Fragmentirajte istinu, personalizujte je, utopite je u obilju – i suzbijanje postaje manje potrebno. Buka obavlja posao cenzure.

foto: Unsplash / Ilustracija

*Članak je dio serijala autorskih tekstova koje prenosimo povodom obilježavanja Svjetskog dana vijesti, globalne kampanje koja naglašava vrijednosti novinarstva.

Nedavno sam ponovo pročitala dnevnike svog oca iz 1960-ih: stranice na brzinu ispisanih redaka ambicioznog dvadesetogodišnjaka, bijesnog zbog licemjerja i nepravdi oko sebe.

Godinama sam čitala njegove dnevnike kao zapis frustriranog čovjeka koji pokušava da se bavi profesijom kojoj je sistem oduzeo svrhu. Bio je novinar u zemlji u kojoj je stvarnost bila unaprijed napisana: u Sovjetskom savezu.

Ovaj put sam ih pročitala kao oštro upozorenje: dobro izvještavanje može postojati i bez slobodne štampe.

U doba umjetne inteligencije i povratka autoritarizma, rizikujemo da ponovo izgradimo istu zamku u drugom obliku: pojedinačno izvještavanje i dalje može imati značaj, dok novinarstvo u cjelini postaje nebitno za sposobnost društva da razumije samo sebe.

Poređenje može zvučati apsurdno. Sovjetski sistem je cenzurisao ono što su ljudi mogli znati, dok ih je preplavljivao jednom zvaničnom pričom. Današnje informacijsko okruženje funkcioniše gotovo obrnuto: ne jedna zvanična priča, već beskrajne priče; ne nestašica, već višak.

Algoritmi i kompanije iza njih rangiraju, filtriraju i sve više sintetizuju više informacija nego što bilo ko od nas može obraditi. Činjenice mogu putovati nadaleko bez da ikada stvore koherentnu sliku. Fragmentirajte istinu, personalizujte je, utopite je u obilju – i suzbijanje postaje manje potrebno. Buka obavlja posao cenzure.

To je važno jer slobodu štampe i dalje razumijemo uglavnom kroz cenzuru: mogu li novinari objaviti ono što vlast želi da sakrije i mogu li preživjeti radeći to? Kada su zatvoreni ili ubijeni, napad je očigledan. Teže je prepoznati štampu koja ostaje slobodna u formi, dok postaje šuplja u funkciji.

Dnevnici mog oca prikazuju karikiranu verziju. Karijeru je počeo unutar ogromne sovjetske mreže radničkih i seljačkih dopisnika, stvorene djelimično da bi se razotkrili lokalni propusti. Dopisnici poput njega mogli su razotkriti korupciju, dokumentovati zloupotrebe, ponekad čak i isposlovati otkaz nekom zvaničniku. Ono što nisu mogli jeste pratiti priču ka gore – od neuspjelog zvaničnika do kontinuiranog nadzora nad samim sistemom.

Blaže verzije tog obrasca pojavljuju se danas u Indiji i Turskoj: novinari i dalje razotkrivaju korupciju i zloupotrebe, čak i dok pravni, politički i ekonomski pritisak otežava praćenje tih priča ka gore, u sisteme koji ih proizvode.

U Sjedinjenim Američkim Državama, gdje izvanrednog izvještavanja i dalje ima u obilju, institucije s dosegom da povežu tačke nalaze se pod sve većim političkim i regulatornim pritiskom. Disney tuži Federalnu komisiju za komunikacije (Federal Communications Commission, FCC) zbog ranih pregleda licenci ABC-u za koje tvrdi da su odmazda; FCC poriče tu tvrdnju. Paramount je platio 16 miliona dolara za poravnanje predsjednikove tužbe protiv CBS-a dok je njegovo spajanje sa Skydanceom vrijedno 8,4 milijarde dolara čekalo odobrenje FCC-a. Spajanje je odobreno sedmicama kasnije. Niko nije zabranio priču, ali institucije sposobne da sastave širu sliku postaju ranjivije na moć.

Geografija autoritarizma se takođe promijenila. Za mog oca, koliko god bilo opasno preći je, postojala je granica iza Berlinskog zida. Preuzeo je ogroman lični rizik kada je počeo tajno izvještavati za Radio Liberty, emitera koji je finansirao SAD i koji je donosio necenzurisane vijesti u Sovjetski savez.

Danas autoritarizam više nije uredno sadržan unutar granica. Željezna zavjesa se rasprsla u hiljade digitalnih pregrada koje prolaze kroz naselja, pa čak i porodice. Ova fragmentacija stvara uslove koje autoritarni pokreti znaju kako iskoristiti: oslabljenu zajedničku stvarnost i nesigurnost u pogledu toga šta bilo šta znači.

Veliki dio ovog fragmentiranog informacijskog sistema izgradila je šačica moćnih ljudi u Silicijumskoj dolini čije tehnologije oblikuju ono što vidimo i kako to razumijemo. To stavlja SAD u središte upečatljivog preokreta: nekada zaštitnik slobodne štampe, sada pomaže u slabljenju zajedničke stvarnosti od koje slobodna štampa zavisi. A ovo je vjerovatno veće od Trumpa. On jednostavno koristi fragmentirani informacijski sistem koji je izgrađen prije njega i koji će ga nadživjeti.

Dio fragmentacije je i na nama, novinarima. Teorije zavjere uspijevaju jer nude ono što publika traži: koherentno objašnjenje kako svijet funkcioniše. Novinarstvo može izgraditi tu sliku bez izmišljanja stvarnosti, ali za to je potrebno vrijeme i novac. 24-satni ciklus vijesti gura u drugom smjeru, hvatajući redakcije u zamku sektora, ažuriranja i fragmenata.

Nama ne nedostaje dobro izvještavanje; ono što nam nedostaje jeste dovoljno novinarstva koje ga povezuje. Ljudi ne žive u sektorima, a ipak većina redakcija pokriva borbe u školskim odborima, izbore, tehnologiju, cijene hrane, ratove i trgovačke rute kao odvojene priče. Obnova lokalnih vijesti s pravom je postala centralni demokratski projekt u Sjedinjenim Američkim Državama. Ipak, osvjetljavanje svake tačke nije isto što i crtanje karte. Ako se tačke nikada ne povežu, štampa može ostati zauzeta, plodna i tehnički slobodna, a da nam i dalje ne kaže ništa o tome kako moć zaista funkcioniše.

U Sjedinjenim Američkim Državama ponekad osjetim kako se svijet dnevnika mog oca vraća u vidokrug. On bi prepoznao opasnost: puno istine, ali sistem koji sprečava da se ona sabere. Sovjetski disidenti su razumjeli da kada je istina zarobljena, moraju se izgraditi rute koje je nose negdje gdje se može povezati i postati važna.

Dugo prije nego što je Berlinski zid pao, tuneli su išli ispod njega. Samizdat, strani programi, glasovi s druge strane: zajedno su stvorili rute oko sovjetskog sistema, povezujući ljude unutar njega s ljudima izvan.

Danas živimo među bezbrojnim fragmentima stvarnosti, od kojih svaki kruži iza vlastitih nevidljivih zidova. Novinarstvo ne može srušiti te zidove, ali može kopati ispod njih. Dokumenti Panama Papers pokazali su šta se dešava kada stotine reportera preko granica zajedno rade na istom materijalu: fragmenti postaju slika toga kako moć funkcioniše.

Trebaju nam novi tuneli, oni koji se ne mogu zaustaviti na zidovima redakcija. Moraju prelaziti discipline i granice, povezivati lokalno s globalnim i premošćivati sve veću distancu između novinara i ljudi do kojih pokušavaju doprijeti. Slobodnoj štampi sada su potrebni savezi ne samo protiv cenzure, već i protiv fragmentacije. Bez njih, sloboda štampe rizikuje da postane malo više od slobode objavljivanja u prazninu.

___