Izdavač, autor, kolekcionar: Vizionar koji je otvorio vrata svjetskog stripa u Sarajevu.

Foto: Slobodna Bosna, 2011/Privatni arhiv/Infobiro

Jedan od mnogobrojnih poklona koje sam dobio od Ervina Rustemagića je veliki strip-album u kojem su sabrane sve epizode Johna Diffula, stripa s kojim su krajem sedamdesetih scenarist Alejandro Jodorowsky i crtač Moebius napravili svjetsku senzaciju.

Jodorowsky i Moebius (alias Gir) spadali su među autore koji su davali ton francusko-belgijskom stripu, izuzetno važnom evropskom kulturnom fenomenu iz sedamdesetih i osamdesetih. Francusko-belgijski strip odlikovao se izuzetno realističnim tretmanom prostora i figura u pokretu, obogaćen jednom vrstom grafičke pirotehnike u načinu sjenčenja, riskantnim pripovjedačkim tehnikama i inovativnim pristupom montaži kadra i stranice. Na tematskoj ravni ti su stripovi najčešće bili prožeti inteligentnom i surovom satirom kojom su izražavane i nijansirane ljevičarske ideje i egzistencijalni pesimizam njihovih autora. Žanrovski, dominirala je antiutopija, dok su neomarksistički filozofi kakvi su Marcuse i Lefebvre bili obavezna literatura većine francusko-belgijskih autora stripa.

Neomarksisti su svoju kritiku društva zasnovali na stanovištu da se “čovjek više ne identificira s onim što proizvodi već s onim što konzumira”. U svojim radovima raskrinkavali su visoko organizirane skupine koje rade preko države i/ili korporativne države i koje, za razliku od ranijih vladajućih klasa, svoju moć vide manje u vlasti nad proizvodnjom, već svoj utjecaj vrše putem kontrole potrošnje. Svakodnevni život u suvremenom svijetu već je bio sasvim izbrisao tragove nade probuđene 1968., iluziju da je snagom čistog protesta zaustavljen jedan nepravedan rat i da je u svijetu moguće graditi socijalizam oplemenjen demokracijom. Ideali takvog društva bili su stvaranje moralnog građanina, ulaganje u obrazovanje, približavanje ljudi jednih drugima, deideologizacija izvora znanja i olakšan pristup njima, usavršavanje, intenziviranje i unapređenje načina komunikacije. Stapanje slike i riječi.

Možda je upravo zbog toga strip bio medij putem kojeg je odašiljana upozoravajuća poruka da utopija uvijek postane vlastita suprotnost, da se stoga svako do sada poznato društvo pokazalo kao antiutopija i da će se tako nastaviti ako se čovjek ne promijeni. Izmaštani užasi iz svijeta budućnosti željeli su upozoriti na to kamo ide konzumerističko društvo. Stripovi su prikazivali ljude koji, uprkos tehnološkom napretku, žive u srednjovjekovnom mulju, noktiju čvrsto zarivenih u mržnju: moj Bog je bolji od tvog, tvoja zemlja je moja zemlja, proganjanje manjina, kakvi su, recimo, muslimani ili pušači, nepravde koje stvaraju siromaštvo, siromaštvo koje rađa primitivizam, čija je posljedica fašizam, pohlepa, neodgovornost, nesolidarnost, nesloboda...

A onda je budućnost došla i pokazalo se da su se proročanstva ostvarila i da su upozorenja bila uzaludna.

Kako je nastao Strip Art

Za nas je posebna zanimljivost to što su značajan trag u cijelom fenomenu evropskog stripa ostavili ljudi vezani za naš prostor, kakav je Enki Bilal, Bosanac rođen u Beogradu, zagrebačka strip-grupa “Novi kvadrat”, čiji su neki pripadnici postali globalno prepoznati po svom grafičkom ekshibicionizmu, sklonosti crnom humoru, ali i činjenici da su dolazili iz, kako se to tada zvalo, jedne “komunističke” zemlje, te Sarajlija Ervin Rustemagić, koji je iz svog studija na Aerodromskom naselju zastupao, između ostalih, slavnog belgijskog strip-crtača Hermanna, Britance Dona Lawrencea i Johna Burnesa, Amerikance Sergia Aragonesa i Joea Kuberta, Jugoslavene Julesa Radilovića i Branislava Kerca, Španjolce Hesusa Blasca i Alfonsa Fonta…

Legenda kaže da je Rustemagićeva karijera počela slučajno. Kao osamnaestogodišnji mladić, Rustemagić je navodno poslao pismo na adrese glavnih svjetskih sindikata stripa, moleći ih za uputstvo o tome kako se crtaju stripovi. Međutim, zbog nepreciznog engleskog neki od njih su shvatili da je riječ o strip-agenciji u jednoj državi u kojoj njihov izvoz nije bio zavidan. Tako su neki od njih dali Rustemagiću pravo na objavljivanje svojih stripova u Jugoslaviji. Rustemagić je, iako mlad, odmah pokazao poslovni duh i s ovjerenim ugovorima o vlasništvu prava pokucao na vrata Oslobođenja. Srećom, tada su tamo na upravnim pozicijama sjedili ljudi širokih pogleda, koji su prihvatili sve prijedloge. Tako je nastao Strip Art, danas jedno od najtraženijih izdanja među kolekcionarima stripa.

Urednik Strip Arta, magazina koji je domaćoj publici predstavio klasični američki strip, ali i francusko-belgijsku školu te tadašnja najnovija kretanja u Evropi (Blueberry, Buck Danny i sl.), bio je sa svojih devetnaest godina najmlađi glavni urednik svih vremena na cjelokupnom južnoslavenskom prostoru. U Strip Artu su se po prvi put na terenu bivše države počeli objavljivati izvještaji sa svjetskih festivala stripa, redovno se pisalo o strip-autorima i slično.

Ervin Rustemagić će u narednim godinama postati najznačajnije ime bosanskohercegovačkog stripa svih vremena. On taj svoj golemi prostor u našoj strip-kulturi nije zauzeo ni kao crtač, niti kao scenarist. Doduše, bio je pristojan crtač – crtao je, primjerice, strip Crkvenjak, bosanskohercegovački pokušaj da se razvije žanr kriminalističkog stripa. Bio je i kompetentan scenarist – pisao je neke od epizoda stripa Partizani, gdje je uspješno odmijenio Đorđa Lebovića, jednog od najboljih scenarista stripa i filma na južnoslavenskom prostoru. Ervinu Rustemagiću i njegovoj firmi Strip Art Features, skraćeno SAF, pripada centralno mjesto u našoj strip-tradiciji zbog njegovih dometa u oblasti izdavaštva i produkcije.

Zahvaljujući Rustemagićevom entuzijazmu i fantastičnoj poslovnoj sposobnosti, Bosna i Hercegovina se približila centralnim svjetskim tokovima u oblasti strip-umjetnosti i strip-biznisa. U velike međunarodne uspjehe koje je sedamdesetih i osamdesetih bosanskohercegovačka kultura postizala u svim sferama (film, sport, muzika, umjetnost, književnost, novinarstvo...) spada svakako i pojava magazina Strip Art, koji će, za nas Sarajlije najsretnije, olimpijske godine 1984. zaslužiti najveću nagradu koju je tada uopće bilo moguće dobiti za strip – Yellow Kid na festivalu u Lucci.

Nagrađeni na Lucca Comics festivalu 1984: Burne Hogarth, Lee Falk i Ervin Rustemagić (Saf Comics)

Pionirski projekti

Nakon Strip Arta, Rustemagić je nastavio s aktivnostima koje su sve do jedne bile novitet barem u našoj sredini. Objavio je knjige karikatura, i to američkog sindikalnog jednopanelskog stripa Hubert, koji je potpisivan pseudonimom Nat Greenwood (originalni naziv je Belvedere, a pravo ime autora bilo je George Crenshaw), i velikog karikaturista magazina MAD Sergia Aragonesa, koji će nastaviti sarađivati s Rustemagićem, pa će tog slavnog humoristu Sarajlije u nekoliko navrata imati prilike susresti u šetnji Baščaršijom.

Osobito značajan izdavački potez bila je knjiga Profesionalne tajne stripa, gdje je u to predinternetsko vrijeme po prvi put, na primjeru poznatih stripova i autora, objašnjen cjelokupni proces produkcije stripa – od vrste papira i tuša koji se preporučuje na početku pa do objavljenih slika iz nekih poznatih stripova u originalnoj veličini. Čitatelja je mogao zbuniti i Foto indeks, objavljen na pretposljednjoj stranici, gdje na nekoliko fotografija vidimo dvadesettrogodišnjeg Ervina u društvu s nekima doslovce legendarnim strip-majstorima, uključujući tu i samog Willa Eisnera.

Knjiga Čudesni svijet stripa, koja je objavljena gotovo istovremeno, bila je stripofilska i donijela je nekoliko lijepih priča o stripu i njegovim autorima. Osobito je važan bio Rustemagićev intervju s Andrijom Maurovićem, možda posljednji koji je ovaj veliki umjetnik uopće dao. Na kraju intervjua Rustemagić spominje da je od Maurovića dobio smotak originalnih stranica, posljednjih koje je imao, onih iz western-stripa Jahači rumene kadulje. Kasnije sam te stranice vidio na zidovima njegovog studija, jer Rustemagić je bio prvi i najuspješniji kolekcionar stripa na našim prostorima, skupivši 14.000 originala, među kojima su bile stranice praktički svih važnijih autora stripa u zapadnom svijetu i u Jugoslaviji.

Među pionirskim projektima koji se vežu uz Rustemagićevo ime nalazi se i prva izložba stripa koja je ikad održana na prostoru bivše Jugoslavije, izložba Hermann – Jules – Dobrić, održana u Domu mladih na Skenderiji 1976. uz prisustvo sve trojice autora. Na toj izložbi sam prvi put u životu vidio originalnu strip-stranicu, i to ne bilo čiju. Jules je već tada bio legenda jugoslavenskog stripa, a Ervin je počeo distribuirati njegovu izvrsnu parodiju Herlock Sholmes po scenarijima Zvonimira Furtingera. Dobrića smo dobro znali iz Malog Ježa, ali prava velika zvijezda bio je, naravno, Hermann, kojeg smo baš tih godina upoznali zahvaljujući splitskom strip-magazinu Cak, koji je objavljivao njegove majstorije Comanche i Bernard Prince. Posebno uspješan bio je katalog izložbe s ostavljenim prostorom za brze crteže koje su autori strpljivo crtali za brojne posjetitelje. Dobrićev crtež Ljube Trube, Julesov Tarzan, onako kako je taj lik izgledao u njegovim ilustracijama u knjigama uz koje sam rastao, i, naravno, Hermannov Red Dust, još uvijek su sačuvani u mom sarajevskom stanu.

U godinama koje su slijedile Ervin nam je svima, grupici mladih Sarajlija koji su voljeli strip, bio internet prije interneta. Čekali bismo ga da se vrati s puta, s nekog festivala ili sajma, odakle bi donio hrpu materijala i informacija o onome što je bilo novo na Zapadu, koji nam se u to predigitalno vrijeme činio poput fatamorgane čiji smo dio i sami željeli biti. Među frekventnim posjetiteljima SAF-ovog studija bili su praktički svi zanesenjaci stripa u Sarajevu. Ovdje ću spomenuti samo dvojicu čiji su životi prekinuti u ratu iz devedesetih: strip-kritičar Karim Zaimović i daroviti crtač Tonći Bender.

Ervin Rustemagić sa Hermannom, 2010 (Saf Comics).

Stripovi inspirisani tragedijom

A onda su došle devedesete i svijet koji smo poznavali se srušio. Srušio se i SAF. Doslovno. Dvije granate iz JNA tenka kasnije će pogoditi studio SAF i u trenutku spržiti rezultate dugogodišnjeg rada, zajedno s 1.400 neprocjenjivih originala. Tragedija Bosne ostavila je traga u knjigama, filmovima, ali i u stripovima. Tu prije svega mislim na vrhunsko ostvarenje u domeni dokumentarnog stripa Safe Area Goražde Joea Saccoa. No, još ranije je upravo Rustemagić producirao dva strip-projekta inspirirana bosanskom, ali i osobnom porodičnom tragedijom. Jedan je nadrealistička satira Sarajevo-Tango, kreacija SAF-ovog najdugovječnijeg ekskluzivca Hermanna, a drugi Fax from Sarajevo možda još slavnijeg crtača Joea Kuberta bio je dokumentarna hronika golgote porodice Rustemagić u Sarajevu, nastala na osnovu faks-poruka koje je Ervin slao iz ratnog Sarajeva.

Nakon što je JNA tenk srušio njegov studio, Ervin je zajedno sa suprugom Dinom i djecom Majom i Edvinom bio prisiljen potucati se usred bombardiranog Sarajeva prije nego što su se uspjeli evakuirati i ubrzo nakon toga obnoviti rad SAF-a u Celju. Produkcija stripova i njihova distribucija, kao i prodaja prava za filmizaciju SAF-ovih stripova, uspješno su nastavljene sve do nedavne Rustemagićeve smrti u 73. godini.

Ervin je preminuo 26. jula 2025.

___