Jedna od tema kojom sam se ozbiljno bavio u reporterskoj karijeri i kojom se još bavim trgovina je ljudima. Novinar sam 29 godina, imam veliko reportersko iskustvo, a i godinama podučavam mlađe novinare kako izvještavati o trgovini ljudima, posebno kako pisati istraživačke priče na tu temu.

No, prije nekoliko godina, istražujući sudbinu djevojčice za koju se ispostavilo da je žrtva trgovine ljudima, sudario sam se sa mnogim problemima koji su i za mene bili novost.

Praktično sam se suočio sa mnogim izazovima za koje se do tada činilo da postoje samo u  teoriji smišljenoj da bi se zakomplicirale vježbe mladim novinarima na radionicama istraživačkog novinarstva.

U ovom tekstu želio bih ponešto reći o etičkim dvojbama  s kojima sam se borio istražujući nestanak petnaestogodišnjakinje i pišući seriju tekstova o njezinoj sudbini.

No, najprije moram objasniti što je bit priče.

Petnaestogodišnja Sandra, tiha i ni počemu uočljiva učenica prvog razreda srednje škole u Petrinji, gradiću semadesetak kilometara jugoistočno od Zagreba, jednog se proljetnog dana nije vratila iz škole u obiteljsku kuću u predgrađu nedalekog Siska – majci, očuhu, mlađoj sestri i baki.

Nakon što je objavljen Sandrin nestanak, majka i očuh uzalud su je duže od mjesec dana sami tražili po Zagrebu (jer su od Sandrinih školskih kolegica čuli da je Sandra viđena kako sa starijom kolegicom odlazi u Zagreb), a potom su mi se obratili za pomoć znajući da me, između ostaloga, zanimaju i priče o nestalim osobama.

Novinarska istraga je pokazala da je Sandra završila u Italiji kao žrtva skupine trgovaca ljudima koji su mnoge djevojčice i djevojke oteli i prisilili na prostituiranje.

Nakon nekoliko mjeseci novinarske potrage, Sandru sam čak uspio vidjeti i razgovarati s njom ne otkrivajući da sam novinar, niti to da znam kako je ona žrtva trgovaca ljudima koja se ne može slobodno kretati niti vratiti kući.

Sreo sam se s njom na javnom mjestu u pratnji muškarca koji je navodno bio njen momak.

Bilo je jasno da to nije istina no tada Sandru nisam mogao spasiti niti saznati gdje je trgovci ljudima skrivaju.

Na kraju, devet mjeseci poslije Sandrina nestanka saznao sam gdje trgovci ljudima skrivaju djevojčicu, te sam je uspio vratiti kući.

Sukob interesa

Kad su Sandrina majka i očuh došli zamoliti me da im pomognem naći nestalu djevojčicu bio sam izvršni urednik zagrebačkog tjednika Arena, ali sam istovremeno radio i kao reporter – istraživao sam i pisao.

Ako su u jednoj osobi reporter koji radi na temi i urednik koji odlučuje o tome hoće li se neka priča istraživati, napisati i objaviti moguća je urednička pristranost.

Čak i nesvjesno, ja urednik mogao sam sebi novinaru odobriti previše redakcijskog vremena i novca, te prostor u novinama za priču koju sam radio ja, reporter, veći nego što je priča zaslužila.

Taj sam problem pokušao riješiti na dva načina.

Na priči o Sandri odlučio sam raditi samo u svoje slobodno vrijeme, nakon završetka svih ostalih dnevnih obaveza u redakciji.

Kako mi je redovan urednički i reporterski posao oduzimao toliko vremena da slobodnog vremena praktično i nisam imao, pričom o Sandri mogao sam se baviti samo pod uvjetom da uobičajeno 12-satno radno vrijeme produžim za još nekoliko sati.

Odlučio sam tako učiniti svjestan kako mi petnaestosatni radni dani bez slobodnih vikenda mogu naštetiti koncentraciji i loše utjecati na obavljanje redovnih uredničkih poslova.

Kako bih izbjegao da traganje za Sandrom našteti mojim ostalim obavezama u redakciji, zamolio sam glavnog urednika da svakodnevno kontrolira moj rad i upozorava me ukoliko primijeti da radim lošije nego prije početka istraživanja Sandrine sudbine.

Također sam tražio da glavni urednik osobno određuje hoće li neka priča o Sandri biti objavljena, te u kojoj dužini i obliku, a da to ne činim ja koji sam kao izvršni urednik bio ovlašten da donosim takve odluke o svim drugim pričama.

Izigravanje povjerenja obitelji žrtve

Da bi mogao potpuno i efikasno istražiti mogući slučaj trgovine ljudima (prisjetimo se, kad sam počeo istraživati priču o Sandri ona je bila tek djevojčica koja se nije vratila iz škole i nije bilo niti jednog dokaza da je žrtva trgovaca ljudima), novinar mora surađivati sa obitelji potencijalne žrtve.

To uključuje duge i detaljne razgovore o mnogim, pa i vrlo intimnim temama iz života potencijalne žrve i njezine obitelji.

Ponekad obitelj novinaru otkrije čak i tajne koje pomno skriva od okoline, dopusti mu da pretražuje po osobnim stvarima potencijalne žrtve, da čita njene dnevnike...

Tako sam i ja od Sandrine obitelji doznao mnoge pojedinosti koje se inače ne govore ljudima koji ti slučajno uđu u život.

Trudio sam se da sve na taj način dobijene informacije iskoristim za istragu ali tako da  ne  naštetim Sandri i da njenu obitelj ne dovedem u neugodnu situaciju.

To sam pokušao ostvariti i tako da ostalim izvorima u priči ne govorim o pojedinostima koje bi mogle biti neugodne za Sandru i njenu obitelj.

No, bez obzira na svo planiranje i organizaciju, te oprez pri istraživanju  i pisanju, bilo je nemoguće izbjeći mnoge etičke dvojbe.

Ni danas nisam siguran jesam li neke od njih riješio na najbolji način.

Za neke situacije sam pak siguran da sam trebao postupiti drugačije nego što sam postupio.

Poticanje neutemeljene nade

Obitelj nestalih osoba, među kojima su i potencijalne žrtve trgovine ljudima, često se obraćaju novinarima kao zadnjoj nadi za pomoć, nakon što izgube povjerenje u policiju.

To je situacija opasna za novinare i još opasnija za obitelj nestale osobe/žrtve trgovine jer budi nerealne nade da će novinari učiniti ono što ni policija nije mogla.

Također, angažiranje novinara policijski inspektori mogu doživjeti kao nepotrebno, pa i štetno miješanje amatera u policijski posao, što ponekad narušava i njihov odnos prema obitelji nestale osobe/žrtve.

Nerijetko su policajci u pravu jer mnogi se novinari olako bave temama za koje nisu kvalificirani ni obrazovanjem, ni iskustvom, niti se pridržavaju etičkih principa.

Kad god istražujem moguć ili čak vrlo vjerovatan slučaj trgovine ljudima, obitelji nestalog/žrtve vrlo temeljito objasnim što ja kao novinar mogu a što ne mogu i neprestano ponavljam da ne želim buditi neutemeljenu nadu.

Tako je bilo i u slučaju Sandrina nestanka.

Također, važno je da obitelj razumije sve što radim, zbog čega to radim i kakve to posljedice može imati – i dobre i loše.

Sandrina obitelj je savršeno razumjela situaciju i odlično surađivala.

Lažno predstavljanje

Lažno predstavljanje u novinarskom poslu je neetično i dopustivo je jedino u slučajevima kada se uz pomoć lažnog predstavljanja može doći do ključnih informacija za priču čija je društvena korist veća od moguće štete izazvane lažnim predstavljanjem.

Isražujući Sandrin nestanak prvi puta sam se lažno predstavljao hodajući danima po zagrebačkim četvrtima i predgrađima do kojih su me vodile neke indicije o mogućem kretanju nestale djevojčice.

Nosio sam Sandrinu posljednju fotografiju snimljenu prije nestanka i pokazivao je konobarima  i gostima kafića, posjetiteljima disko klubova, prodavačima na lokalnim tržnicama i prodavaonicama, prolaznicima...

Priča o nestanku djevojčice koju sam pritom svima ponavljao bila je posve istinita – osim u jednom: predstavljao sam se kao Sandrin rođak a ne kao novinar.

Iako sam na taj način čuo i razne indiskretne podatke o raznim ljudima, ovo lažno predstavljanje nije uzrokovalo nikakvu štetu zbog  toga što u objavljenim pričama te podatke nisam koristio niti sam ih ikome govorio.

Važno je znati da štetu ne uzrokuje dobijanje informacije lažnim predstavljanjem već (zlo)upotreba tako dobijene informacije.

Istovremeno, neke od informacija koje vrlo vjerovatno ne bih dobio da sam se predstavljao kao novinar  pomogle su mi u istraživanju ali nikada nikome nisam rekao ništa o izvorima tih informacija.

Drugi put sam se lažno predstavio, zajedno sa kolegom foto reporterom, kada smo dogovarali susret u Milanu sa Sandrom i njenim „dečkom“.

Uz laganje „lošem momku“ (a ni to nije etički osim ukoliko je neophodno) lagali smo i samoj žrtvi što je dodatni etički prekršaj.

Odlučili smo to učniti jer nije bilo mogućnosti sa Sandrom razgovarati nasamo i reći joj istinu.

Ovaj puta lažno predstavljanje bilo je mnogo opasnije i, bez obzira što je korišteno kako bi se pomoglo djevojčici za koju sam tada već sa velikom sigurnošću pretpostavljao da je žrtva trgovaca ljudima, moj savjet novinarima je: nikada nemojte učiniti to što sam ja tada učinio.

Bila je dovoljna i najmanja sumnja osoba koje su držale Sandru u zatočeništvu u priču da smo kolega i ja bezazleni vlasnici kafića i poznanici Sandrina očuha koji vjeruju da je Sandra dobrovoljno u Italiji pa da djevojčicu više nitko nikada ne vidi.  

(Zlo)upotreba djeteta

U vrijeme kad je nestala, Sandra je bila dijete i svako objavljivanje informacije o njoj bio je potencijalno ne samo neetički, već i nezakonit čin.

Zbog toga sam prije objavljivanja bilo koje informacije razgovarao sa Sandrinom obitelji razmatrajući moguće pozitivne i negativne efekte objavljivanja informacije i niti jednu nisam objavio ukoliko se obitelj nije s time složila.

No, u ovoj priči postojala je još jedna zamka.

Sandra je, uz majku, očuha  i baku, živjela i sa mlađom sestrom.

Sandrin nestanak istraživao sam za obiteljski magazin.

Uz to, objavljujući  prvu od četiriju priča još uvijek je postojala nada kako je Sandra pobjegla od kuće i može se vratiti ako želi.

Stoga smo foto reporter i ja objasnili Sandrinoj obitelji kako priča mora biti vrlo emotivna i to na način koji bi Sandru mogao uvjeriti da se vrati.

Tako je prva priča, objavljena na dvije stranice, bila naslovljena „Seko, vrati se kući“ a na središnjoj fotografiji uplakana Sandrina majka na krilu je držala mlađu kćer.

Na drugoj fotografiji  Sandrina mlađa sestra dovršavala je sliku kuće ispod koje je nevještim rukopisom ispisala poruku: Seko vrati se.

Ovo nije bilo samo na tankom i klizavom rubu s kojega je lako kliznuti u potpunu patetiku već se graničilo i sa ozbiljnom manipulacijom i zloupotrebom djeteta.

To što smo Sandrini roditelji i baka, te foto reporter i ja znali da je djevojčica zaista sama nacrtala sliku i napisala poruku sestri a nismo je mi na to navodili, moglo je umiriti našu savjest ali ne i opravdati odluku da priču objavimo onako kako smo je objavili.

Jedino što je bilo nama u prilog  jest činjenica da je tako postavljena priča mogla pomoći da se Sandra vrati kući, ukoliko može sama odlučivati o svom kretanju.

Tada više nije mogla ali mi to nismo znali.

(Ne)suradnja s policijom

Kada novinar „gura nos“ u slučaj koji istražuje policija to nikada ne čini policijske inspektore naročito sretnima.

U slučaju nestanka neke osobe, granica do koje je policija spremna surađivati obično je objavljivanje fotografije nestale osobe i osnovnih podataka... biografskih, onih o okolnostima nestanka, te onih o eventualnim osobenim znacima (ožiljcima, tetovažama itd.).

Obiteljima osoba čiji nestanak istražujem uvijek na početku objasnim kako ću im davati sve informacije do kojih dođem istražujući, te da od njih zavisi hoće li te informacije proslijediti policiji, ali da od mene ne očekuju da dajem policiji bilo kakve informacije.

Osim obitelji nestale osobe/žrtve nikome drugome ne dajem niti jedan podatak osim onoga što objavim u  pričama.

Policajci ne vole ni kada se novinari previše raspituju o nestalima kod obitelji, susjeda, rođaka...

Ukoliko novinar objavi neke informacije koje policija smatra važnima (bilo da ih inspektori ocijene kao potencijalno korisne, bilo kao opasne) može uslijediti poziv na tzv. informativni razgovor.

Kada sam objavio drugu od četiri priče u nizu o Sandrinom nestanku (onu u kojoj opisujem kako smo fotoreporter i ja u Milanu sreli Sandru i njenog „dečka“) pozvan sa na informativni razgovor u policiju.

Odazvao sam se pozivu jer bih neodazivanjem omogućio policajcima da me privedu, gdje, kada i kako oni odluče.

No, policijskoj inspektorici sam rekao kako se sve što sam spreman reći o istraživanju Sandrina nestanka nalazi  u dvije do tada objavljene priče.

Nisam rekao kako sam  sve ostale informacije dao obitelji jer moj dogovor s obitelji podrazumjeva da oni sami kažu policiji ono što su od mene saznali ukoliko to žele. Ukoliko bih policiji rekao za svoj dogovor sa obitelji nestale osobe/žrtve izložio bih obitelj dodatnom pritisku a to bi bilo izigravanje našeg dogovora.

Na njima je da slobodno odluče što će činiti sa informacijama o svom djetetu.

Laganje publici

Kada smo se foto reporter i ja na trgu pred milanskom katedralom sreli sa Sandrom i njenim „dečkom“, a u stvari momkom koji ju je držao u ropstvu, lažno smo im se predstavili kao poznanici Sandrina očuha koji su u Italiju došli svojim poslom, pa su Sandri ponijeli majčino pismo i najdražu igračku.

Objavljujući priču o milanskom susretu, čitateljima nisam objasnio da smo se foto reporter i ja Sandri i njenom „momku“ lažno predstavili.

Također nismo objavili niti posve utemeljene sumnje, tada već gotovo činjenice, da je Sandra žrtva trgovaca ljudima.

Objavljena je priča koja sugerira kako je Sandra pobjegla s dečkom u Italiju i ne želi se vratiti.

Dakle, priču koju smo „kupili“ od Sandre „prodali“ smo čitateljima.

Lagali smo im.

Učinili smo to nadajući se da bi objava takve priče mogla pomoći da Sandra bude spašena, pogotovo jer smo sve informacije o stvarnom stanju (u dogovoru s Sandrinom obitelji) dali hrvatskom konzulatu u Milanu, uključujući i fotografije načinjene prilikom susreta.

Sandrinu obitelj smo također spojili sa službenicina konzulata.

Naravno, da je itko u lancu trgovaca ljudima koji su sudjelovali u Sandrinom nestanku vidio priču u novinama (a ne treba zaboraviti da je za to postojala velika mogućnost jer su bili uključeni i ljudi iz Hrvatske) bile su moguće svakakve reakcije, uključujući i one pogubne za Sandru.

Objavljivanjem priče (u dogovoru sa Sandrinom obitelji) željelo se poslati korisnu informaciju  onima koji bi mogli pomoći ali bila je to zapravo lutrija u kojoj od milijun srećki dobija  - jedna.

Takvu lutriju mogu izazivati oni koji u nju ulažu svoj novac, ali nikako oni koji ulažu – tuđi život.