Iako je ruski rat protiv Ukrajine pretvorio novinare u mete, ukrajinski reporteri nastavljaju raditi na mjestima gdje bi šutnja značila predaju pred strahom

foto: Ana Kločko

Ova sjećanja pišem u jednom kafiću u mom rodnom gradu, Sumiju. Jedva sam uspjela pronaći mjesto s dovoljno snažnim agregatom koji mi omogućava da sjednem i napunim telefon i laptop. Već treći dan gotovo cijeli grad živi bez struje, a s tim i bez stabilne telefonske mreže, interneta ili vodosnabdijevanja.

U Sumiju se posao često odvija uz stalan zvuk sirena za vazdušnu opasnost, koje mogu trajati 18 ili 20 sati dnevno – i uz zvukove eksplozija. Ponekad moram ustati od prozora i preći u hodnik kada vani prolazi još jedan ruski dron ili kada ukrajinska protivvazdušna odbrana pokušava da ga obori.

Rad u takvim uslovima je težak, ali neophodan. Jer postoje ljudi koji rade u daleko težim uslovima: vojnici koji brane zemlju bez prestanka već skoro 4,5 godine ili energetičari koji, na temperaturama od 30 stepeni i pod prijetnjom novih napada, popravljaju opremu koja je već mnogo puta oštećena. Rusija sistematski uništava energetski sistem Ukrajine – posebno u pograničnim regijama i velikim gradovima.

Prošle zime živjela sam i radila u Kijevu, gdje su tokom niskih temperatura ljudi sedmicama imali struju samo nekoliko sati dnevno, a ponekad su provodili i po nekoliko dana potpuno bez nje. U noćima masovnih ruskih napada na glavni grad, spavanje je često bilo nemoguće: udari su mogli trajati do jutra, a kada bi balistički projektili pogodili moj distrikt, udarni talas bi ponekad učinio da zalupaju vrata u mom stanu. Laptop bi mi se ispraznio za sat vremena. Nekoliko sati kasnije, isto bi se desilo sa stanicom za punjenje i svim eksternim baterijama (power banks). Jedina mjesta koja su nas spašavala bili su mali kvartovski kafići u kojima koriste benzinske agregate, gdje su ljudi iz cijelog distrikta dolazili da napune svoje uređaje, ugriju se, rade ili jednostavno budu među drugima.

Ipak, sve ove teškoće blijede pred pričama ljudi o kojima pišem. Pred starijim stanovnicima kijevskih višespratnica koji su zimu proveli na gornjim spratovima bez struje, grijanja ili ispravnih liftova. Pred mladom gimnastičarkom Oleksandrom Paskal, koja je izgubila nogu nakon ruskog raketnog udara u Odeskoj oblasti, ali se ipak vratila sportu i sada pobjeđuje na međunarodnim takmičenjima. Pred mojim komšijama s najvišeg sprata, koji su pobjegli iz pograničnog grada u regionalni centar, pokušavajući da zaštite svoje četvero djece od rata, da bi prošle godine izgubili najstarijeg sina: imao je 17 godina kada je poginuo u udaru na centar Sumija, dok je bio na putu da polaže prijemne ispite na mašinskom fakultetu. Pred djecom iz pograničnog regiona, koja već petu godinu uče isključivo online i svoje školske drugove poznaju uglavnom po avatarima na Zoomu.

Ono što slijedi samo je djelić onoga čemu sam svjedočila ovih godina: priče novinara, kolega i civila koji žive i rade u ratu gdje je samo svjedočenje postalo opasno. Ove priče moraju biti ispričane.

Oznaka PRESS kao meta

Negdje u februaru 2023. godine, kada smo snimatelj i ja putovali u pogranično područje Sumske oblasti u sjeveroistočnoj Ukrajini kako bismo snimili priču o poljoprivrednim preduzećima koja su ruske snage uništile na samom početku invazije u punom obimu, tamošnji poljoprivrednici su mi savjetovali da ne nosim pancirni prsluk, niti šljem s oznakom PRESS.

„Ne privlačite pažnju neprijatelja“, rekli su mi. „Oni su na pet do deset kilometara odavde. Iz svojih dronova vide sve što se ovdje dešava“.

U to vrijeme, to je zvučalo kao oprez ljudi koji predobro poznaju svoju zemlju i žive preblizu ruske granice. U stvarnosti, bio je to početak nove realnosti: ere masovno proizvedenih dronova i FPV letjelica koje su promijenile ne samo pravila modernog ratovanja, već i pravila za novinare koji ga prate.

(FPV, odnosno first-person view dronovi, su male letjelice kojima operater upravlja putem prijenosa uživo s kamere. U ruskom ratu protiv Ukrajine, oni su evoluirali od uređaja civilnog tipa u jedno od najrasprostranjenijih i najsmrtonosnijih oružja – jeftino, precizno i često korišteno za gađanje pojedinačnih vozila ili ljudi.)

U ratu je oznaka PRESS oduvijek nudila tek krhku zaštitu. U Ukrajini se ona sve više doživljava ne kao zaštita, već kao meta. Za ruske snage, novinar nije neutralni posmatrač, već svjedok. A u ovom ratu, svjedoci se prisiljavaju na šutnju.

Izraz „ljudski safari“ bolno je poznat Bosancima. U Ukrajini je dobio novu tehnološku dimenziju. Uporedo s masovnim udarima projektilima, avio-bombama i kamikaza-dronovima, pojavila se još jedna prijetnja: pojedinačni lov na ljudska bića u onome što je poznato kao zona ubijanja (kill zone) – na području gdje operater ruskog drona vidi jednu figuru na ekranu i može je odabrati kao metu. To može biti vojnik, vozilo za evakuaciju, kombi za dostavu hljeba, starija žena u svom vrtu, civilni automobil – ili novinar.

(Do 6. jula 2026. godine, od početka ruske invazije na Ukrajinu u punom obimu, ubijena su najmanje 153 medijska radnika. Prema provjerenim podacima Nacionalne unije novinara Ukrajine i Međunarodne federacije novinara, njih 21 bili su novinari ubijeni tokom obavljanja svojih profesionalnih dužnosti, 10 su bili medijski radnici ubijeni kao civilne žrtve, a još 122 bili su medijski profesionalci koji su, nakon što su se pridružili Odbrambenim snagama Ukrajine, poginuli služeći na linijama fronta i braneći zemlju.)

Zona stalnog rizika

Tada, 2023. godine, poslušala sam poljoprivrednike i radila u civilnoj odjeći. Stalno sam gledala u nebo i osluškivala. Istovremeno, morala sam gledati u zemlju i pratiti korake poljoprivrednika u stopu: tokom dva mjeseca, koliko je ovaj dio Sumske oblasti bio pod ruskom okupacijom u proljeće 2022. godine, ruske trupe su iza sebe ostavile mine.

Od tada je ova realnost postala još složenija. Duž aktivne linije fronta, koja se proteže na otprilike 1.200 kilometara širom Ukrajine, opasnost više nije ograničena na artiljeriju ili projektile. FPV dronovi, mine, municija ispuštena iz bespilotnih letjelica i takozvani „dronovi na čekanju“ – uređaji skriveni u grmlju ili u ruševinama zgrada – pretvorili su velika područja u zone stalnog rizika. Kopnena granica Ukrajine s Ruskom Federacijom duga je 2.295 kilometara, a čak i na mjestima gdje se ne vode aktivne borbe, blizina Rusije često znači svakodnevnu prijetnju.

U Ukrajini je novinarstvo postalo rad unutar zone stalne procjene rizika. Pristup medija područjima neprijateljstava regulisan je naredbom vrhovnog komandanta Oružanih snaga Ukrajine i podijeljen je na zone: u „zelenoj“ zoni akreditovani novinari mogu raditi samostalno; u „žutoj“ zoni samo u pratnji oficira za štampu ili druge osobe koju odredi vojska; u „crvenoj“ zoni rad medija je zabranjen jer je opasnost previsoka. Čak ni ova pravila ne mijenjaju suštinsku stvarnost: novinar u ratu mora razmišljati ne samo o temi, kadru, pitanju ili roku (deadline), već i o ruti, nebu iznad glave, liniji drveća pored puta, zvuku drona, udaljenosti do skloništa i o tome može li njegovo prisustvo stvoriti dodatnu opasnost za ljude oko njega.

Kad kolege postanu meta

Ne radim samo s riječima. Također sam članica Ukrajinske asocijacije profesionalnih fotografa (UAPP). U oktobru 2025. godine, interni chat asocijacije postao je mjesto anksioznog iščekivanja. Tamo su mnogi od nas prvi put saznali da je Heorhij Ivančenko, ukrajinski fotoreporter, teško ranjen dok je radio u Donjeckoj oblasti. Njegov kolega i prijatelj, francuski fotoreporter Antoni Lallican je poginuo. Njihovo vozilo, jasno i uočljivo označeno natpisom PRESS, pogođeno je u ciljanom napadu ruskog FPV drona.

Vijest je prva podijelila Heorhijeva prijateljica Olha Kovalova – dokumentarna fotografkinja, kustosica i projektna menadžerica u UAPP-u, koja je i sama bila ranjena dok je radila blizu fronta godinu dana ranije. Zadobila je rane od gelera čije posljedice i dalje utječu na korištenje njene desne ruke. Svi smo bili zabrinuti za Heorhija i molili se da mu ljekari uspiju spasiti život. Uspjeli su. Ipak nisu uspjeli spasiti njegovu nogu.

Manje od tri sedmice kasnije, 23. oktobra 2025. godine, još dvoje ukrajinskih medijskih radnika poginulo je u Kramatorsku: Olena Hubanova, ratna dopisnica televizijskog kanala FREEDOM, i snimatelj Jevhen Karmazin. Ruski dron napao je njihovo vozilo dok su radili na mjestu ranijeg udara.

Nakon ovakvih slučajeva, mnogi novinari su počeli odbijati zadatke preblizu liniji fronta. Drugi su postali još oprezniji, s većom pažnjom procjenjujući rute, pratnju, vrijeme provedeno na lokaciji i rizik od naknadnog udara. Većina ipak nastavlja raditi, jer ako novinari prestanu odlaziti na mjesta gdje je opasnost najveća, ta mjesta bi mogla jednostavno nestati iz vidokruga svijeta.

Priče koje ostaju

Olena Maksimenko, ukrajinska freelance novinarka i spisateljica, nastavlja putovati duž gotovo cijele linije fronta – često u Donjecku oblast, ali ne samo tamo. Radi iz vlastitog automobila. Kada sam je pitala zašto se stalno vraća na mjesta gdje je opasnost najveća, nije posezala za velikim riječima.

„Nemogućnost da uradim drugačije. Potreba da budem što korisnija. Ako nisam u vojsci, onda sam blizu. Radim ono što najbolje znam – i to je moj doprinos.“

Za ratnog reportera, povjerenje vojske je jedan od glavnih uslova za rad.

„Oficiri za štampu se mogu mijenjati. Ako te znaju kao prijatelja brigade, ipak će raditi s tobom“, kaže Maksimenko.

Za nju je izvještavanje iz rata oblik svjedočenja. To joj omogućava da sačuva priče ljudi čiji bi životi inače mogli biti svedeni na brojeve, kratke vijesti ili vojne izvještaje.

„Neki od ljudi o kojima sam pisala više nisu živi. Ali njihove priče ostaju. I to je ono što ovom radu daje smisao.“

Jedna od najopasnijih epizoda dogodila se u Mikolajivu, prije oslobođenja Hersona u novembru 2022. godine. Maksimenko i kolega ušli su u gotovo prazan kafić i sjeli pored prozora – baš u trenutku kada je počelo granatiranje.

„Bacili smo se na pod. Prozor je izbijen. Žena koja je tamo radila pozvala nas je dublje unutra. Sakrili smo se, a onda smo u blizini ugledali veliku plinsku bocu. Sve troje smo odmah shvatili šta bi se desilo da je pogođena.“

Nakon granatiranja, na ulici je bilo mrtvih i ranjenih; njen automobil je bio oštećen; njena kafa i laptop ostali su pod slomljenim staklom. Tek kasnije su shvatili zašto je kafić bio prazan: bio je to jedan od najopasnijih dijelova grada.

Druga epizoda uslijedila je kod Pokrovska – strateški važnog sektora u Donjeckoj oblasti, oko grada koji predstavlja ključno logističko čvorište i jednu od kapija prema dijelu Donbasa pod ukrajinskom kontrolom. U jesen 2025. godine, dok je radila s artiljercima 152. brigade, FPV dronovi letjeli su iznad položaja, a u blizini je stajalo oštećeno vozilo susjedne jedinice. Kada je novinare trebalo evakuisati s lokacije po mraku, ruski dron je zapalio to vozilo.

„Gorjelo je kao džinovska baklja, a na njegovoj svjetlosti momci su nosili teške granate“, prisjeća se Maksimenko.

Zatim je uslijedio noćni put za Kramatorsk, uz lošu navigaciju, mrak i zapaljeni kamion pored puta.

„A pored mene je bio dvadesetogodišnji fotoreporter koji je prvi put bio na frontu. Taj osjećaj odgovornosti me je jako pritiskao.“

Kada rat dođe u vaš vlastiti grad

Uporedo s iskustvom novinara koji na zadatak putuju na liniju fronta, postoji i druga vrsta iskustva: kada rat dođe u vaš vlastiti grad.

Irina Kasjanenko, novinarka Suspilne Sumy, dijela ukrajinskog javnog servisa, vratila se na posao nakon porodiljskog odsustva u jesen 2022. godine. Njeni prvi odlasci na mjesta ruskih udara bili su izuzetno teški: uništeni domovi, ljudi koji su izgubili sve, ranjeni civili koje odvode s mjesta događaja.

„Nisam mogla isključiti šok i suosjećanje“, prisjeća se ona.

Kako je vrijeme prolazilo, kaže Kasjanenko, morala je naučiti neku vrstu unutrašnjeg distanciranja.

„Kada radite, isključite ta osjećanja. Inače jednostavno ne možete raditi posao. Morate brzo pokazati posljedice udara, kako bi svijet mogao vidjeti šta Rusija radi.“

Ipak, nemoguće je potpuno odvojiti profesiju od vlastitog života kada se priča odvija u vašem gradu. Kasjanenko kaže da kao novinarka mora raditi hladne glave, ali kao stanovnica Sumija vidi kako poznata mjesta nestaju nakon udara.

„Kada ne radite, kada jednostavno hodate ulicom i znate: ovdje je nekada bila kuća, a sada je nema – tada dozvolite sebi da to osjetite“, kaže ona.

Svoj novinarski zadatak definiše jednostavno: „Mi ne spekulišemo emocijama. Mi dokumentujemo i pokazujemo svijetu šta Rusija radi.“

Jedan od njenih najopasnijih zadataka bio je rad s policijskom jedinicom „Bijeli anđeo“ u pograničnom području Sumske oblasti. Ekipa je putovala kako bi evakuisala majku i kćerku iz sela u opštini Velika Pisarivka, 10-ak kilometara od ruske granice. Zbog intenzivne aktivnosti ruskih FPV dronova, nekoliko sati su čekali dozvolu vojske. Zatim su ušli u selo velikom brzinom.

„Što se više približavate selu, to više izgorjelih automobila vidite pored puta“, prisjeća se Kasjanenko. „Neko je također vozio i nikada nije stigao. Dronovi uništavaju sve što vide.“

Evakuacija je izvedena brzo, ali na povratku, policajci su dobili još jedan zadatak: da izvuku tijela dvoje civila koje je ubio ruski dron. Njih dvoje su se vratili u svoje selo na nekoliko sati kako bi razbijene prozore zatvorili šperpločom i pokušali zaštititi ono što je ostalo od njihovog doma.

Upravo nakon tog zadatka, kaže Kasjanenko, shvatila je šta znači „miris smrti“. „Više ga ne možete pomiješati ni sa čim drugim.“

Sve se dešavalo na otvorenom terenu, pod stalnom prijetnjom novog napada. Policajci su imali samo nekoliko minuta za djelovanje. Nakon što je grupa otišla, vojska je javila da su se ruski FPV dronovi pojavili na istom mjestu samo nekoliko minuta kasnije.

Najstrašniji trenutak, kaže Kasjanenko, nije bilo samo čekanje, već trenutak prije nego što su krenuli, kada je vidjela oficire „Bijelog anđela“ kako se krste.

„Tada sam pomislila: sada je, možda, vrijeme za strah.“

Dvostruki udari

Jedna od najciničnijih taktika koju koriste ruske snage jeste naknadni udar, često poznat kao double-tap napad. Prvo pogode lokaciju, zatim sačekaju 20 do 40 minuta, dok ne stignu spasioci, ljekari, policajci i novinari. Nakon toga udare ponovo – ovaj put ciljajući one koji su došli da spašavaju, pomognu i dokumentuju posljedice napada. Takvi udari odnijeli su mnoge živote. Jednom sam i sama bila svjedok tome.

U septembru 2024. godine, moja vojna novinarska akreditacija, koja mi je omogućavala rad na mjestima udara, bila je u procesu produženja. Upravo tada su dva drona Shahed, koje je lansirala Rusija, pogodila zgradu bolnice blizu moje kuće. Vidjela sam s balkona kako prolaze. Nekoliko sekundi kasnije, uslijedile su eksplozije.

Urednik me nazvao i zamolio da napravim foto-reportažu s mjesta napada, ukoliko mi vojska dozvoli da radim bez akreditacije. Za pet minuta već sam bila blizu bolnice. Ranjeni ljudi su iznošeni iz zgrade; ljekari su pružali pomoć; vatrogasci su se borili s vatrenom stihijom; spasioci i vojno osoblje dokumentovali su posljedice udara. Pacijenti i bolničko osoblje istrčavali su iz zgrade ispunjene dimom. Pokušavala sam pronaći nekog nadležnog ko bi mi dao usmenu dozvolu za fotografisanje.

Tamo sam srela svoju prijateljicu i komšinicu Liliju, neurologinju u toj bolnici. Imala je slobodan dan, ali kao i mnogi ljudi iz okolnih ulica, dotrčala je tamo da pomogne. U tom trenutku, policija je upozorila: „Svi se udaljite. Dolazi još Shaheda.“

Shvatila sam da moram ići kući – i dalje nisam imala dozvolu za fotografisanje. Inače bih krenula prečicom pored bolnice i prodavnica između stambenih blokova – rutom kojom sam prošla stotine puta. Ipak, ovaj put sam pomislila: ako su dva drona već pogodila bolnicu, treći bi mogao pogoditi isto mjesto. Zato sam odlučila krenuti dužim putem, iza petospratnica.

Treći dron se približio gotovo neprimjetno. Na mjestu prethodnih udara ljudi su vikali, hitne službe su radile i sve se spajalo u jedan neprekidan šum. Kada je dron krenuo u završno poniranje, ljudi su otvorili vatru na njega i tek tada su ga svi okolo čuli. Vremena za traženje zaklona gotovo da nije bilo.

Dron je pogodio mjesto gdje su ljudi još uvijek bili okupljeni: ljekari, vatrogasci, civili. Bila sam udaljena 200-ak metara, djelomično zaštićena zgradama. Kada sam minut kasnije dotrčala nazad na lokaciju, ugledala sam Liliju naspram dima i plamena. Hodala je nestabilno, ali bila je živa. Udarni talas ju je odbacio; kasnije će joj se na tijelu pojaviti velika modrica. Imala je sreće.

Tog dana poginulo je 10 ljudi. Najmanje 20 ih je ranjeno.

Opasnost nakon objavljivanja

Postoji još jedan front opasnosti – ne na mjestu izvještavanja, već nakon što je posao završen. U modernom ratovanju, bilo koja fotografija, video ili čak kratka objava na društvenim mrežama može postati izvor obavještajnih podataka u roku od nekoliko minuta. Geolokacija, silueta zgrade, smjer dima, fragmenti krhotina, detalji na putu ili priroda oštećenja – sve to može biti analizirano i iskorišteno za korigovanje narednog udara. Zato ukrajinski novinari danas moraju razmišljati ne samo o tome kako prikazati istinu, već i o tome može li sama objava nekoga dovesti u opasnost.

Jedna od najbolnijih lekcija iz prvih mjeseci invazije u punom obimu bio je udar na kijevski tržni centar Retroville, u martu 2022. godine. Nakon što su se pojavili snimci koji prikazuju vojnu opremu u blizini zgrade, lokacija je uništena u ruskom udaru, pri čemu su poginuli ljudi. Od tada je Ukrajina uvela stroga ograničenja na objavljivanje informacija o kretanju trupa, aktivnostima protivvazdušne odbrane, vojnim objektima, posljedicama udara na kritičnu infrastrukturu i svim detaljima koji bi neprijatelju mogli pomoći da procijeni rezultate napada. Za novinara to znači stalan izbor između potrebe za svjedočenjem i dužnosti da ne nanese štetu. Ponekad je najodgovornija odluka ostaviti moćnu sliku neobjavljenom.

Rizik, dakle, nije ograničen na mogućnost da neko slučajno vidi fotografiju na društvenim mrežama. Rusija sistematski koristi otvorene izvore za obavještajne podatke: medijske izvještaje, Telegram kanale, videozapise koje su objavili svjedoci, geolokacije i detalje pejzaža, zgrada ili oštećenja. Ovaj posao ne obavljaju samo profesionalne strukture – FSB, GRU i SVR, odnosno ruska domaća služba sigurnosti, vojna obavještajna služba i vanjska obavještajna služba – već i privatni podizvođači i hakerske grupe, kao i mreže proruskih anonimnih kanala i „dobrovoljaca“ koji prikupljaju podatke o kretanju opreme, vojnim objektima, infrastrukturi, ukrajinskim vojnicima, volonterima i aktivistima. U toj realnosti, svaka objava ima nevidljivu drugu publiku – ne samo čitaoce, već i one koji je mogu iskoristiti za sljedeći udar.

Odgovornost pod paljbom

Ipak, ratni oprez ne znači šutnju. Ukrajinski novinari moraju razmišljati o informacionoj sigurnosti, ali ne smiju zaboraviti još jednu esencijalnu funkciju: pozivanje vlasti na odgovornost u javnom interesu. Tokom rata, ovaj balans je posebno težak – ne naštetiti odbrambenim naporima, a istovremeno ne dozvoliti zvaničnicima da sakriju greške, nemar ili korupciju iza fraze „sada nije vrijeme“.

Jedna od najvećih tragedija u mom rodnom gradu dogodila se 13. aprila 2025. godine, na Cvjetnu nedjelju. Oko 10:20, dok su ljudi izlazili iz crkava s blagoslovljenim grančicama vrbe, ruske snage su balističkim projektilima pogodile centar Sumija. Poginulo je 35 ljudi, uključujući dvoje djece, a više od 110 je ranjeno. Desetine zgrada – stambeni blokovi, univerzitetski objekti i historijske građevine – oštećene su ili uništene.

Jedan od projektila pogodio je kongresni centar Sumskog državnog univerziteta. Drugi je, prema tvrdnjama ukrajinskih vlasti, nosio kasetnu bojevu glavu i pogodio široko područje u blizini, uključujući zgradu univerziteta i autobus koji je prolazio.

Ubrzo nakon napada, u gradu se počelo raspravljati o tome da li je u kongresnom centru bila planirana ceremonija dodjele priznanja vojnom osoblju. Prema riječima stanovnika i novinara, informacije o događaju su već prije tragedije kružile Telegram kanalima i u razgovorima širom grada. Zvaničnici su odbacili optužbe o odgovornosti, ali za mnoge ljude u Sumiju ostalo je bolno pitanje: da li se takav događaj uopšte smio održati u gradu koji se nalazi blizu fronta, na mjestu za koje su ljudi sa strane mogli saznati?

Javnost je bila podijeljena. Jedni su govorili da je isključivo Rusija kriva za ispaljivanje projektila u civilni centar grada. Drugi su, ne skidajući primarnu odgovornost s Rusije, također zahtijevali iskren razgovor o mogućem nemaru ukrajinskih zvaničnika. Tu je rad lokalnih novinara postao posebno važan: nisu prešućivali neugodna pitanja, niti su sve svodili na širi kontekst rata.

Novinarski nadzor nad onima na vlasti tokom rata nije rad „protiv države“, koliko god bi ruska propaganda to željela tako prikazati. Naprotiv, to je rad na tome da država ostane snažna, odgovorna i demokratska. Otvorenost i odgovornost pomažu u sprečavanju korupcije, očuvanju povjerenja javnosti i osiguravanju da vladine odluke služe odbrani zemlje i naroda – a ne političkom samoodržanju zvaničnika.

Dokazi koji se ne mogu poreći

Ratno izvještavanje, posebno fotografije s mjesta ruskih udara, često izaziva bolne debate unutar ukrajinskog društva. Da li je prihvatljivo objavljivati slike ranjenih ljudi, tuge i posljedica napada ako one mogu dodatno traumatizovati porodice poginulih ili povrijeđenih? To je teško etičko pitanje. Ipak, potpuno skrivanje ove realnosti je također nemoguće – bez iskrenog dokumentovanja, svijet neće imati dovoljno dokaza o tome šta Rusija svakodnevno radi civilima, bolnicama, školama i ukrajinskim gradovima.

Zadatak novinara nije da šokira zarad šokiranja, već da odgovorno dokumentuje ratne zločine. Takva svjedočanstva često postaju neki od najmoćnijih dokaza koje svijet može vidjeti: rad Evgenija Maloletke, Mstislava Černova i Vasilise Stepanenko iz opkoljenog Mariupolja, kao dijela tima Associated Pressa, osvojio je Pulitzerovu nagradu za javnu službu (Public Service), dok je Černovljev dokumentarac 20 dana u Mariupolju osvojio nagradu Oscar za najbolji dugometražni dokumentarni film 2024. godine.

Za svijet, ove slike nisu samo fotografije ili videozapisi. One su svjedočanstvo koje se ne može poreći.

I priče napisane ovdje, prije nego što ponovno napunim laptop jer niko ne zna koliko će dugo trajati nestanak struje, također su dio tog svjedočanstva.

___