Ana je heroinska ovisnica tri godine. Nedavno je prvi put počela liječenje u Drop in centru u Tuzli. Sprema se za komunu. No, taj put nije nimalo lak i jednostavan. Anu čeka bezbroj prepreka, jedna od njih je i kako naći novac za liječenje. Ana nije njeno pravo ime.

Priznaje da je droga najveće zlo koje joj se desilo. „Heroin je uništio moj život, moju porodicu, prijatelje… Pola mog života prođe u glupostima i to sam sad počela shvatati i razmišljati o tome. Za svoje 24 godine, nemam ništa u životu“. Kao i većina mladih u svijet droge ušla je polako. Počelo je sa društvom i lakim drogama.

Vedar duh i pozitivne misli moraju joj biti najjači aduti u nastavku njenog puta do izliječenja. Droga joj je uzela mnogo i nastavila je da uzima svoj danak. Uz probleme sa liječenjem, čeka je i kazna zatvora za djela koja je prethodno počinila. Da bi odslužila kaznu, Ana mora čekati određeno vrijeme, da bi se u zatvoru stvorilo mjesto za nju, a tretiranje ovisnika u kazneno–popravnim ustanovama je priča za sebe.

Šanse da Ana „čista“ dočeka nastavak borbe za liječenjem su jako male. Ishod njene priče ne može se ni naslutiti. Jedino je sigurno, ovisnici u Bosni i Hercegovini, čak i pored njihove najbolje volje, teško izlaze iz začaranog kruga, a društvo i država ne pomažu im mnogo.
Dok Anini vršnjaci maštaju o studijima, putovanjima ili zaposlenju, ona kao svoje prioritete navodi uredan pribor za drogiranje, jer zna da je to prvi korak u njenom teškom putu ka ozdravljenju, skidanju s droga i povratku normalnom životu.

„Voljela bih da imam čitav paket vatice, pribor za fiksanje, kuhalo, destilovanu vodu i sve ostalo što dolazi u paketu, obavezno mi je potrebna krema za trombove vena“, objašnjava Ana svoje želje, a riječ je o metodi „Harm reduction“ (smanjenje štete), koja se primjenjuje za liječenje ovisništva.

Iako, na prvi pogled, neupućenima ovakav pristup djeluje nelogičan i motivirajući za dalje drogiranje, upravo on, tvrde u nevladinim organizacijama koje se bave problemima ovisnika, obezbjeđuje sigurniji put do izliječenja.

Vedrana Đurić, socijalna pedagoginja koja radi kao operator Drop in centra u Tuzli, objašnjava da se ovisnici pri dolasku registruju i dobiju svoje korisničke kartice. “Kod nas mogu dobiti sav materijal potreban za fiksanje, ali nam oni moraju ostaviti svoje potrošene šprice“, kaže ona.

Ukoliko pokažu želju i volju za rehabilitacijom, u Drop in centru im pomažu da ispune potrebne savjetodavne i administrativne uslove, jer većina ovisnika koji im se jave nema ni dokumente, a ni zdravstveno osiguranje. »Međutim, liječenje u nekim komunama zavisi i od finansijskih sredstava,  a mali broj ovisnka to sebi može da priušti“, objašnjava Vedrana Đurić.

Broj komuna za liječenje žena, odnosno djevojaka ovisnica u Bosni i Hercegovini je veoma mali. Vjerske terapijske zajednice postoje u Međugorju, Ilijašu i u Smolući kod Lukavca. Ni jedna od njih ne pruža pomoć ženama. Samo Banja Luka i Kakanj raspolažu sa centrima koji u svoje terapijske zajednice prihvataju i ovisnice.

Osim fizičke, neizbježan je i problem finansijske nedostupnosti za većinu ovisnika, bez obzira na spol. Cijene u pojedinim komunama za mjesečni boravak iznose od 400 do čak 1000 KM.

Ana, koja već mjesec i po dana ne uzima heroin, se nada da će je primiti u komunu.  Mnogo joj pomažu ljudi sa kojima se viđa u Drop in centru. „Dok pričam s njima, baš me oraspolože. Kad vidim njih tako čiste, bez droge i mene povuku emocije da bih i ja mogla biti čista i živjeti normalan život. To mi je najveća želja. Ne samo da dođem po pribor, već me animiraju svojom pričom“, kaže ona.

Nakon, ostvarivanja prvog kontakta i informisanja, ovisnici imaju pravo na detoks. To je najvažniji dio u procesu odvikavanja od heroina. Nudi im se supstitucijska terapija metadonom. Metadon je zamjena za heroin, koja uz pravilno doziranje omogućava ovisnicima da lakše obavljaju životne aktivnosti, a postepenim reduciranjem konzumiranja dovodi do potpunog odvikavanja.

Asocijacija Margina, u okviru koje djeluje Drop in centar u Tuzli, se bavi asistencijom socijalno isključenim grupama, među kojima su intravenozni ovisnici o drogama, a na metadonskoj terapiji koju finansiraju iz vlastitih sredstava trenutno je 86 korisnika.

Za razliku od nevladinih organizacija koje za liječenje koriste metadonsku terapiju, na Klinici za psihijatriju u Tuzli opredijelili su se za terapiju Suboxonom. I jedni i drugi tvrde da je upravo njihova metoda najbolja u liječenju ovisnika.

Denis Dedajić, predsjednik Asocijacije Margina kaže da Suboxon još nije odobren za upotrebu u Bosni i Hercegovini, i da je to potvrđeno od Federalnog Ministarstva Zdravstva. „Kao terapija je dobar za ovisnike sa „ovisničkim stažom“ do 3 godine. Sve zemlje u EU, njih 8, koje provode terapiju Suboxonom ističu povećan broj overdosea (predoziranja) među korisnicima ove terapije. I na kraju ova terapija je 10 puta skuplja od terapije Metadonom“, objašnjava Dedajić.

Na Klinici za psihijatriju u Tuzli tvrde drugačije. Kažu da je liječenje Metadonom osam puta skuplje u cjelosti. Njihova iskustva sa ovisnicima govore da Metadon samo izaziva osjećaj opijenosti. Suboxon se, kažu, naziva pametnim lijekom odnosno „pametnom molekulom”.  
Dr. Mevludin Hasanović,  šef Odjeljenja za socijalnu psihijatriju smatra da se davanjem besplatnog Metadona samo u početku rješava problem. “Onda se izaziva metadonska ovisnost, što je opet efekat koji se ne želi postići, dok Suobxon vodi do izliječenja”, objašnjava on.

Na Klinici za psihijatriju UKC Tuzla liječe se 52 heroinska ovisnika, među kojima pet žena i jedan bračni par. U toj Klinici navode da je Suboxon prema Registraciji planiran da bude na A-listi, što znači da bi trebao da bude besplatan za pacijente. „Međutim, pošto tender još nije prošao, trenutno ga ni jedan Zavod zdravstvenog osiguranja u Federeaciji BiH nije kupio”,  opovrgava dr. Hasanović tvrdnje Asocijacije Margina da lijek nije odobren za upotrebu u BIH.

Zavod zdravstvenog osiguranja Tuzlanskog kantona je napravio modul po kojem će se Suboxon davati besplatno ovisnicima, kada ga na tenderu otkupi od velefarmacije.  
„Do tada pacijenti sami plaćaju lijek iz svog džepa. Postoje četiri pacijenta koja smo skinuli sa Metadona i preveli na Suboxon, mada su se ranije u više navrata bezuspješno pokušavali liječiti metadonom. Među njima je i naš prvi pacijent kojem smo uključili Suboxon terapiju, jer nakon tri bezuspješnsa pokušaja sa metadonom on i njegova porodica to više nisu htjeli, kazao je dr. Hasanović.

Bez obzira na cjelokupni odnos prema ovisničkoj populaciji, osobe koje žele da se liječe imaju mogućnost izbora, doduše jako skromnog. Bio to Metadon, Suboxon, komuna ili klinika, najbitnije je doći do vrata na koja se može pokucati. Koja će to vrata biti, odlučuju mogućnosti i potrebe svakog pojedinca. Oni svakako nemaju vremena da čekaju da se Klinika i nevladine organizacije usaglase oko toga koja je metoda liječenja najbolja.

Ana je, prije Drop centra probala da se liječi i na Psihijatrijskoj klinici. Priča kako je procedura koju pacijent treba da prođe prije liječenja velika.

„Morate otići porodičnom doktoru, koji vam da uputnicu i onda idete u na psihijatriju, gdje vas pregledaju tri dana. Na kraju vam daju recept i opet idete svom doktoru. Lijek se može kupiti samo u Lukavcu u jednoj apoteci i sedmično košta 80 KM. Navodno nam se na osnovu računa treba refundirati trošak, međutim niko ne zna dokle se s tim došlo“, prisjeća se Ana iskustva sa kliničkim liječenjem.

Procedura početka liječenja na Klinici je naravno komplikovanija, svi moraju proći određene psihološke testove da se ustanovi stepen posljedica za psihičko zdravlje, razgovor sa socijalnim radnikom da se utvrde socijalni uslovi egzistencije ovisnika i laboratorijske preglede, radi provjere stanja jetre. Neophodna je i provjera trudnoće kod ovisnica, jer je Suboxon toksičan za plod.

Pacijenti moraju imati zdravstveno osiguranje radi medicinskih i psiholoških pretraga. "Za Suboxon im nije potrebna zdravstvena knjižica, jer ga za sada plaćaju” kaže dr. Hasanović.

U jednom se ipak svi slažu: ovisnicima je najbitnija podrška porodice, jer liječenje podrazumijeva promjenu načina življenja, udaljavanje od lošeg društva, loših životnih navika, kriminala.

Bez obzira na jačinu želje za liječenjem, novac je opet taj koji diktira tempo ove teške borbe. Ani, kao i većini ovisnika, najlakše je tražiti pomoć, na mjestu koje ne zahtijeva veliko obavezivanje i zalaganje. Poslije godina ovisništva, započetog odvikavanja i izdržavanja zatvorske kazne, Anu čeka nastavak liječenja i pokušaj da pronađe odgovarajući rehabilitacijski centar.

Optimizam i volja, uz adekvatnu podršku, možda joj pomognu da odoli ovisničkim izazovima i da se vrati u svijet iz kojeg je davno pobjegla.