Pogovor za knjigu "Intimna prepiska" Darija Džamonje.

Foto: Buybook/Facebook

U okviru internacionalnog festivala književnosti Bookstan, sinoć je u Buybooku održana promocija knjige "Intimna prepiska" Darija Džamonje.

„Intimna prepiska“ prva je knjiga iz nove Buybookove edicije Sandook koju uređuje Selvedin Avdić, a koji je sa Borom Kontićem, predstavio zbirku Džamonjinih kolumni. Kolumne iz „Intimne prepiske“, uglavnom, su štampane u Večernjim novinama od 1985. do 1992. godine.

U nastavku donosimo pogovor iz knjige, autora Bore Kontića.

Ideja za ovu knjigu rodila se nakon što je Buybook 2013. godine objavio sabrane priče Darija Džamonje pod naslovom „Ako ti jave da sam pao“. Rečeno je da je tu  „objavljeno sve Dacino“. Na moje pitanje: „I sve što je objavio u novinama?“, dobio sam odgovor: „E, to ne znamo“.

Iz mog pitanja i Buybook-ovog odgovora nastao je inicijalni dogovor. Sa dvočlanim timom Infobiroa (online baza BH medija), Draganom Golubovićem i Mustafom Mustafićem, upustio sam se u prikupljanje tekstova Darija Džamonje, objavljivanih u ovdašnjoj štampi  od ranih 1970-tih do kraja njegovog života.

Dario Džamonja (1955-2001) je počeo pisati za sarajevsku omladinsku štampu („Naši Dani“ i „Spektar“), povremeno su ga objavljivali „Oslobođenje“ i „Nedjelja“, krajem 1980-tih pisao je svake sedmice za „Komunist“, ali je najviše kolumni objavio u „Večernjim novinama“. Tu je godinama pisao ponekad i dva teksta sedmično (četvrtkom i subotom). Tekstovi koje je nakon okončanja opsade Sarajeva objavljivao u „Slobodnoj Bosni“, 2003. godine su sabrani u knjizi pod naslovom „Priče“. Poslije su objedinjeni u već pomenutom Buybook-ovom izdanju sabranih priča.

U knjizi koja je pred vama sabrano je sve što smo uspjeli pronaći u postojećim arhivima. Zanimljivo, ali danas je u Bosni i Hercegovini nemoguće pronaći komplet lista „Komunist“. A i u arhivskim kompletima „Večernjih novina“ nerijetko manjka dodatak „TV program“ koji je objavljivan četvrtkom i u kojem je Dario Džamonja imao kolumnu.

Novinske redakcije su bile Dacin prirodni ambijent. Tu se osjećao slobodnim , vjerovatno zato jer je, mimo obaveze donošenja teksta, mogao navratiti i kad god je htio. Njegovoj prirodi odgovarao je i uvijek otvoreni redakcijski bife. Anegdota Daci pripisuje rečenicu koju je znao uputiti konobarima: „Litar vinjaka i malu kiselu“.

U to vrijeme u Bosni i Hercegovini su postojale samo dvije dnevne novine. Obje sa sarajevskom adresom. „Oslobođenje“ je bilo istaknutije i smatralo se ozbiljnom  novinom, a njihovi novinari prvim profesionalcima. Dominirala je politika koja se suvereno i lagodno prostirala na prvih šest, sedam stranica ogromnog formata za čije je prelistavanje trebao prostor. Svoj  status vodeće republičke novine su dodatno pojačavale sa nekoliko stalnih dopisništva iz svjetskih metropola (New York, Moskva, Kairo, Bonn).

„Večernje novine“ su tretirane kao manje oficijelne i koju stepenicu ispod nivoa „ozbiljne štampe“. Ali su imale veći tiraž. Objavljivane su kratke vijesti, puno fotografija i tekstova sa bizarnim naslovima (primjerice: I cijevi cvokoću, Poskupljenja u zasjedi). Nakon jedne stranice ipak nezaobilazne politike, novinski  prostor je bio pretežno ispunjen reportažama iz života, intervjuima, pitanjima čitalaca, estradom, sportom i portretima zgodnih glumica i golišavih starleta.

Kada danas otvorite ukoričene komplete tih novina iz sedamdesetih ili osamdesetih godina prošlog stoljeća „Oslobođenje“ se dobrim dijelom doima kao dosadno političko štivo, dočim su „Večernje novine“ i danas zanimljive. Ne upuštaju se odveć u pretenciozne analize, a obiluju dnevnim činjenicama.

Iz tih tekstova danas možete makar dijelom rekonstruisati vrijeme u kom su nastale. Naravno, ima tu forsiranja optimizma bez realnog pokrića, entuzijazma ničim potkrijepljenog, servilnosti pred političarima i tek benignih izleta u kritiku. U tom ambijentu pisao je Dario Džamonja sedmične kolumne koje vjerovatno nisu najbitnije u njegovom radu, ali na svoj način svjedoče o tom vremenu, kulturnim trendovima i alternativnim pravcima, filmovima, sadržajima televizijskog programa, o Sarajevu, njegovim likovima iz osamdesetih i devedesetih godina prošlog stoljeća.

Daco je jedno vrijeme bio moj prvi komšija. Kada sam sa suprugom i sinom uselio u stan, u zgradu u kojoj je na istom spratu on živio u stanu naslijeđenom nakon očeve smrti, prvi zvuk koji sam čuo s druge strane zida je bio potmuli zvuk pisaće mašine. U to je vrijeme već imao višegodišnji porodični staž. Živio je sa suprugom Dijanom i kćerkom Nevenom. Na ovo je bio neskriveno ponosan. Oslobođen tegobe stalnog radnog vremena, uglavnom je bio u stanu, kuhao, čuvao Nevenu i povremeno slagao pasijans. Upravo je bio objavio novu knjigu priča pod naslovom „Prljavi veš“. Na to me danas podsjeća Dacinom rukom ispisana posveta „komšijama“. Prije mog i imena moje supruge, napisao je nakon tog uvodnog „komšijama“, ime našeg sina. Kao da je želio da ukaže šta je najvažnije u našim životima. Možda je podsvjesno „radilo“ ono što je jedne prilike čuo u usputnom komšijskom razgovoru i mom odgovoru na njegovo „Šta ima?“. Moj sin je upravo tada otkrivao knjigu „Vinetu“. Kada je stigao do stranice na kojoj veliki indijanski ratnik umire, bukvalno se gušio u suzama. Trebalo je dobar sat vremena da se ova dječija bol obuzda roditeljskim tješenjem. Dario Džamonja je bio prijemčljiv za ovakve priče. Skoro pa zahvalan kad mu se ispričaju. Jer je i sam bio sklon da u naročitim prilikama uzvrati sličnom pričom iz svog života.

Daco nije patio od formalnosti. Ako bi mu nešto zatrebalo, pokucao bi na vrata. Takav je bio i kada su naši  stanovi postali lokacija par stotina metara udaljena od linije opsade. Graničili smo sa ulicom koja je postala „SniperAlley“. Nastupila je opsada, zima, glad i svakodnevnica smrti. Negdje prve ratne zime, decembra 1992. ili januara 1993., kada je Sarajevo već mjesecima bilo bez struje i vode, pojavio se tako baš u trenutku kada sam se nakon dvodnevnog izbivanja vratio u stan. Iz neprozirnog haustorskog mraka obratio mi se njegov glas: „Vozdra, treba mi kandilo?“ Ja se okrenem prema sobi u kojoj je moja supruga i obavještavam je: „Daci treba kandilo“. Ona mi odgovara „Pa uzeo je jedno prije pola sata“. Daco na to uzvraća: „Pokvarilo nam se“. Ovo „nam se" nije se odnosilo na njega sa Dijanom i Nevenom. One su već u prvim danima opsade napustile Sarajevo. Daco je, međutim, uvijek pa i tada, teško podnosio samoću. Tu noć mu je gost bio stari cimer, bivši košarkaš, Zdravko Čečur. Zajednički su uspjeli „pokvariti kandilo“ .

Komšije smo prestali biti kada je i Daco, silno želeći da se pridruži svojoj porodici, napustio Sarajevo. Negdje iz Dalmacije prebacili su se u Ameriku odakle se, kako to već stoji u njegovim knjigama, vratio sam u Sarajevo. Pokušavao se vratiti u svoj stan koji je u međuvremenu stekao nove stanare. Suočavao se sa ponižavajućom birokratijom, živio je par godina kod prijatelja i poznanika, a onda se ipak vratio u predratni komšiluk. Znao mi je navratiti i na posao. Desilo se da sam mu tu pokazao novinski tekst gdje revnosni gradski činovnik ilustruje napredak u povratku nekadašnjih njegovim primjerom.

Citiram: „Eto, u svoj se stan vratio i književnik Dario Džamonja“! Daco se, nakon što je pogledao ovaj tekst, zagledao kroz prozor i rekao mi otprilike ovako: „Sad shvatam zašto u američkim filmovima kad svjedočiš pred sudom moraš reći – Da ćeš govoriti istinu, cijelu istinu i ništa drugo osim istine. Istina je da su mi vratili stan, ali cijela istina je da sam to čekao godinama. Stanovao na nekoliko adresa kad bi me neko primio, seljakao tih par kesa sa stvarima, morao dokazivati da sam ikad živio u svom stanu , zapravo dokazati sav svoj prethodni život“.

Opet je pisao za novine i opet su mu se vratile stare boljke. Odlazio je u bolnicu, ljekari i bolnički krevet bi nakratko „popravili“, ali njegov način života, posebno alkohol, bi ubrzo sve vratili na staro. U svom je stanu sada živio sam.

Jedne večeri, poslije ću shvatiti da je to bilo dva dana prije nego što će ga prebaciti u bolnicu iz koje se nikad neće vratiti, stigao sam u svoj stan kada su moji ukućani već pozaspali. Prolazeći kroz hodnik u jednom sam trenutku uhvatio zvuk koji je dopirao iz Dacinog stana. Zastao sam pored zida koji je dijelio naše stanove i  nepogrešivo prepoznao. Ona muzika koja nekome liči na molitvu, ono pjevanje na slogove koje podsjeća na valove koji ritmično zapljuskuju pješčanu obalu. „Love me tender, love me sweet...“ .

___

Želite sedmični pregled vijesti, analiza, komentara i edukacija za novinare u Inboxu Vašeg e-maila? Pretplatite se na naš besplatni E-bilten ovdje.