Infarkt resor

Infarkt resor

Kako pisati narativne priče u kratkim rokovima? Da li je to uopšte moguće? Koje ćete kompromise biti primorani da napravite? Šta vaša priča mora imati ako želite da je čitaoci intimno dožive, da nadraste „suvi“ novinski izvještaj, uprkos činjenici da za čitav proces rada na tekstu imate jedva par dana, ili čak samo jednu smjenu?

Izvor: Nieman Narrative Digest, Nieman Foundation For Journalism, Harvard University

Za ambicioznog mladog reportera koji obožava da piše priče, zvučalo je kao najbolji zadatak na svijetu. Moj urednik, Joel Rawson, želio je dnevne narativne priče za naslovnu stranu lista The Providence Journal. Ova ideja je, u isto vrijeme, djelovala nemogućom. Pisao sam narativne priče i prije toga, ali sam obično imao najmanje sedmicu dana, ponekad i duže. Nikad jedan dan.

Ali, dobri urednici, kao i reporteri, su i dobri prodavači, te se Joel baš potrudio (da mi „proda“ zadatak). Ovo je prilika za pisanje odličnih priča, rekao je, za pisanje poput njegovih heroja Ernesta Hemingwaya i Jimmyja Breslina, iz čijih kolumni isijavaju detalji poput odbljeska sunca sa prstena na malom prstu mafijaša, te nezaboravni likovi poput Cliftona Pollarda, radnika nacionalnog groblja Arlington koji je iskopao grob u kojem je sahranjen ubijeni predsjednik SAD John Fitzgerald Kennedy. Rawson je želio priče koje bi čitaoce vodile u siromašni South Providence, gdje automobili trunu na betonskim blokovima, i u otmeni Barrington, gdje se obrisi jedrilica ocrtavaju na nebu.

Ozbiljni jutarnji list Journal je Rhode Islandovska verzija The New York Timesa. Njegov šef deska, žestoki branilac standarda The New York Timesa, koji puši lulu i ima nadimak «predsjedavajući Mao», bio je sumnjičav prema planu i iznio je svoje preduslove. Ove «priče» moraju biti nadogradnja vijesti – bez nakićenih oda proljeću. I bez mega gluposti od dva i pol metra, kao što su one nedjeljne rekonstrukcije koje Rawson (Joel Rawson, jedan od urednka koji je revlolucionisao The Providence Journal i tražio od reportera da „zaborave obrnutu piramidu i prosto ispričaju priču“, prim. red.) i njegovi sledbenici «novog žurnalizma» toliko vole. Dobiću karticu ipol, 800 riječi, ne više. Ah, da, i treba da stignu u desk do 8 sati naveče. Tačno.

Rawson je odabrao još jednog pobornika pričanja priča, Berkleyja Hudsona, radi podjele posla. Berkleyju i meni nije trebalo dugo da smislimo naziv za razarajuće zahtjeve našeg novog posla: «Infarkt resor».

Moja omiljena priča iz dana «infarkt resora» je «Od Jona za Lani: Dar života». Kao što je predsjedavajući Mao propisao, potaknuta je kratkom vijesti koja je objavljena tokom vikenda o tinejdžerki koju je udario voz i izviđaču koji joj je spasio život. Vijest je obećavala priču.

Priča se nikada ne bi uzdigla iznad klišea – Mladi izviđač spašava djevojku – bez suštinskih elemenata koje narativno novinarstvo zahteva: unošenja (u likove, scene...), izvještavanja sa lica mjesta zbog scenografije, okvira i strukture radnje, likova i detalja (u funkciji statusnih simbola), prikupljenim putem intervjua, promatranja i dokumenata. Jurio sam od policijske stanice do željezničkih šina, pa do radnje sa muškom odjećom gdje je skromni heroj slagao košulje, dok su moja bilježnica i kasetofon kupili konce priče. Znao sam koliko brzo je išao voz, da je mašinovođa povikao: «Djevojka,» da joj je Jon rekao: «Pretvaraj se da si na Bermudima», dok joj je razderanu nogu držao dignutu u zrak da ne bi iskrvarila na smrt prije nego što dođe spasilačka ekipa.

Ali, još uvijek nisam imao priču, središnju ideju, temu. Imao sam bisere – anegdote, citate, detalje – ali, kako kaže sportski kolumnista Tom Boswell, bez niti na koju bih ih nanizao i kojim bih ispleo narativnu priču, umjesto činjenica skrpljenih u novinski izveštaj. A sat je otkucavao. Imao sam dva izbora: da pokušam napraviti intervju u bolnici ili da krenem djevojčinoj kući. Preosjetljivost, moram priznati, bila je odlučujuća. Ali, sudbina mi je donijela Lanine roditelje. U njihovoj dnevnoj sobi, Lanina majka je rekla da je primerni spasilac njene kćerke upravo ona vrsta klinca koju njeno buntovno dijete ne podnosi.

Konačno sam pronašao priču. Ma kako nesavršena bila slagalica, posljednji dio je došao na svoje mjesto.

U ovom procesu sam otkrio da je pisanje priče moguće, čak i uz tešku kušnju kratkih rokova, bili oni dugi nekoliko dana, ili u slučaju priče o Jonu i Lani, samo jednu smjenu.

Pretvaranje svakog zadatka u radionicu za pravljenje priče

Pisanje priča u kratkom roku često ne odgovara definiciji koju Jon Franklin daje u knjizi «Writing for Story»: «Priča se sastoji od niza radnji koje se dešavaju kada simpatičan lik nailazi na komplikovanu situaciju sa kojom se suočava i koju rješava.»

Na kraju krajeva, zna biti prilično teško smatrati određene ličnosti koji zavrjeđuju da se nađu u vijestima i sa kojima se srećete – lukavog političara, naprimjer, ili serijskog ubicu – simpatičnim likovima dok pred sobom imate ograničeni rok. I dok su vijesti pune komplikovanih situacija, vrijeme koje je potrebno za zaplet, vrhunac i rasplet nije nužno usklađeno sa vašim rokom do 6 sati uveče. Jon i Lani su oboje bili simpatični likovi. Da sam imao izbora, usredsrijedio bih se na Lani, problematično dijete čiji život na onim tračnicama je promijenio ne samo voz, već i neznanac koji ju je spasio. Ali Lani je tek izašla iz operacione sale, što ju je isključilo kao izvor koji može pružiti zaplet, gledište, prizore i rasplet na vrhuncu, što su zahtjevi priče.

Ali, nemojte dozvoliti da vas ovakva ograničenja odvrate od pokušaja da od svakog zadatka napravite radionicu za vještine narativnog pisanja. Ako imate rok, vi i vaši čitaoci možete biti zadovoljni ako vaša priča ispunjava uslove iz moje definicije:

U priči se prikazuju likovi, a ne izvori, prisni glas naratora umjesto institucije; prenosi se iskustvo kroz pet čula, kao i još nekoliko drugih: osjećaj za ljude, osjećaj za mjesto, osjećaj za vrijeme, te, najvažnije, osjećaj za dramu; priča ima početak koji privuče čitaočevu pažnju, sredinu koja zaokupi čitaoca i završetak koji ostaje u čitaočevim mislima kao odjek gonga.

Pojedini pisci su dovoljno vješti da naprave jaku priču do isteka roka, koja sadrži sve elemente literarne gracioznosti.

Ostali mogu početi s izvještavanjem i pisanjem koje uključuje elemente moje definicije priče, koja:

• prikazuju likove, a ne izvore

U većini novinskih izvještaja, ljudi ne predstavljaju puno više od imena, titule, starosti i adrese. «Janice Richardson (35), službenica za oglašavanje u Hathaway Communications».

Lik se može brzo i snažno opisati sa nekoliko poteza kistom, kao što to čini Mitch Albom iz The Detroit Free Pressa u portretu igrača američkog fudbala i osuđenog silovatelja:

On je nekako mršav za igrača američkog fudbala, sa štrkljastim hodom, tamnom kosom koja mu pada na čelo, debelim vratom, krivim zubima, s nekoliko bubuljica.

• prenosi iskustva korištenjem pet čula, kao i još nekoliko drugih: osjećaj za ljude, osjećaj za mjesto, osjećaj za vrijeme, te, najvažnije, osjećaj za dramu

Kada je na terenu, Gerald M. Carbone iz The Providence Journala bilježi čulne detalje u svojoj bilježnici. «Uvijek napišem 'Vid', a zatim pogledam okolo da vidim u šta gledam; napišem 'Zvuk', zatim 'Miris' ili 'Njuh'.»

Ova navika mu je omogućila da za tri dana izvijesti i napiše priču koja je dobila nagradu o dramatičnom spašavanju sa planinskog vrha, koja sadrži sljedeći evocirajući pasus, preuzet direktno iz njegove bilježnice:

Ispod vrhova drveća, Bijele planine su zimi priviđenje nebesa. Duboki snijeg im daje izgled tučenog vrhnja. Stijene se pretvaraju u mekane jastuke. Zvukove prigušuje snijeg. Vjetar u smrznutim borovima je šapat, milovanje.

Kada se reporter nalazi na licu mjesta, kontrast je zapanjujući. Izvještavanje za priču znači budno praćenje narativnih elemenata: prizora, dijaloga, detalja. Ne samo starost osobe, već i kako je obučena, kako se kreće, bilo šta i sve što čitaoca prenosi u svijet u kome se priča dešava.

Za St. Petersburg Times sam 1986. godine na brzinu napisao priču «Nije to bila zamka». Radi se o bizarnom ubistvu koje se dogodilo u siromašnom dijelu Miamija koji se zatekao u najezdi kreka. Iako su od tada protekle dvije decenije, još uvijek se sjećam kako sam trčao sa jednog mjesta na drugo, na svu sreću sa Ricardom Ferrom, reporterom Timesa i Amerikancem kubanskog porijekla, koji je, čini se, poznavao svaki kutak grada. Zajedno smo se popeli na krov gdje je zamka bila postavljena; putovali do naselja u kojem se nalazio stan gdje je živjela sestra mrtvog lopova; provjerili sa policajcima koji su stavili zabilješku «zamka za ljude» na ploču sa rasporedom dužnosti; saznali od direktora pogrebnog preduzeća da je mrtvog čovjeka obukao u svoje odbačeno odijelo i sahranio ga u «sanduku za siromašne» od iverice.

Na svakom mjestu, u svakom intervjuu, tražio sam temu sadržanu u ovoj tragediji, onu koja bi „nosila“ strukturu, moj stil i izbor detalja i uglova iz kojih će priča biti ispričana. Ovo je još jednom bio slučaj preplitanja dva života. Ovaj put sam imao dva dana na terenu prije povratka u St. Petersburg da skiciram i cijeli vikend prepravljam za naslovnu stranu u ponedjeljak.

Da biste napisali uspješnu priču, morate da izvijestite o činjenicama i pustite ih da vas vode ka pitanjima («Ko plaća sahranu? Koliko distrikt plaća? U čemu je sahranjen? Gdje je sahranjen? Kako to izgleda?»). Postavljanjem ovakvih pitanja angažujete svoje izvore u potrazi za vašom pričom; zapamtite, svako ima svoju priču. Zadatak pisca je da od njih isplete majstorsku narativnu novinsku priču.

• ima početak koji privuče čitaočevu pažnju

Uporedite sljedeće lidove iz dvije priče o istom događaju:

Dvadesetosmogodišnja žena iz Queensa je izbodena na smrt juče rano ujutro ispred svoje stambene zgrade u Kew Gardensu.

Komšije, koje su probudili njeni vrisci, pronašli su ženu, g-đicu Catherine Genovese iz ulice Austin Street br. 82070, malo iza 3 sata ujutro ispred trećeg ulaza od onog u kojem je živjela.

-- The New York Times

Komšije su iz prvih redova mogli pratiti ubistvo Kitty Genovese. Ipak, kada je dražesna, sitna 28-godišnja brineta dozivala u pomoć, uzalud je dozivala.

-- The New York Herald Tribune

Slučaj Kitty Genovese i njenih bešćutnih komšija iz 1964. godine je postao simbol nove generacije bezosjećajnih Amerikanaca. Lid iz The Timesa predstavlja suhoparan rezime, običan tretman još jednog ubistva. Klišejni nesentimentalni pristup The Herald Tribunea nije savršen. Ali, uprkos svim svojim manama, teško je zamisliti da bi ovaj slučaj bio tako duboko usađen u istoriju naše zemlje da Trib nije tako direktno sasuo istinu čitaocima u lice.

• ima sredinu koja zaokupi čitaoca

U maju 1982. godine, Tony Conigliaro, omiljeni bivši igrač Boston Red Soxa, probudio se iz četveromjesečne kome u koju je pao nakon srčanog udara. To je ispunjavalo kriterije za priču za naslovnu stranu, tako da sam se uputio na pres konferenciju u bolnici. Oblikovanje priče na osnovu ovakvog preokreta znači zaokupljanje čitaoca od početka do kraja teksta.

Fokusiramo se na lidove i završetke, ne obazirući se na činjenicu da u zamršenom srednjem delu priča često „zariba“. Izazov za onoga koji piše priču u kratkom roku je da zadrži interes čitalaca. Variranje dužine rečenica održava budnost čitaoca, a to se postiže i dramatičnim informacijama iz stručnog izvora, koje se prenose sveznajućim glasom autora:

Reporterima nije dozvoljeno da vide Conigliaroa, koji se na dan kada je imao srčani udar bio prijavio za posao sportskog komentatora. Ono što bi zatekli u bolničkoj sobi na drugom spratu, kazao je Dr Kaulbach, jeste 37-godišnji čovjek u «izvanrednom stanju. Vitak je, ima atletski izgled, njenovi mišići nisu izgubili tonus.»

To je priviđenje.

«Kad biste ga promatrali neko vrijeme,» rekao je doktor, «uvidjeli biste da se on ne ponaša kao osoba koja je budna. Nekako je neodređen, kao da zuri. Više nije u pravom komatoznom stanju, ali ne može se reći da je svjestan.»

Conigliaroa čeka «mnogo mjeseci» fizikalne terapije, a čak i nakon toga, rekao je doktor, ne može prognozirati puni oporavak, niti normalan život.

«Neće se oporaviti u toj mjeri da će ići na jogging ili raditi bilo šta drugo u okviru mogućnosti prosječnog građanina.»

• ima završetak koji se zadržava u čitaočevim mislima kao odjek gonga

Matt Purdy iz The New York Timesa je ispunio ovaj standard u priči o svjedočenju Johnnyja Moralesa, malenog dječaka koji je vidio ubistvo svog oca i koji se morao suočiti sa ubicom:

«Vidio si ubistvo?»

«Aha.»

«Vidio si kako tvog tatu ubija čovjek kojeg si vidio?»

«Aha.»

Nije bilo daljnjih pitanja. Koliko god to vrijedilo, sedmogodišnji dječak je uradio svoj dio posla u verziji pravde odraslih.

Zatim je izveden iz sudnice, obučen u lijepo skrojeno odijelo, između dvije žene zadužene da se osjeća manje neugodno.

Vrata su se zalupila i Johnny je opet bio dječak. Brzo je podigao ruku do usta kao da su ga vrata udarila, izustio glasno: «Ah», i nasmijao se velikim osmjehom punim zuba.

Put do pisanja priča je dugačak. To je potraga za učenjem vještina izvještavanja, pisanja, teme, strukture, karakterizacije i „glasa“ (autora, prim. red.) koje ova forma zahtijeva. Period koji je protekao između «infarkt resora» čiji proizvod je bio «Od Jona za Lani: Dar života» i «Nije to bila zamka» je dug četiri godine. U toku tih godina prakse sam naučio osnovnu lekciju: potpuna priča može biti izvan dosega ako radite uz ograničen rok, ali ne i pojedinačne vještine i, što je još važnije, navike i narativno prosuđivanje koji priče čine mogućim. Izađite iz kancelarije što je više moguće; tamo su priče. Naučite da zabilježite fizičke detalje o svima koje intervjuišete, sumirajte ukupni utisak u jednu jedinu ideju (nemarnu, autoritativnu, ravnodušnu) i odaberite jedan ili dva detalja koji će čitaoca navesti da osobu vide kao nekog, a ne samo kao ime i titulu. Odredite i zabilježite obilježja prizora – vrijeme, mjesto, radnju, dijalog. Zamijenite razmišljanje na način obrnute piramide sa počecima, sredinama i završecima. Nemojte pitati samo «šta je vijest», već «u čemu je priča?»

Što više ovih elemenata uključite u svoj svakodnevni rad, jedan po jedan, to su veće šanse da ćete i u ograničenom roku praviti priče koje sve to sadrže.

Originalni tekst – Nieman Narrative Digest, Nieman Foundation For Journalism, Harvard University:

http://www.nieman.harvard.edu