Zašto pojedini sveštenici ne napuštaju Ukrajinsku pravoslavnu crkvu Moskovskog patrijarhata

foto: Pixabay / Ilustracija

Prvog dana nastave u teološkom sjemeništu u Černihivu – gradu u sjevernoj Ukrajini koje je dom nekim od najstarijih crkvi, poput Hrama Preobraženja iz 11. stoljeća – tokom časa biblijske historije, dvadesetogodišnji Vitali samouvjereno je podigao ruku. Znao je odgovor na pitanje o Starom zavjetu – još od djetinjstva čitao je Bibliju. Međutim, njegov entuzijazam naglo prekida profesorov bijes: „Zašto dižeš ruku? Misliš da si najpametniji? Kakva je to drskost?“

Mladić je ostao zbunjen. „Tada sam shvatio da se ovdje formiraju duhovni invalidi. I da će u ovom Moskovskom patrijarhatu svaka inicijativa biti kažnjena. Znam da je mnogima ropstvo lakše: ne moraš razmišljati, dovoljno je slušati. Više puta su mi ponavljali: 'Probaj ropstvo, vidjet ćeš, svidjet će ti se'. Ali ja sam slobodan mislilac“.

Vitali se nije obeshrabrio. U sjemenište se upisao nakon odsluženja vojnog roka i bio je znatno stariji od svojih kolega. Ovdje su se uglavnom upisivali tinejdžeri, tek izašli iz škole – idealno nakon devetog razreda – kako bi se na praznu stranicu postavili ispravni temelji.

„Niko ne dolazi i kaže: 'Sada ćemo vas zombirati'. U početku toga niste svjesni, jer nemate vanjsku, objektivnu perspektivu“, priča sveštenik. „Tim prije što dolazite dobrovoljno, spremni da tome posvetite život. A Crkva je institucija koja naglašava vrijednosti poput poslušnosti i poniznosti… Ne očekujete da iza te fasade neko zapravo manipuliše vašim umom, savješću i vjerom“.

Inserti iz snimka teološkog sjemeništa u Odesi koje djeluje pod okriljem Ukrajinske pravoslavne crkve Moskovskog patrijarhata (izvor: YouTube)

Po prirodi radoznao, Vitali je pokušavao pronaći srodnu dušu među monasima i sveštenicima. Nije postavljao pitanja o politici, već o duhovnosti, o iskustvu komunikacije s Bogom.

„Kad sam ih pitao da li osjećaju Boga, da li su ga čuli, da li su s njim komunicirali, oni nisu ni razumjeli pitanje. Onda sam pitao: 'Koja vam je omiljena knjiga iz Biblije?', jer Biblija je skup knjiga… gledali su me u čudu. Kao što je jedan episkop rekao: 'Ne trebaju mi pametni, trebaju mi poslušni'“.

S vremenskim odmakom, Vitali smatra da mu je proruska orijentacija usađivana još na časovima historije. „Učili su nas da je historija naše Crkve neraskidivo vezana za Moskvu. Kao da se nije desilo ništa između krštenja Kijevske Rusi i aneksije Kijevske mitropolije. Njihova priča je jednostavna: pokrštavanje, zatim Mongoli koji uništavaju Kijevsku mitropoliju i Kijevsku Rus, mirni odlazak na sjever gdje se pojavljuje Moskva – i od tada živimo u skladu s Moskvom“.

Uprkos svemu, za Vitalija Crkva i dalje predstavlja ideal – mjesto gdje se veličaju vrline i zaboravlja materijalni svijet. Nakon 20 godina službe u malom selu u Černihivskoj oblasti, kupole njegove dvjestogodišnje drvene crkve još uvijek ne sijaju zlatom. A mogle su.

Vitali s tugom velike seoske crkve naziva 'koferima bez ručki' (foto: Autorice)

Sveštenik ne prima nikakvu platu, a sjemenište ne uči kako preživjeti u parohiji. Zaraditi dovoljno za izdržavanje porodice moguće je samo ako se zna slušati i bez razmišljanja izvršavati naredbe koje dolaze odozgo. Ovdje inicijativa nije poželjna.

„S vremena na vrijeme neko uđe u crkvu – osoba koju poznajete ili ne – i ostavi određenu sumu tamo gdje treba“, priča otac Vitali. „Tada život postane malo lakši. To se dešava redovno… Zar stvarno mislite da se seoski sveštenici ovdje izdržavaju od nekoliko kovanica koje neka starica da za svijeću? Ozbiljno?“

Ne postoji fiksna tarifa: „donacije“ direktno zavise od stepena lojalnosti sveštenika i njegove spremnosti da bez rezerve prenosi hijerarhijske upute vjernicima. Za slijepo širenje narativa o „trojedinstvenoj Rusiji“ (ruska teorija prema kojoj su Rusi, Ukrajinci i Bjelorusi isti narod koji pripada Rusiji, op.p.), dekan – odgovoran za određeni distrikt – može dobiti i do 500 dolara. To je lak novac u poređenju sa svakodnevnim radom u štali ili bašti, što je često jedina alternativa za seoskog sveštenika.

Izborni periodi donose još unosnije prilike: podržavanjem proruskih kandidata, vjerski službenik može riješiti mnoge finansijske probleme. Vitali se prisjeća da su mnoge njegove kolege iz Moskovskog patrijarhata išle tim putem.

Navodi da su mu poslanici dolazili tražeći podršku za Viktora Janukoviča i Partiju regiona. „Zašto je naša crkva zapuštena? Zato što sam odbio svako političko angažovanje. Znao sam da ću to skupo platiti. Nudili su mi zlatne kaleže, novu liturgijsku odjeću, kupole… šta god poželite. Ali sam rekao: 'Ne, hvala, ja glasam za Isusa Hrista'. Gledali su me kao da sam lud“.

Tokom godina, i otac Teodor Orobets iz prve ruke je posmatrao kako sveštenici koriste politiku za promovisanje interesa Moskovskog patrijarhata. Danas sekretar eparhije Odeske Pravoslavne crkve Ukrajine, dugo je paralelno radio i u regionalnoj administraciji, u Odjelu za kulturu, nacionalnosti, religije i zaštitu kulturnog naslijeđa.

Otac Teodor pokazuje oštećenja na plafonu crkve nastala usljed ruskog raketnog napada (foto: Autorice)

Otac Teodor objašnjava kako je politika doprinijela da se lokalni sveštenici Moskovskog patrijarhata nađu u zavisnom položaju u odnosu na vlastite crkve. Prisjeća se da je nakon Narandžaste revolucije prvi put vidio strah u očima rukovodstva odeske eparhije Ukrajinske pravoslavne crkve Moskovskog patrijarhata.

„Plašili su se da je Majdan pun fanatika spremnih da ih razapnu. Tada su se zbližili i počeli vršiti pritisak na sveštenike da sastavljaju lažne dokumente – posebno zapisnike – kako bi se crkve prepisale na eparhiju“.

U principu, bogomolje pripadaju zajednicama i mijenjaju jurisdikciju zajedno s njima. Međutim, u Odeskoj oblasti danas svaki drugi hram pripada eparhiji, a ne vjernicima. Napuštanje Moskovskog patrijarhata zato za sveštenike i vjernike znači automatski gubitak njihove crkve.

Ovaj sistem se godinama gradio kroz opštinska i regionalna vijeća, u kojima su ponekad sjedili i sami sveštenici, pod različitim političkim oznakama. Tako su, mandat za mandatom, ova tijela izglasavala prijenos crkava na Moskovski patrijarhat.

Čak i kada je država počela ograničavati aktivnosti ove crkve i kada su se pojavili problemi s registracijom, dio imovine prebačen je na fizička lica. Tako je, na primjer, u zajednici Biljajevka šest parcela na kojima se nalaze crkve dodijeljeno jednoj osobi – Oleksiju Mihajloviču Savvineu, što je građansko ime mitropolita Agatanga, jednog od najuticajnijih i otvoreno proruskog hijerarha Ukrajinske pravoslavne crkve Moskovskog patrijarhata, vjerske organizacije u Ukrajini koja je dio Ruske pravoslavne crkve.

Od 988. godine postojala je Kijevska mitropolija, koja se održala uprkos propadanju Kijevske Rusi i gubitku državne suverenosti.

Paralelno s osvajanjem ukrajinskih teritorija, Moskovska kneževina je krajem XVII stoljeća pripojila Kijevsku mitropoliju.

Od tada pravoslavlje u Ukrajini kontinuirano vodi borbu za svoju nezavisnost. Kulminacija te borbe, nakon obnove nezavisnosti Ukrajine, bila je dodjela tzv. tomosa, odnosno potvrde o autokefalnosti Pravoslavnoj crkvi Ukrajine 2019. godine. Ovaj čin nisu priznale Ruska pravoslavna crkva niti Ukrajinska pravoslavna crkva Moskovskog patrijarhata, koja je njen sastavni dio. Iako se predstavlja kao „Ukrajinska pravoslavna crkva“, ova struktura i dalje je podređena Moskvi. Postoje i indicije o saradnji pojedinih njenih predstavnika sa Rusijom kao državom.

Ko je Oleksi Savvine?

Spomenuti Savvine je od 1975. godine episkop Ukrajinske pravoslavne crkve Moskovskog patrijarhata, mitropolit odeski i izmailjski, a od 1992. godine i stalni član Svetog sinoda ove crkve. Bio je zastupnik u prvom sazivu parlamenta Ukrajine. Godine 2006. postao je zastupnik u Regionalnom vijeću Odese kao član Partije regiona Viktora Janukoviča. Kao treći po starješinstvu među episkopima ove crkve, smatra se liderom njenog „proruskog krila“.

Crkvenog imena Agatanga, prošle godine obilježio je pedeset godina na čelu odeske mitropolije. Gotovo dvije stotine sveštenika došlo je da mu oda počast. Prema riječima oca Teodora, nije iznenađujuće što su prelazi u Pravoslavnu crkvu Ukrajine u Odeskoj oblasti rijetki: dok god je Agatange na čelu, sveštenici koje je on zaredio ostaju mu lojalni.

„Većina mu je zahvalna. Jedan je počeo u malom selu, u skromnoj župi, a onda mu je episkop povjerio veću. Drugome je pomogao da upiše dijete u određenu ustanovu, dogovorivši se, na primjer, s direktorom Pravnog fakulteta. Imali su bliske odnose s rektorom, to svi znaju. A onda je, na ovaj ili onaj način, zgrada studentskog doma postala vlasništvo Crkve i danas je u potpunosti naseljena porodicama sveštenika koji služe u Odesi i njenoj okolini“, kaže otac Teodor.

Što se tiče sveštenika koji služe u crkvama u vlasništvu zajednica i koji nisu imali koristi od Agatangovih privilegija, oni se ponekad obraćaju ocu Teodoru kako bi se raspitali o mogućnosti prelaska u Pravoslavnu crkvu Ukrajine.

„Jedan sveštenik me pitao može li promijeniti jurisdikciju. Znao sam da služi zajedno s drugim sveštenicima u crkvi u kojoj se propagira izrazito antiukrajinski diskurs. Odgovorio sam mu: 'Oče Vasilije, o čemu ćete govoriti svojim vjernicima? Već 20 godina im govorite nešto sasvim drugo'. Bio je viši od mene, pogledao me odozgo i rekao: 'Vi ste pametan čovjek… Mjesec i po, dva, i ljudi će misliti kako treba'“.

'To je veoma zastrašujuće'

Danas u Odeskoj oblasti postoji više od 400 zajednica Ukrajinske pravoslavne crkve pod Moskovskim patrijarhatom. Uprkos ratu i pritiscima države, od dobijanja potvrde o autokefalnosti 2019. godine, samo pet zajednica prešlo je u Pravoslavnu crkvu Ukrajine. Crkva Uspenja u zajednici Zaharivka jedna je od njih.

Međutim, nisu svi prihvatili taj prelazak. Tokom dvadeset godina, otac Ivan Humenjuk služio je u toj crkvi. Porijeklom iz Ivano-Frankivske oblasti i ukrajinskog govornog područja, već dvije godine liturgiju služi u garaži blizu svoje kuće, ostajući vjeran Moskovskom patrijarhatu. I dalje ga prati 12 vjernika – onih koji su odbili glasati za prelazak crkve Uspenja pod jurisdikciju Pravoslavne crkve Ukrajine.

Rektor crkve Uspenja, otac Ivan Humenjuk, odgovara na pitanja članova zajednice

Napustiti crkvu koju je pomagao graditi nije bilo lako. Ipak, i dalje odbija preći u ukrajinsku crkvu.

Otac Teodor se prisjeća svoje posjete toj crkvi u martu 2024. godine, nakon njenog prelaska pod Pravoslavnu crkvu Ukrajine. Zidovi su bili ukrašeni ikonama Matrone Moskovske, a na galeriji su se nalazile molitve za Ukrajinu koje su govorile o „bratoubilačkom ratu“.

„Pitao sam oca Ivana: 'Oče, zašto ne pređete u ukrajinsku crkvu'“, priča otac Teodor. „Odgovorio mi je: 'Zato što, ako Rusi dođu, vas će pustiti da odete, a mene će odmah strijeljati kao izdajnika'“.

Prema riječima oca Teodora, razlika između ukrajinske i ruske crkve počinje načinom obraćanja vjernicima. 

„Kod nas propovijed govori o ljubavi, a ne o strahu: treba se pokajati, postati bolji, voljeti Boga i bližnjega, jer će nam Bog suditi prema toj ljubavi. Uporedite to s moskovskom verzijom: 'Ako naručiš službu u ukrajinskoj crkvi, bit ćeš lišen crkvenog ukopa, a ti i tvoji potomci bit ćete prokleti do sedmog koljena'. Te riječi o 'prokletstvu do sedmog koljena' više ne liče na obične prijetnje – one djeluju“.

Mnogi sveštenici Moskovskog patrijarhata željeli bi preći u Pravoslavnu crkvu Ukrajine, ali su u tome spriječeni. Nalaze se u odnosu zavisnosti: neki imaju slabosti u privatnom životu, drugi su bili uključeni u finansijske nepravilnosti – što olakšava ucjene.

Tako se na eparhijskim skupštinama često iznosi poruka: „Ovo je građanski rat. Naši vojnici su krivi, oni su otišli tamo“. To je poruka za koju se, uz manje varijacije, očekuje da je sveštenici prenose vjernicima.

 „Postojale su dvije verzije priče“, prisjeća se otac Vitalij. „Ako vidiš da je osoba patriotski nastrojena, trebaš reći: 'Da, mi smo ukrajinska crkva, čak ni ne spominjemo patrijarha', i tako dalje. Posebno ako može dati novac – tada će sveštenik učiniti bilo šta, čak i zaplesati striptiz. A ako je osoba proruski orijentirana, kažeš: 'Ne, mi smo uz patrijarha Kirila (poglavara Ruske pravoslavne crkve, op.p.), mi smo jedinstveni'. Jer to žele čuti“.

Ukrajinski političar Vadym Novynskyi i mitropolit kijevski Onufrije s patrijarhom Kirilom (foto: Facebook)

Odrastao u rusofonoj porodici u Harkivskoj oblasti, vrlo blizu ruske granice, Vitalij sebe nije smatrao velikim patriotom.

„Još prije antiterorističke operacije (akcije ukrajinskih protiv (pro)ruskih snaga prije pune invazije 2022, op.p) pokušavao sam ostati neutralan, da se uopšte ne bavim politikom. Na periferiji je to moguće: može se ljude odgajati u vjeri, bez politike“.

Čak i tamo, pojedinci su dolazili na bogosluženja kako bi pažljivo slušali propovijedi sveštenika i o tome izvještavali hijerarhiju. Svako odstupanje od „preporuka“ brzo je kažnjavano. Dovoljno je bilo pozvati se na kanonska pravila – nepromijenjena stoljećima – i pronaći i najmanji prekršaj u postupcima sveštenika, bilo sada ili ranije.

„Mogu ti reći: nisi zaređen u pravoj dobi – treba imati trideset godina, a ti si imao dvadeset. Dakle, više ne možeš biti sveštenik. A takvih pravila ima na stotine“, dodaje otac Vitalij.

Kako kaže, što se više udaljava od mitropolitanskog centra, to je veća sloboda. Ipak, čak i u njegovom udaljenom selu, 60 kilometara od regionalnog centra, brzo se pročulo da služi liturgiju na ukrajinskom jeziku. Jer, unutar Moskovskog patrijarhata, liturgija se trebala obavljati isključivo na crkvenoslavenskom. Sveštenici koji propovijedaju na ukrajinskom brzo postaju sumnjivi. Bilo je to 2014. godine.

Otac Vitalij se sjeća riječi episkopa s jednog sastanka: „Znamo ko služi na ukrajinskom. I ko ne spominje Presvetog… Znamo sve o vama“. A drugi sveštenici vam okreću leđa: „Ne služi kako treba“, „nije prave vjere“, „nije jedan od nas“.

Riječi potom prelaze u djela. Neposlušni sveštenik može biti premješten u udaljenu parohiju, u malo selo gdje mu nijedan političar neće nuditi novac za podršku u vrijeme izbora. U Odeskoj oblasti, upotreba ukrajinskog jezika može čak dovesti do premještaja u područja gdje većinu čine rusofoni ili rumunofoni stanovnici.

'To je već hereza'

Ruska propaganda počela je uznemiravati oca Vitalija 2014. godine, kada je shvatio da ideja kako „Ukrajina ne postoji“ nije samo mišljenje izrečeno za stolom od strane nekog episkopa, već uvod u konkretne akcije.

„Dok su to bile samo riječi, nije mi djelovalo toliko ozbiljno. I ne zaboravite da dolazim iz Harkiva: mnogi od nas nisu bili radikalni patrioti. Bili smo prilično ravnodušni. Ali kada smo vidjeli djela – aneksiju Krima i događaje u Donbasu – sve je postalo jasno. Shvatili smo zašto su nam to govorili. Sve je bilo unaprijed pripremljeno“, objašnjava.

Tokom govora predsjednika Petra Porošenka 2015. godine, mitropolit Onufrije nije ustao zajedno s ostalima kada su spomenuti ukrajinski vojnici. (foto: lb.ua)

Kada je u augustu 2014. godine Onufrije postao poglavar Ukrajinske pravoslavne crkve Moskovskog patrijarhata, proruska retorika se pojačala, a ranije uobičajene rasprave o autokefalnosti postale su tabu. Otac Vitalij je to osjetio i u svojoj eparhiji u Černihivu.

„Kada je Onufrije došao, shvatio sam – gotovo je i sa svetošću i sa pravoslavljem. Znao sam njegove stavove – to je čisti sektaš. U molitvi kažemo: 'Vjerujem u jednu, svetu, sabornu i apostolsku Crkvu'. Saborna znači otvorena za sve. Kao što Gospod kaže: 'Dođite k meni svi [...] neću odbaciti onoga ko dođe k meni'.

Ali ovdje ne: ovdje postoji samo 'mi', isključivo 'mi'; naš način je jedini ispravan, a sve drugo je isključeno. Govorilo se da treba ponovo krstiti one iz Kijevskog patrijarhata. Pitao sam: 'Na osnovu kojeg pravila?' – 'Tako je rekao blaženi Onufrije'. Odgovorio sam: 'Blaženi Onufrije nije pravilo. Mi primamo katolike bez ponovnog krštenja. Čak priznajemo krštenje koje obavi laik, ako je oblik ispoštovan. A ovdje tražite da se ljudi ponovo krste. Jeste li poludjeli?! Skrnavite sakrament krštenja, pljujete na Hrista'“.

Da više ne bi slušao te vještačke konstrukcije, bez historijske i racionalne osnove, sveštenik je prestao prisustvovati eparhijskim skupštinama. Ipak, i dalje je gajio nadu da bi Ukrajinska pravoslavna crkva Moskovskog patrijarhata mogla da se promijeni. Vjerujući, nadao se čudu.

„To je kao žena koju muž stalno tuče, a koja se tješi i govori: 'Promijenit će se, bio je dobar ranije'. Onaj ko jednom uđe u Crkvu Moskovskog patrijarhata često razmišlja na isti način“.

Tokom 15 godina, otac Vitalij je služio kao sveštenik u okviru Moskovskog patrijarhata. Prije toga bio je obični paroh. Jednog dana se zapitao: šta je pozitivno dobio od svoje hijerarhije, od te strukture? Nije mu padalo ništa na pamet. Apsolutno ništa.

„Volio bih da su me makar smatrali ljudskim bićem. A ne vrećom punom novca od koje se očekuje da plaća doprinos eparhiji, da podmićuje vladiku i sekretara. Ako želiš odlikovanje – platiš. Ako želiš bolju parohiju – nađeš dolare. Po mogućnosti čitave vreće dolara“.

Otac Vitalij nije čovjek sistema. Crkvu je uvijek doživljavao kao univerzalnu: podjele jurisdikcija su ljudske konstrukcije, a suština je Bog. Upravo zato je i ušao u Crkvu – da služi Gospodu Isusu Hristu i Božijem narodu, onom za koji je Hristos dao svoj život.

Njegove sumnje su ga mučile četiri godine. Sve dok jednog dana nije počeo gledati prenos sabora ujedinjenja koji je doveo do stvaranja Ukrajinske pravoslavne crkve. Čitajući informacije o tome, plakao je i ponavljao svojoj ženi: „Zašto nisam tamo? Šta ja još radim ovdje?“ Tada se okrenuo Facebooku u potrazi za sveštenicima Ukrajinske pravoslavne crkve. Online razgovori doveli su do susreta, a razgovor uz kafu razjasnio je predrasude koje su stvorene na parohijskim skupštinama, prema kojima su ukrajinski sveštenici bili demoni s rogovima.

„Prvo sam upoznao sveštenika Maksima. Počeli smo komunicirati. On je historičar po struci, a također vrlo dobro poznaje teologiju. Našli smo mnogo zajedničkih tema. Zatim sam upoznao drugog sveštenika. Na kraju nas je bilo troje. Sve je išlo vrlo dobro. Onda smo otišli u crkvu. Bila je ista kao naša, apsolutno sve je bilo isto. Sve je bilo normalno, lijepo. Pa, gdje je bio problem?“

'Bijeg'

Zakon koji je priznao crkve Moskovskog patrijarhata kao dio Ruske crkve, dajući im devet mjeseci da se dobrovoljno pridruže Ukrajinskoj pravoslavnoj crkvi, nije izazvao masovni preokret. Jer ne predviđa nikakve sankcije. S druge strane, prekidanje starih odnosa – čak i toksičnih – garantuje poteškoće.

Otac Teodor, spomenut ranije, pokušava uvjeriti sveštenike u regiji Odesa koje poznaje da pređu u Ukrajinsku pravoslavnu crkvu. Jednog dana sreo je oca Vasyla, ukrajinskog govornika, iz regije Ternopil. Njegov sin vodi pogrebnu firmu, koja ima monopol u svom okrugu – tridesetak sela u kojima služi 17 sveštenika, svi iz Moskovskog patrijarhata.

„Vassyl mi je postavio jednostavno pitanje: 'Koliko ću kovčega prodati mjesečno ako pređem u Ukrajinsku pravoslavnu crkvu?' Sveštenici Moskovskog patrijarhata neće mu kupiti nijedan. Štaviše, reći će svojim vjernicima: 'Ko kupi kovčeg od oca Vassyla, bit će proklet, i neću služiti njegove pogrebe'. 'Pozivate me da umrem od gladi'. I rekao je istinu“.

U Odesi se u sovjetsko doba nalazilo jedino teološko sjemenište Ukrajine. Većina današnjih sveštenika u toj regiji školovana je tamo. Mnogi su porijeklom iz regija Lviv, Ternopil ili Ivano-Frankivsk. Kroz godine su uspostavili bliske veze, postali kumovi jedni drugima, stvarajući pravu porodicu. Prelazak u Ukrajinsku pravoslavnu crkvu znači napustiti tu porodicu – a to se ne oprašta.

Otac Teodor spominje drugog sveštenika koji mu je povjerio: „Spreman sam preći sa svojim selom, ali moj sin služi kao sveštenik u Odesi. Ako danas objavim da prelazim u Ukrajinsku pravoslavnu crkvu, večeras će ga istjerati iz crkve“.

Sveštenici razumiju da mitropolit ili patrijarh nisu Bog, i da crkve na lokalnom nivou nisu ništa drugo nego jurisdikcije, organizacije. Prelaz iz jedne u drugu nije izdaja.

„Ali ako želite izgraditi čvrstu organizaciju u kojoj svi slušaju i poštuju vođu, morate uvesti sveti element“, objašnjava otac Vitalij. „Recite: 'Bog vas gleda'. I teško onome ko pređe u drugu crkvu. On postaje izdajnik. Nebo će se uvrijediti, a đavoli u paklu će se veseliti.

Mi živimo s iluzijom o idealnoj crkvi, a pred njom je stvarnost. Razlika između njih je ogromna. Razumijemo to racionalno. Ali navika i sakranizacija sprječavaju mnoge da kažu 'ne'. I čim započnete dijalog s tim ljudima – lično agresivno, opravdavajući ili opovrgavajući nešto – postajete okidač, neprijatelj. Jer dirate u sveto“.

Otac Teodor podsjeća da sveštenici koji su napustili Moskovski patrijarhat u posljednjih dvadeset i pet godina, uglavnom nisu to učinili iz duhovnog uvjerenja, već pod pritiskom okolnosti koje nisu bile povezane s religijom.

Na primjer, kada episkop Moskovskog patrijarhata smijeni sveštenika iz svoje eparhije, jedini način da taj sveštenik zadrži svoje mjesto je pridruživanje Ukrajinskoj crkvi. To se dogodilo u selu Novoukrajinka: ukrajinska zajednica dugo je pokušavala uvjeriti svog sveštenika, oca Vitalija Senyka, da promijeni crkvu. No, on je tvrdio da spasenje postoji samo u Moskovskom patrijarhatu.

„Tek kada je izbio sukob s dekanom, koji je dobio smjenu, brzo je promijenio mišljenje,“ priča otac Teodor. „Naravno, prihvatili smo ga. Ali to nije bio toliko prelaz koliko bijeg od stvarnosti“.

Drugi klasičan slučaj „voljnog prisilnog prelaza“ je kada se svešteniku iznenada nametnu asistenti s kojima mora dijeliti svoje prihode. Otac Teodor objašnjava da parohijska zajednica u selu može donositi oko 20.000 grivni (400 eura, op.a.) mjesečno zahvaljujući svjećicama, službama i pogrebima, pri čemu polovicu tog iznosa čini prihod sveštenika: „Postoji razlika kad sam uzmeš deset hiljada grivni i kad taj iznos dijeliš s trojicom. A zašto bi u selu gdje je jedan sveštenik bio dovoljan dvadeset godina, sada trebala trojica? To je način da ga potisnu“.

Ovaj faktor može ubrzati odluku na koju je sveštenik već bio spreman. Jer prelaskom u Ukrajinsku pravoslavnu crkvu, on prisiljava svoje asistente iz Moskovskog patrijarhata da odu.

Ali ponekad, izbor više nije tvoj.

Za oca Vitalija, tačka bez povratka bila je ruska okupacija.

Otac Vitali na zvoniku crkve u selu Diahova (foto: Autorice)

Sveštenik se penje drvenim stepenicama visokog zvonika i posmatra pejzaž. Crkva se uzdiže u samom centru sela Diahova. Tu se vijekovima održavao skup na kojem su mještani donosili sve važne odluke. Nedaleko teče rijeka, uz koju je nekoć stajala druga drvena crkva, koju je odnijela poplava.

Otac Vitali se sjeća prvih dana rata: „Nije bilo moguće kontaktirati eparhiju, ni telefonom ni porukama. Niko se nije pitao jesi li živ ili mrtav… O prelasku u Ukrajinsku pravoslavnu crkvu razgovarao sam sa svojom zajednicom, pod eksplozijama ruskih raketa“.

Ovaj sadržaj je realizovan u okviru projekta 'Ratovi i laži: Ljudska cijena dezinformacija', koju finansira Međunarodna organizacija frankofonije (OIF), a provode Fondacija Mediacentar (Bosna i Hercegovina), After War (Francuska) i Regionalni institut za razvoj štampe (Ukrajina).

Sadržaj je isključiva odgovornost autora i ne odražava nužno stavove OIF-a niti organizacija zaduženih za implementaciju projekta.

___