Poznati ratni reporter i autor David Rieff nedavno je boravio u Sarajevu povodom WARM festivala i kao gost Mediacentra Sarajevo. U eseju kojeg objavljujemo promatra rat u BiH i Ukrajini kroz Katoličku teoriju pravednog rata, pojašnjavajući zašto se odlučio da danas živi u Kijevu kao što je prije više od trideset godina došao da živi u Sarajevu.

Foto: Ahmed Avdagić

Uvod i prevod sa engleskog: Selma Zulić Šiljak

Život, kako je rekao Kierkegaard, može se razumjeti samo unatrag, ali se mora živjeti unaprijed. Gledajući unazad na svoj život, čini mi se da sam trideset dvije godine koje su me vodile od srednjih godina do starosti započeo kao svjedok pravednog rata – Bosne – i ušao u svoje sedamdesete kao svjedok drugog, Ukrajine. Napunio sam četrdeset godina u jesen 1992. godine, posmatrajući s drugim novinarima evakuacije zatvorenika iz Trnopolja, jednog od logora koje su Srbi uspostavili na sjeveru Bosne tokom tog ljeta, a potom ih zatvarali. Proveo sam mnogo svog sedamdesetog i sada sedamdeset prvog rođendana kao svjedok drugog pravednog rata – Ukrajine.

Naravno, kada sam stigao u Bosnu krajem ljeta 1992. godine, bio sam toliko neupućen da sam u prijedlogu časopisu New Yorker, koji me prvi poslao tamo, aludirao na to da želim izvještavati o "etničkom čišćenju". Ne bih to opisao na ovaj način. Iako sam ubrzo povjerovao, kako zbog onoga što sam iskusio tako i zbog onoga što sam naučio o pozadini sukoba, da je moralnost rata jasna – da su Bosanci žrtve, a srpska strana, i u manjoj mjeri, i s više nejasnoća, hrvatska, agresorska – još uvijek nisam imao jezik kojim bih opravdao to uvjerenje u bilo kojem intelektualno i filozofski ozbiljnom smislu. Taj jezik sam ozbiljno počeo koristiti tek sredinom/krajem devedesetih, nakon što je rat u Bosni završio, kada sam počeo čitati katoličku teoriju pravednog rata, koja, barem za one koji nisu pacifisti, predstavlja najdublji moralni argument o ratu za one koji vjeruju da su ratovi ponekad nužni.

Jednostavno rečeno, teorija pravednog rata, koja proizlazi iz djela sv. Augustina i sv. Tome Akvinskog, drži da za rat da bi bio pravedan, dva principa moraju biti potpuno ispunjena. Prvi, poznat kao jus ad bellum (o pravednom ulasku u rat), zahtijeva da rat ima opravdan razlog, dok drugi zahtjev, jus in bello (o pravednom vođenju rata), zahtijeva pravedno vođenje rata. Ovaj drugi element je na mnogo načina važniji od prvog. Jer, iako je prilično lako zamisliti ratove vođene opravdanim razlogom, malo ih je, čak i među njima koji su vođeni – pravedno.

Većina ratova je jednostavno nepravedna i gotovo - borbe između dvije skupine svinja u kojima moralne naklonosti pripadaju žrtvama, a ne zaraćenim stranama.

Teorija pravednog rata u katoličkoj misli postavlja vrlo visoki prag za ono što se može kvalifikovati kao pravedni rat. Za početak, u praksi, ako ne u potpunosti u teoriji, samo se odbrambeni ratovi mogu razmatrati kao pravedni ratovi, što znači, da uzmemo ekstreman slučaj, da rat vođen radi ukidanja ropstva u drugoj zemlji vjerovatno ne bi bio smatran pravednim čak i ako bi bio vođen s najplemenitijim namjerama. Postoji i obaveza da su iscrpljeni svi realistični mirovni napori i da nijedna vanjska sila ne može zaštititi zemlju od agresije. Drugim riječima, rat mora uvijek biti posljednje sredstvo. I čak i ako su ovi kriteriji ispunjeni, moralna legitimnost rata ovisi o drugim strogim uvjetima. Kako je navedeno u Katekizmu, to su: prvo, da je „šteta koju napadač čini narodu ili zajednici naroda trajna, teška i izvjesna”; drugo, “da su se sva ostala sredstva kojima bi se tome stalo na kraj pokazala neprimjenjiva ili bezuspješna”; treće “da postoje ozbiljni uvjeti uspjeha”; i četvrto, “da pribjegavanje oružju ne smije prouzročiti veće zlo od onog protiv kojeg se bori”.

Posljednja stavka je ključna u oba smisla, kako u moralnom opravdanju određenih ratova, tako i u strogim standardima koje postavlja za takvo opravdanje. Jer, bilo koje moralno pravdanje rata koje ne priznaje od samog početka da je rat zlo – nije vrijedno ozbiljnog razmatranja. To je zato što čak i najpravedniji ratovi vođeni s najstrožim naporima da se izbjegne ubijanje nevinih neizbježno će uzrokovati ubijanje nevinih. Zbog toga što je takvo ubijanje ne samo moguće, već i neizbježna posljedica svih ratova, pravednih i nepravednih, pacifistički argumenti imaju svoju moralnu snagu. Ali to istovremeno nameće obavezu onima od nas koji nisu pacifisti da razmotrimo zašto oni rijetki ratovi za koje smatramo da se vode opravdanim razlogom možemo kvalificirati kao pravedne ratove.

I po ovom mjerilu, malo ih se kvalificira. Očigledan primjer u ovom trenutku je rat u Gazi. Postoje mnogi argumenti koje mogu iznijeti i oni koji podržavaju Palestinu i oni koji podržavaju Izrael da su njihovi razlozi opravdani. Ali je gotovo nemoguće iznijeti ozbiljan slučaj da bilo koja strana vodi rat pravednim sredstvima. Također, nije moguće ozbiljno tvrditi ni da oni koji vode pravedan rat neće činiti zla djela, a teorija pravednog rata u katoličkoj misli prevashodno insistira da zlo i neredi pravedne strane ne smiju biti veći od zla protiv kojeg se bore. Samo po sebi, ta odrednica je daleko od jednostavne. Klasičan primjer za to je odluka SAD-a da baci nuklearne bombe koje su 1945. godine uništile japanske gradove Hirošimu i Nagasaki. Oni koji su opravdavali tu akciju tvrdili su da će ona dovesti rat do kraja, i tako spasiti više života nego što bi ih ugasila. Oni koji preziru tu odluku tvrde da je stvorila veće zlo nego ono koje je namjeravala eliminisati.

Bio sam dovoljno sretan da se ne suočim s takvom etičkom dilemom. Jer, i u slučaju Bosne između 1992. i 1995. godine, i Ukrajine od početka invazije punog razmjera 24. februara 2022. godine, oni koji brane te napadnute zemlje imali su opravdan razlog da to čine i to su činili na način koji je bio onoliko častan koliko su njihovi neprijatelji bili nečasni. Ipak, potrebno je naglasiti da to ne znači da činimo Bosance ni Ukrajince potpuno nedužnim svecima, iako je bilo mnogo puta, kao u slučaju srpskih koncentracionih logora na sjeveru Bosne ili mučilišta koje su Rusi uspostavili u Buči tokom okupacije tog mučeničkog grada, kada se monstruoznost Srba i Rusa koji su ih nastojali uništiti činila neizbježnom.

Uprkos svim naporima da budem svjedok u Bosni tada i Ukrajini danas, u moralnom smislu to je lagan zadatak. Tokom trideset dvije godine, vidio sam mnoge ratove kao novinar i kao pisac, i većina potvrđuje humanitarno i “ljudskopravaško” razumijevanje svijeta, a to je da se ratovi u pitanju nikada nisu trebali dogoditi, oni koji su ih izazvali bi u boljem svijetu bili smatrani neprijateljima ljudskog roda, i solidarnost bi se trebala nuditi samo žrtvama. Ali tužna istina, dokazivana iznova i iznova, od Sudana do Mijanmara, Kijeva do Gaze, Demokratske Republike Kongo do Jemena, je da, iako bih volio da su moji prijatelji u svijetu ljudskih prava bili u pravu kada su rekli da smo, iako bolno i frustrirajuće sporo, prešli s Vestfalskog poretka nacionalnih država i realpolitike na novi međunarodni poredak prava, stvarnost je takva da su te ideje bile zasnovane na funkcionalnoj međunarodnoj zajednici funkcionalnih institucija i dijeljenih moralnih vrijednosti i da se ta “zajednica” pokazala kao iluzija i sada leži zakopana ispod ruševina pola stoljeća nada.

Ali činjenica da je većina ratova nepravedna, i da čak i drugi ratovi vođeni u ime pravednih ciljeva bivaju vođeni nepravedno i, govoreći u svoje ime, prkose svakom nastojanju da se izabere strana, ne znači da ne postoje pravedni ratovi. I u naše vrijeme Ukrajina je taj pravedni rat, kao što je, po mom mišljenju, bila nezavisnost Bangladeša 1970-ih i vojna borba Afričkog nacionalnog kongresa 1980-ih. U slučaju Ukrajine, elementi koje Katekizam zahtijeva kako bi se rat mogao nazvati pravednim u potpunosti su ispunjeni. Prvi zahtjev, da je šteta koju agresor želi nanijeti “trajna, teška i izvjesna” i ne ostavlja prostora za diskusiju. Rusi poriču čak i postojanje Ukrajine kao nacije ('takozvana Ukrajina' je način na koji se ova zemlja imenuje na ruskoj televiziji), kao kulture ('ukrajinska kultura je samo mlađi dio ruske kulture i Russkiy Mir - Ruskog svijeta'), i kao identiteta ('Ukrajinci su omađijani Rusi' način je na koji to često formulira jedan popularni ruski komentator).

Da budem jasan, da bi Ukrajina postojala, mora pružiti otpor.

Još jedan od zahtjeva Teorije pravednog rata katoličke misli –  da šteta koju agresor nanosi bude “trajna, teška i izvjesna” –  pokazuje se svaki dan u Ukrajini. Ruski način ratovanja je da uništi sve na svom putu. To je ono što je Putinova vojska učinila Groznom 2001. godine, uništenje koje je dvije godine kasnije dovelo Ujedinjene nacije da proglase čečenski glavni grad “najuništenijim gradom na svijetu.” To je ono što je ta ista vojska učinila Alepu 2016. godine. I to je ono što je Rusija učinila ukrajinskom gradu Mariupolju 2022. godine. Ako Ukrajinci ne dobiju dovoljnu zračnu odbranu na vrijeme, nema razloga pretpostaviti da Harkov, drugi najveći ukrajinski grad nakon Kijeva, neće na kraju doživjeti istu sudbinu. Ovo je ono što propagandisti ruske televizije pozivaju svake noći, i ono što je u prošlosti Rusija činila drugdje, samo budala ne uzima njihove riječi za ozbiljno.

Treći zahtjev Teorije pravednog rata katoličke misli je da su svi drugi načini osim rata isprobani i dokazani kao neefikasni. Postoje oni koji tvrde da je Ukrajina mogla ponuditi Rusiji više ustupaka u pregovorima prije početka punog napada. Ali ustupci o kojima je riječ su bili u suštini da Ukrajina prihvati ponovno kolonizaciju od strane Rusije, ili, preciznije, ponovno apsorpciju u Russkiy Mir. Svatko ko sumnja u ovo trebao bi pročitati esej Vladimira Putina, “O povijesnom jedinstvu Rusa i Ukrajinaca”, koji je objavio u julu 2021. godine. Ukrajina i Rusija, piše, su suštinski “dijelovi istog povijesnog i duhovnog prostora,” a ukrajinski nacionalizam je ništa drugo do pokušaj da se “posije razdor među ljudima, a sveobuhvatni cilj je da se podijele i potom zavađaju dijelovi jednog naroda protiv drugog.”

Oni koji vjeruju da je Ukrajina trebala biti više pomirljiva prema Rusiji krivi su za ono što se na prvoj godini filozofije naziva kategorijalnom greškom. Jer osnovni problem nikada nisu bile ruske zabrinutosti zbog širenja NATO-a, a kamoli prava ruskih govornika u Ukrajini. To je bilo pravo Ukrajine da postoji. Jer što se Putina tiče, ukrajinska nacija je po definiciji anti-ruski projekt. I ne možete pregovarati s protivnikom koji poriče vaše postojanje, legitimnost vašeg nacionalnog projekta i valjanost vašeg kulturnog identiteta. Istina je da je između formalne nezavisnosti Ukrajine 1991. godine i onoga što Ukrajinci zovu Revolucija dostojanstva 2014. godine, Rusija bila voljna prihvatiti postojanje Ukrajine koja je formalno nezavisna sve dok se podrazumijeva njena podređenost Rusiji. Ali u trenutku kada su Ukrajinci izabrali stvarnu nezavisnost, što je ono što je revolucija na Majdanu 2014. godine bila, Rusija je izabrala rat, prvo ograničeni rat na istoku, zatim aneksiju Krima. A kada se Ukrajina nije savila, Putin je odlučio za punu invaziju u februaru 2022. godine.

Protiv ove invazije, ukrajinski otpor je bio herojski; iznenadio je svijet, možda uključujući i same Ukrajince. Ali može li se taj otpor održati? Iskren odgovor, u ovom trenutku je da je to nemoguće znati. Jer još uvijek smo duboko u Clausewitzovoj poznatoj “magli rata.” Ali što se tiče ispunjenja konačnog zahtjeva Katoličke teorije pravednog rata, a to je da bi rat bio pravedan, pravedna strana mora imati razumne šanse za pobjedu, nema više sumnje. Ukrajina je dokazala da može pobijediti, pod uvjetom da dobije naoružanje koje joj je potrebno da to učini. Ukratko, ako se bilo koji moderni rat može nazvati pravednim, to je ukrajinska borba protiv odlučnosti Vladimira Putina da napravi primjer od njihove zemlje dok nastavlja svoj projekt obnove Ruskog carstva. Gorka ironija je da, iako slučaj Ukrajine potvrđuje Katoličku teoriju pravednog rata, sama Katolička crkva izgleda da je odlučna da je odbaci.

Naravno, Teorija pravednog rata ostaje dio Katekizma i stoga je i dalje doktrinarno autoritativna. Ali crkvene vođe, počevši od Pija XII u 1940-im i 1950-im, nastavljajući s Ivanom XXIII i njegovom posljednom enciklikom Pacem in Terris iz 1963. godine, a sada i najizričitije i frontalno s komentarima pape Franje o ruskom ratu u Ukrajini, dovode u pitanje njegovu relevantnost. Pio XII bio je taj koji je tvrdio je razvoj nuklearnog oružja značio da šteta koju rat može nanijeti može biti tolika da više ne bi bila usporediva s onom uzrokovanom toleriranjem nepravde. U takvom slučaju, insistirao je, “Možda budemo prisiljeni trpjeti nepravdu.” Franjo je otišao mnogo dalje. “Ne možemo više misliti o ratu kao rješenju,” insistirao je kao odgovor na pozive da podrži ukrajinsko pitanje protiv Rusije, “jer će rizici vjerovatno uvijek biti veći od navodnih koristi. U svjetlu ovoga, vrlo je teško danas pozivati se na racionalne kriterije razvijene u prošlim stoljećima kako bi se govorilo o mogućnosti ‘pravednog rata’ [simbolički značajne navodnike stavlja sam Franjo].” Umjesto toga, Franjo je zahtijevao, “Nikada više rat!”

Koliko je ulogu igrao Franjin vlastiti lijevi argentinski peronistički svjetonazor, sa svojim usađenim antiamerikanizmom i posljedičnom popustljivošću prema antiameričkim režimima, uključujući Putinovu Rusiju, u njegovom stavu, nemoguće je znati. Ali barem se Pio XII suočio s nepravdom koja bi proizlazila iz odbacivanja teorije pravednog rata. Franjo nije pokazao ovu spremnost da prihvati posljedice svog stava. Jednostavno reći “Nikad više rat” kada se, upravo, diljem svijeta, od Ukrajine do Sudana i Gaze do Mjanmara, plugovi pretvaraju u mačeve brzinom Mach 2, dok se Ukrajina komad po komad hladnokrvno i namjerno uništava od strane oružanih snaga Ruske Federacije, nije principijelan stav, već jedan koji u svojoj voljnoj nesposobnosti da prizna ovdje i sada, nije ništa drugo do utopijska prazna priča, bilo da skriva odvratniju agendu, kako Ukrajinci imaju tendenciju vjerovati – stav koji u većoj mjeri dijelim.

Kada sam otišao u Bosnu 1992. godine, namjeravao sam ostati dvije sedmice, a na kraju sam ostao skoro tri godine. Ostao sam jer, iako tada, kao što sam rekao, još uvijek nisam bio upoznat s Katoličkom teorijom pravednog rata, činilo mi se da je bosanska stvar pravedna. Od tada sam izvještavao o mnogim ratovima: Ruandi, Sierra Leoneu, Sudanu, Izrael-Palestina, Iraku i Afganistanu, da spomenem samo neke od njih. Na kraju me sustigla starost, i kada sam shvatio da više ne mogu trčati, odbacio sam masku ratnog dopisnika. Posljednje što želim je da neki 22-godišnjak dobije metak u pluća jer sam previše artritičan da bih se izvukao iz rova ili pretrčao polje. Ali tada je došla Ukrajina. Kao što je Bosna bila za mene, Ukrajina se čini moralno čistom, iako naravno znam da će u ratu i pravedna strana činiti strašne stvari. I tako sam se vratio u svijet rata, riskirajući za ukrajinsku stranu, nadajući se da sam Ukrajincima korisniji nego što sam im teret.

Čovjek radi ono u čemu je dobar. Nema boljeg osjećaja, barem ne onog kojeg ja znam. Da, naravno, prestar sam za svoj život. Ali u određenom smislu to ga čini još dragocjenijim. I starost je tu, što znači da je smrt ionako iza ugla. Ljudi u Ukrajini mi često kažu: “Zašto dolaziš ovamo?” Na što odgovaram da je to privilegija.