretnu odluku.

U neformalnoj komunikaciji sa zaposlenicima sudske uprave Suda Bosne i Hercegovine, kazali su mi da oni ne vode statistiku korištenih dokaza, samim tim i novinskih izvještaja, video/audio snimaka.

Analiza korištenja vrste dokaza u sudskim postupcima, zahtijevala bi mnogo vremena za zaposlenike konkretnog suda, a ne treba zaboraviti ni na pravila anonimizacije. Baza sudskih odluka Centra za sudsku dokumentaciju VSTV-a BiH je jako dobra, ali, na žalost, ni ona nema mogućnost pretraživanja po vrsti dokaza korištenim u suđenjima (već samo po vrsti postupaka, npr. “diskriminacija”, “ratni zločini”), itd.