Dok mediji kroz 'clickbait' kapitalizuju navijačke strasti, politika koristi sportske uspjehe za homogenizaciju društva i skretanje pažnje s realnih problema

foto: Pixabay / Ilustracija

Isticanjem zastava, nošenjem dresova, bojanjem lica u nacionalne boje, ispisivanjem transparenata, dolaskom državnih dužnosnika na utakmice, zbornim pjevanjem himne… stadioni se zapravo koriste i za isticanje nacionalnog identiteta. Velike sportske smotre, kakva su svjetska prvenstva u nogometu, idealna su prilika za takve slike s obzirom da su i globalna pozornica. I to je oduvijek tako.

Ono što je drugačije, kako ističe Krešimir Krolo, vanredni profesor na Odjelu za sociologiju Sveučilišta u Zadru, jesu narav i intenzitet isticanja tog identiteta.

„I opet, narav i intenzitet tog isticanja ovisi dijelom i o trenutnom političkom stanju svake pojedine države, ali i o činjenici kako se svjetsko nogometno prvenstvo od internacionalnog natjecanja, gdje se testiraju granice nacionalnog, pretvorilo u potrošački spektakl u kojem je nacionalni identitet komodificiran kao i sam nogomet“, ističe Krolo.

U tom slučaju, nastavlja, može se čuti i stav dobrog dijela njegovih kolega sociologa prema kojima je na takvim skupovima riječ o tzv. banalnom nacionalizmu jer je umotan u revijalni karakter potrošačkog društva i društva spektakla.

„No, nacionalistički narativ i ideologija može koristiti uspjeh reprezentacije da bi se oko nje izgradio kult nacije i nacionalnog uspjeha, kao što je to slučaj s hrvatskom nacionalnom selekcijom. Dakle, natjecanje koje je globalno revijalnog karaktera i ima odlike 'banalnog' na svjetskoj pozornici, može imati potpuno drugačiji efekt kao alat homogenizacije i mobilizacije oko nacionalnog identiteta kada ga se koristi za domaće političke svrhe. Primjerice, efekti uspjeha hrvatske selekcije uspješno su zatomili nastojanja navijača da se uvedu nužne reforme u klupskom nogometnom natjecanju jer se svaka kritika krovnog nogometnog tijela, vis-a-vis uspjeha reprezentacije, percipirala kao 'antihrvatski' sentiment“, konstatira Krolo.

Da je sport kroz historiju često bio mnogo više od igre, i to ne samo u kontekstu nogometa, slaže se i Dino Mujkić, redovni profesor na Fakultetu sporta i tjelesnog odgoja Univerziteta u Sarajevu. Podsjeća kako, još od starog Rima, arene i sportska borilišta nisu služila samo za zabavu, nego su bila mjesta na kojima se pokazivala moć, iskazivao autoritet i potvrđivala pripadnost određenim skupinama. Tada su gladijatorske borbe, trke kočija i veliki javni spektakli služili da se narod okupi, ali i da vlast pošalje određenu društvenu i političku poruku.

I moderna historija, nastavlja, nudi dovoljno primjera, pa su tako Olimpijske igre u Berlinu 1936. godine korištene za promociju nacističke Njemačke, Svjetsko prvenstvo u Italiji dvije godine ranije za fašističku afirmaciju države, a Svjetsko prvenstvo u nogometu, kojem je 1978. godine domaćin bila Argentina, za popravljanje međunarodne slike zemlje u doba vojne diktature. Postoje i suprotni primjeri, kao što je Svjetsko prvenstvo u ragbiju, održano 1995. godine u Južnoj Africi, koje je pokazalo da sport može biti sredstvo pomirenja, pa je Nelson Mandela, podsjeća Mujkić, taj događaj iskoristio za izgradnju zajedničkog nacionalnog identiteta u zemlji koja se tek izvlačila iz apartheida. Najsvježiji primjer je Svjetsko nogometno prvenstvo održano u Kataru.

„Katar je Mundijal iskoristio ne samo kao sportski događaj, nego i kao priliku da predstavi svoju kulturu, organizacijske kapacitete i razvojnu viziju. Važan kontekst pritom je to da je nakon 11. septembra islam u međunarodnoj javnosti dugo bio prikazivan gotovo isključivo kroz prizmu terorizma i straha. Katar je kroz sport otvorio prostor za drugačiju percepciju jedne zemlje, čitave regije i na taj način pokazao kako se Mundijal može povezati s turizmom, infrastrukturom i međunarodnim pozicioniranjem na način koji je teško postići drugim sredstvima“, navodi Mujkić.

Poruke ne ostaju samo na tribinama

A da stadioni i sportska borilišta, nažalost, ponekad postaju mjesta govora mržnje, nacionalističkih poruka i uvredljivih transparenata [čega smo ipak ostali pošteđenih na ovom Mundijalu za razliku od Eura prije dvije godine, na primjer], ukazuje i prof. Mujkić. Upozorava i da takve poruke ne ostaju samo na tribinama, nego oblikuju atmosferu prije, tokom i nakon utakmica, a u pojedinim društvima mogu dodatno produbiti već postojeće podjele.

I tu, idealnu priliku koriste neodgovorni mediji, pogotovo portali, kojima su svjetska / evropska prvenstva u nogometu idealan događaj da clickbait naslovima i otvorenim prostorom za objave čitatelja ispod tekstova povećaju doseg. Pri tome se postavlja pitanje je li, u tom smislu, omogućavanje raznih objava, koja često uđu u prostor spomenutog govora mržnje, ali i dizanje nacionalnih tenzija, svjesna i profitabilna odluka urednika i medija, a sport nastavak politike drugim sredstvima.

„Mediji danas vrlo dobro znaju da sport, posebno velika prvenstva, proizvodi snažne emocije. Upravo zato clickbait naslovi, provokativni tekstovi i nekontrolisani komentari često postaju sredstvo za povećanje posjeta i prihoda. Problem nastaje kada mediji ne samo tolerišu, nego i svjesno provociraju govor mržnje, nacionalne tenzije i lažne informacije, a sve u cilju veće čitanosti i profita“, kaže Mujkić.

Prema njegovim riječima, „sloboda izražavanja ne znači slobodu širenja mržnje“. Zbog toga napominje da komentari čitatelja, naslovi i medijski narativi moraju biti uređivani u skladu s etičkim principima, profesionalnim normama i društvenom odgovornošću.

„Sport ima potencijal da povezuje ljude. Kada se medijski zloupotrijebi, međutim, može postati sredstvo za produbljivanje podjela, političku instrumentalizaciju i proizvodnju podjela. Odgovornost medija i urednika je u tom kontekstu ogromna“, ukazuje Mujkić.

Odgovarajući na isto pitanje, Krolo podsjeća kako je „ekonomska politika medija nerazdvojna od ekonomskog sustava u kojem djeluje i u kojem osigurava svoju egzistenciju, odnosno riječ je o tržišnim odnosima gdje je informacija, jednako kao i maloprije spomenuti nacionalni identitet ili nogomet, postala roba“.

„Robu treba prodavati i pritom se jednako tako treba nositi s konkurencijom. Clickbait i ragebait su samo mehanizmi koji zadovoljavaju logiku koja proizlazi iz takvog sustava egzistencije. Računaju se pregledi i klikovi, bez obzira jesu li ti pregledi generirani držanjem strogih profesionalnih standarda ili najprizemnijim objavama. 'Pobjednik' je portal / medij koji u sustavu oštre konkurencije 'ispliva' kao onaj koji je generirao najviše pregleda. Hoće li se pritom dopustiti 'malo' ksenofobije, rasizma, mizoginije… sasvim je svejedno“, kaže Krolo.

„Političkim akterima koji egzistiraju na dizanju tenzija gdje su strah i mržnja glavno sredstvo mobilizacije potencijalnog biračkog tijela sport onda svakako jest nastavak politike drugim sredstvima, ali ovaj put na turbo pogonu algoritamskog kapitalizma“, dodaje.

Politička priča, nacionalni mitovi, izazivanje emocija

Područje Balkana idealan je primjer u kojem se, mnogo toga vezanog uz sport, vrlo često okrene na političku priču, nacionalne mitove, izazivanje emocija. Krolo ističe kako je, u tom kontekstu, sport svojevrsno „društveno ljepilo“ jer se kroz privremene emocionalne ushite može potisnuti sve ono što strukturno i institucionalno u društvu ne funkcionira.

„Riječ je o odnosu koji nije jednosmjeran, kako bi se to moglo na prvu zaključiti, već recipročan zato što i 'narod' traži nešto oko čega se može graditi smisao – smisao kojeg je puno teže pronaći u hladnim mehanizmima (disfunkcionalnih) državnih institucija. Upravo zbog toga je nogomet prvoklasno gorivo za nacionalnu euforiju od kojih svi navedeni imaju nekakvu korist“, kaže Krolo.

„Problem, međutim, nastane u trenutku kada svaka ekstremna emocionalna oluja završi, pa tako i euforija, i kada se treba ponovno suočiti s neumoljivom svakodnevicom. Tada mahanje zastavama, pjevanje himni i navijačkih pjesama ne pomaže – jedino pomaže konkretna politička akcija koja ipak traži angažman i kritički pogled za razliku od revijalnog nogometa koji samo traži (potrošačku) lojalnost“, ističe.

Sport sam po sebi nije problem, ukazuje Mujkić. Problem je, prema njegovim riječima, način na koji ga politika, mediji i društvene mreže koriste.

„Sport ima ogroman potencijal da povezuje ljude, gradi povjerenje i promoviše dobre vrijednosti, ali ako ga prepustimo senzacionalizmu, govoru mržnje i političkoj instrumentalizaciji, onda on postaje samo još jedna pozornica za stare konflikte u novom obliku“, kaže Mujkić.

Na konkretnom primjeru Bosne i Hercegovine smatra da je iskoristila veliku priliku da Svjetsko prvenstvo u nogometu u pozitivne svrhe, bez obzira na sportski rezultat.

„Sam plasman na takvu globalnu pozornicu bio je prilika da se pokaže drugačija slika zemlje, kroz zajedništvo i emociju, a ne kroz političke podjele. Nastup u Sjevernoj Americi, gdje živi brojna bh. dijaspora, dodatno je pojačao tu priliku. I tu dolazimo do jednog od najvećih zadataka medija. Region ima mnogo dobrih priča koje se rijetko ispričaju. Kroz storytelling i isticanje pozitivnih primjera, mediji mogu mijenjati klimu“, ukazuje Mujkić.

Specifični zbog ratnih trauma iz devedesetih

Na kraju, a ne manje važan, jeste i odgovor na pitanje jesu li balkanske države (ex YU + Albanija) zapravo puno drugačije (bolje ili gore) od nekih drugih nogometnih nacija, odnosno je li drugdje sve zapravo stvar nogometa i sportskog rivaliteta, a manje političkog konteksta?

Prema Krolinom stajalištu, ovdašnje države su specifične zbog ratnih trauma iz devedesetih, pa „uvijek postoji bojazan da se ona proverbijalna 'banalnost' pretvori u eskalaciju nasilja i mržnje“.

„Isto vrijedi i za druge države koje dijele traume od ratnog sukoba. Čak i sportsko rivalstvo nije uvijek samo pitanje odnosa pobjeda i poraza dvije momčadi, već sa sobom nosi recentne ili minule povijesne ožiljke, recimo kada se sastaju Engleska i Argentina, odnosno Francuska i Njemačka“, ukazuje Krolo.

I Mujkić ističe kako se spomenute države suštinski ne razlikuju mnogo od drugih nogometnih nacija, jer rivaliteti, političke poruke, provokacije i govor mržnje postoje i drugdje u Evropi i svijetu.

„Razlika je u tome što je Balkan posebno pogodno tlo za produbljivanje tih pojava. Zbog specifične historije, ratova, neriješenih pitanja i poštovanja drugih identiteta, kao i stalnih političkih tenzija, ono što bi negdje drugdje ostalo sportski rivalitet, ovdje vrlo brzo dobije nacionalnu dimenziju“, kaže Mujkić.

Posebna opasnost leži u tome, dodaje, što nove generacije često nose sekundarne traume, iako nisu direktno proživjele ratove. „Nacionalni naboj se kod mladih dodatno pojačava kroz porodicu, medije, društvene mreže i navijačke grupe, pa sportski teren postaje plodno tlo za radikalizaciju emocija i slanje političkih poruka. Navijačke skupine obično su odlično plodno tlo za širenje govora mržnje, često plasirane kroz medije“, navodi Mujkić.

Prema njegovim riječima, „sport ne stvara podjele sam po sebi, ali ih može lako aktivirati i pojačati“. Upravo zato je odgovornost sportskih saveza, medija, političara i obrazovnih institucija na ovim prostorima još veća, zaključuje, jer se „sport premalo koristi za ono što može biti: prostor dijaloga, poštovanja i prevazilaženja stereotipa“.

___