Ako ste filmadžija i živite Bosni i Hercegovini za koga vi pravite filmove, za koju publiku? Znamo svi da starih dobrih kina skoro da više ni nema ili su u groznom stanju. Tu prazninu su posljednjih nekoliko godina počeli djelimično popunjavati blještavi multipleksi koji, tehnički govoreći, jesu kino, ali je kulturolški to ipak jedan dosta različit doživljaj, jer multipleksi predstavljaju isključivo tržišni koncept namijenjen blockbusterima, znači pravljenju novca.

Kino kojeg više nema

Bilo bi blesavo odmah populjvati multiplekse zbog te tržišne orijentacije jer ako već, na primjer, postoji zabavna književnost zašto ne bi postojao i zabavni film. Problem je što ne postoji prostor za ono drugo, za ono što nije isključivo zabavni film. A tog prostora, već smo rekli, skoro da i nema. To praktično znači da ako ste filmadžija u BiH vi skoro da i ne računate na domaću distribuciju kada pravite film.

Ruku na srce, većina domaćih filmadžija koji su pravili filmove posljednjih desetak godina jesu se upuštali u stresnu avanturu zvanu domaća distribucija. Putovalo se i još uvijek putuje kombijima koji drndaju uglavnom po federalnom entitetetu, sa skupom 35MM kopijom u gepeku. Onda u nekom tužnom i memljivom domu kulture posmatrate sa zebnjom kako neko, ko mijenja kino-operatera u opasanim scenama, postavlja kopiju na vremenom pregaženi kino-projektor, sve to u prostoru koje se nekad zvalo kino.

Neće se ta kina nikad popraviti, treba to odmah reći. Promjenilo se mnogo stvari zadnjih dvadesetak godina i koncept klasičnog kina skoro da je izumro osim ako to nije neka non-profit varijanta kao što je, na primjer, Kriterion kino u Amsterdamu koje se finasira, vjerovali ili ne, od beniznske pumpe koja je u njegovom vlasništvu.

Vrlo često je neodmjereno i neukusno do koje mjere su propraćeni svi profesionalni i ne samo profesionalni potezi u njihovim životama.  Nije uopšte neobično da je prva klapa nekog filma - vijest. Zamislite pisca u novinama koji se slika sa podnaslovom tipa PRVA REČENICA NOVOG ROMANA…

Dobra vijest je da je Kriterion iz Amsterdama u Sarajevu već nekoliko godina i da su oformili lokalni tim koji je nakon višegodišnjih pokušaja konačno uspjeo dobiti na zakup nekadašnje kino Tesla koje će biti pretvoreno u Kriterion Tesla kino a koje će biti non-profit art house gdje će raditi studenti. Ovo bi mogao biti model i za druge gradove u BiH, samo, prvo treba naći lovu koja neće odmah postavljati uslov da se obrne, više puta ako je moguće.

Udaljavanje od raje

I kome onda pravite film ako živite u BiH? Odgovor je, za festivale. Znam da to zvuči elitistički ali je naprosto tako. I zbog toga se nerijetko dešava da domaći film, koji je bio na x festivalu, doživi ne tako dobru domaću recepciju. Naravno da činjenica da je film bio na festivalu ne znači da je on automatski i kvalitetan ali je u svemu tome vrlo bitno, često i presudno, to za koga je on incijalno pravljen, pa makar i nesvjesno. Jer ako je pravljen za festivalski žiri onda su to drugačiji kriteriji od onih koje ima raja. Namjerno kažem drugačiji a ne bolji niti gori.  “Nije mi vala nešto”, “očekiv’o sam više”, “čudan film”, “nafalili ga iz političkih razloga”, “nije ni čudo što ga stranci vole”, neki su od tipičnih komentara koje možete čuti nakon projekcije domaćeg filma. Pri tome još živi entuzijazam za isti koji je, makar što se tiče poraća, počeo sa uspjehom ‘Ničije zemlje’.

Ipak, ne treba zaboraviti da je radovanje tom uspjehu bilo možda više političko nego čisto filmsko jer ćete, među rajom, bez namjere da ulazim u njihovu stvarnu motivaciju, često sresti one kojima je uspjeh ‘Ničije zemlje’ nedodirljiv i veličanstven iako će vam ubrzo nakon toga, malo tišim tonom, saopštiti da im sam film i nije nešto, da ima vala i boljih. Ovaj intimno-spovjedački ton obično je tiši što je nagrada važnija i što je festival veći.

A od vremena jedinog BiH Oskara lokalne filmadžije su počele redovno ispadati u domaćim medijima. Vrlo često je neodmjereno i neukusno do koje mjere su propraćeni svi profesionalni i ne samo profesionalni potezi u njihovim životama.  Nije uopšte neobično da je prva klapa nekog filma - vijest. Zamislite pisca u novinama koji se slika sa podnaslovom tipa PRVA REČENICA NOVOG ROMANA… U svemu tome je još bizarnije što vijesti i tekstove o životima lokalnih filmadžija nerijetko sastavljaju - upravo oni. Počeli smo ih prepoznavati po narcisoidnom rukopisu, bez obzira što su ti tekstovi pisani na tastaturi. Možda je i to jedan od razloga što su se, ili što smo se, udaljili od raje.