Kako izbjeći profesionalnu katastrofu, tako čestu u izvještavanju o trgovini ženama? Kako ne postati policijski glasnogovornik i ne nauditi žrtvama?

Ovaj tekst prenesen je iz 2. izdanja publikacije ‘Trgovina ljudima – priručnik za novinare (2009)’, koju je objavila ASTRA, nevladina organizacija iz Beograda posvećena iskorenjivanju svih oblika trgovine ljudima, a naročito ženama i decom. Zahvaljujemo se ASTRA-i na dozvoli da objavimo tekst.

Pročitajte 1. i 2. dio teksta

Trgovina ženama kao unosan posao

Postoje razni drugi načini da se izvještava o trgovini ženama, a mnogi od njih gotovo da se i ne koriste u tranzicijskim zemljama jugoistočne Europe zbog toga što ozbiljno istraživačko novinarstvo nije dovoljno zastupljeno niti cijenjeno u javnosti, pa čak niti u samoj novinarskoj struci.

Često je dovoljno samo slijediti elementarnu logiku da bi se došlo do pravog odgovora na pitanje ’što može biti dobra tema?’. Trgovina ljudima, uz trgovinu drogom i oružjem, najisplativiji je oblik organiziranoga kriminala i jedan od najunosnijih poslova uopće. Jugoistočna Europa među najvećim je tržištima u trgovini ženama, Srbija je jedno od raskrižja na važnom pravcu «traffickinga», a u ekonomskim rubrikama najprodavanijih srbijanskih novina cijele godine nema niti jednoga teksta o trgovini ženama!?

Često se «ekonomski» pristup ovoj temi smatra nedovoljno atraktivnim. No, povod za pisanje o trgovini ženama «na drugi način» (bez detaljnih priča o konkretnim žrtvama) može se pronaći u suhoparnim ekonomskim analizama, teško razumljivim brojkama, nepreglednim tabelama… Ali da bi bila objavljiva i na stranicama ekonomskih rubrika, tema se ne mora obraditi na dosadan i nerazumljiv način.

Na primjer, analizirajući sa ekonomskog stanovišta naoko medijski neatraktivan slučaj grupe ilegalnih migrantica ili pozadinu vijesti sa policijske konferencije za novinare o privođenju nekoliko «strankinja prostitutki», može se pronaći prava priča o trgovini ženama – dovoljno atraktivna, a ujedno činjenično utemeljena. Nasnažnije i najvažnije priče o fenomenu trgovine ženama nastale su upravo na takav način.

Put bez izlaza: korištenje samo jednog izvora

Većina tekstova o temi trgovine ženama u Srbiji se, kao i u ostalim zemljama jugoistočne Europe, temelji na podacima sa policijskih konferencija za novinare. Te sastanke sa novinarima predstavnici policije uglavnom koriste kako bi se pohvalili policijskim uspjesima, koji uključuju racije, te privođenja djevojaka i žena zatečenih bez odgovarajućih dokumenata.

Činjenica da je policija glavni izvor informacija koje mogu ukazivati na trgovinu ženama ne može se izbjeći. Mnogo je veći problem to što se novinari često zadovoljavaju šturom policijskom informacijom koja češće optužuje moguće žrtve (one su u zemlji ilegalno, bez valjanih dokumenata) nego moguće počinitelje kaznenih djela, uključujući i trgovinu ljudima.

Lakše je pisati o onome što je očito i još ponuđeno kao «na dlanu». Jednostavnije je prenositi policijske informacije o ženama bez dokumenata, nego se baviti pozadinom priče. Ne istražujući dalje i ne tražeći nove pristupe temi novinari postaju policijski glasnogovornici umjesto da javnosti ponude profesionalno urađenu priču u kojoj su bar postavljena sva relevantna pitanja - ako već na svako od njih nije pronađen adekvatan odgovor.

Svakako, uz policijske izvještaje treba koristiti i ostale izvore koji mogu doprinijeti boljoj infromiranosti novinara o temi. U slučaju trgovine ženama posebno značajan izvor podataka mogu biti nevladine organizacije i međunarodne institucije koje se bave tim fenomenom, pravima žena ili izravno pomažu žrtvama.

Novinari, međutim, čine pogrešku ako nekritički prihvaćaju informacije iz tih izvora kao jedino relevantnih. Takav postupak jednako je neprofesionalan kao i zadovoljavanje samo policijskim izvještajima. Novinar mora biti profesionalno odmjeren, a prihvaćajući informaciju iz jednog izvora kao jedinu ispravnu i konačnu čini upravo ono što nikako ne bi smio - postaje pristran.

Takvo ponašanje neminovno smanjuje razinu profesionalne ozbiljnosti i vrijednost učinjenoga posla, a tada je vrlo malen korak do katastrofalnih rezultata: nepotpune informacije, isključivosti, senzacionalizma…

Dugoročno, novinar koji se oslanja samo na jedan izvor sve je ovisniji o izvoru i ne može se oduprijeti manipulacijama. Umjesto da novinar koristi izvor za stvaranje potpune, uravnotežene informacije – izvor tada iskorištava novinara da bi javnosti bila prikazana onakva slika o temi trgovine ženama koja mu odgovara.

Na tipičnom primjeru pokušat ćemo pokazati kako najobičnija policijska informacija može biti povod za rad na nizu analitičkih priča tematski vezanih za trgovinu ženama ili za – put u profesionalnu katastrofu.

Put ka jednoj ili drugoj krajnosti počinje već davno prije dolaska reportera na konferenciju za novinare gdje će polazna informacija biti izrečena: u trenutku kada je jedan od naša tri zamišljena (a zapravo vrlo stvarna) reportera odlučio profesionalno pristupiti svome poslu (usvojio je stroga pravila ponašanja, sustavno prikuplja i organizira podatke, razmjenjuje iskustva sa kolegama, proširuje krug potencijalnih izvora, provjerava i uspoređuje informacije…).

Na konferenciji za novinare u policiji novinarima je ponuđena slijedeća informacija:

«Rutinskom provjerom u lokalu RUŽA u mjestu X u središnjoj Vojvodini pronađene su tri ukrajinske državljanke sa krivotvorenenim putnim ispravama i radnim dozvolama. Vlasnik lokala A.A. izjavio je da su djevojke kod njega radile kao konobarice. Operativnom obradom utvrđeno je da su Ukrajinke pružale seksualne usluge za novac većem broju muškaraca. Protiv više osoba policija je podnijela prekršajne prijave».

Ovakvu informaciju prvi je reporter doslovno prenio, a kako bi je «pojačao» njegov urednik naslovio je vijest sa: PRIVEDENE TRI UKRAJINSKE PROSTITUTKE.

Predajom policijske informacije uredniku prvi reporter završio je svoj posao i otišao s kolegama na piće i razgovor o nogometu. Uživao je u slobodnom vremenu do slijedeće, sutrašnje konferencije za novinare.

Drugi je reporter poslije konferencije za novinare otišao na piće sa svojim izvorom iz policije. Tako je uz šturu službenu informaciju dobio i sočne detalje o raciji, uključujući policijske fotografije iz racije, imena ukrajinskih djevojaka, podatak da su maloljetne, te kopije lažnih putovnica, viza i radnih dozvola. Saznao je i da policija sumnja kako je jedan od policajaca bio upleten u ilegalno prebacivanje djevojaka preko granice. Nije znao da ga zapravo njegov izvor zloupotrebljava kako bi naudio kolegi s kojim je u sukobu.

Slijedećeg dana u novinama drugoga reportera pojavio se «vrišteći» naslov:
I POLICIJA UMIJEŠANA U SKANDAL SA PROSTITUTKAMA. Tekst, u kojem je, uz policijsku informaciju, objavljeno sve što mu je rekao njegov policijski izvor (naznačen kao povjerljivi izvor unutar policije koji je želio ostati anoniman), uključujući i ime navodno umješanoga policajca, «ukrašen» je fotografijama na kojima se vidi privođenje djevojaka otkrivena lica, njihovim imenima, te faksimilima dokumenata koji su kod njih pronađeni.

Zadovoljan prostorom koji je dobio i načinom na koji je plasirana njegova priča, drugi je reporter slavodobitno pozvao na piće kolege iz rubrike.

Treći reporter, nakon što je policijski glasnogovornik iznio pripremljenu informaciju, počeo je postavljati pitanja:

- Što znači izraz rutinska provjera?

- Koliko često se rutinski provjerava lokal RUŽA, ostali lokali u mjestu X, te lokali u drugim mjestima u nadležnosti te policijske uprave?

- Kakvi su bili rezultati ranijih provjera?

- Zna li se porijeklo falsificiranih dokumenata i gdje su oni izdani prema podacima koji su upisani na njima?

- Da li je to prvi put da je policija zatekla djevojke sa lažnim dokumentima ili bez dokumenata u lokalu RUŽA ili nekom drugom lokalu A.A., ako ih on ima?

- Da li su u lokalu pronađene i druge djevojke, koje su imale uredne dokumente?

- Kako je policija saznala da su se djevojke prostituirale za novac (od njih, od klijenata, anonimnom prijavom…)?

- Protiv koga su točno podnešene prekršajne prijave i na temelju kojeg zakonskog članka?

- Da li je policija provjeravala jesu li djevojke tučene, da li im je onemogućavano slobodno kretanje, jesu li prisiljavane na prostituciju?

- Da li je policija kontaktirala nevladinu organizaciju koja brine o skloništu za žrtve trgovine ženama i da li je itko osim policajaca razgovarao sa djevojkama, uključujući i predstavnike ukrajinskog konzulata?

To je samo dio pitanja što ih je još na konferenciji za novinare postavio treći reporter, iako je znao da će na većinu njih odgovor biti kako se podaci ne mogu dati u interesu istrage. Postavljajući sva ta pitanja reporter je, međutim, pokazao da se neće zadovoljiti šturom informacijom dobijenom od policijskog glasnogovornika, a ujedno je počinjao organizirati prikupljanje podataka koji će mu biti neophodni u nastavku istraživanja.

Možda na kraju u ovoj priči treći reporter neće uspijeti dokazati trgovinu ženama, ali će mu, radeći na ovakav način, biti lakše usredotočiti se na ono što se može dokumentirati – tzv. minimalnu priču.

Svi ostali podaci koje prikupi bit će mu korisni kada jednom bude imao dovoljno za maksimalnu priču – priču o trgovini ženama u kojoj će se možda pokazati da je i naoko banalna epizoda iz lokala RUŽA važan dio.

Trećem reporteru policijski je glasnogovornik zaista rekao kako na većinu pitanja ne može odgovoriti zbog interesa istrage. Reporter je zabilježio svoja pitanja i glasnogovornikove odgovore. Na neka pitanja (o tome što se događalo ranije) već je imao odgovore jer je redovito prikupljao informacije, provjeravao ih i organizirao tako da ih je jednostavno mogao pronaći kada bi mu zatrebali.

Tekst trećeg reportera koji je objavljen sutradan naslovljen je sa: PROSTITUTKE ILI SEKSUALNE ROBINJE? Uz policijsku informaciju objavljena su najvažnija pitanja koje je reporter postavio u policiji, odgovori koje je dobio i podaci koje je već imao o ranijim događajima vezanima za temu, a koje je glasnogovornik proglasio nedostupnima u interesu istrage.

Glasnogovornik je to učinio jer se, za razliku od trećeg reportera, nije pripremio za konferenciju za novinare koju je sam sazvao. Ti su podaci, naime, već ranije objavljeni, a izvor im je bio upravo glasnogovornik - na jednom od ranijih susreta sa novinarima.

Treći reporter tekst je završio popisom najvažnijih pitanja koja su još bez odgovora, te ih je istovremeno poslao u nadležne institucije (uključujući i policiju). Nakon što je pročitao svoj tekst, provjerio je da li je korektno objavljen i usporedio ga sa tekstovima preostale dvojice reportera. Imena djevojaka, te podatke iz dokumenata koje je objavio drugi reporter, zajedno sa svojom objavljenom pričom i popisom pitanja na koja nema odgovor, treći reporter poslao je na nekoliko mjesta tražeći pomoć svojih kolega.

Taj njegov «paket» stigao je kolegi u Ukrajini odakle su djevojke podrijetlom sudeći po putovnicama, ali i zemlju u kojoj su im, prema podacima na dokumentima, izdane vize. Po ustaljenoj proceduri novinari će istraživati svaki u svojoj zemlji, a dobijene informacije međusobno će razmjenjivati, provjeravati i usklađivati.

Na taj način svatko će pomoći ostalima, a imat će i vlastitu, makar minimalnu priču. Novinar u Ukrajini imat će priču o tome kako su nastradale ukrajinske djevojke (ili djevojke koje su imale lažne ukrajinske putovnice?). Novinar u zemlji u kojoj su navodno izdane vize imat će priču o krivotvorenim (ili pravim?) vizama. Sva trojica moći će koristiti podatke preostale dvojice u gradnji svojih priča i nastavku istraživanja.

Oni možda nikada neće pronaći dokaz da su tri djevojke pronađene u lokalu RUŽA, negdje u središnjoj Vojvodini, žrtve trgovine prisiljavane na seks. Međutim, radeći na ovaj način imat će najviše šansi da taj dokaz pronađu, ako on postoji.

Istovremeno, razvijat će i druge priče za čije istraživanje je povod bila štura informacija na konferenciji za novinare u Srbiji. Tako će put ka priči od svakodnevne policijske informacije na konferenciji za novinare u Srbiji pronaći dvojica novinara koji u Srbiji nikada nisu bili. Međutim, dvojica novinara koji su informaciju dobili «iz prve ruke» nikada je neće iskoristiti.

Neke od priča koje su se počele graditi na temeljima obične policijske informacije na kakvu većina novinara gotovo i ne obrati pažnju ukazat će na ključne probleme koji omogućavaju ili čak podstiču trgovinu ženama; neke će prikazati i konkretne slučajeve, ukazati na puteve trgovine, korupcijske skandale, povezanost trgovaca ljudima sa ostalim aktivnostima organiziranoga kriminala…

Savjeti koji mogu biti korisni za dobru priču

Trgovina ženama može se obraditi kroz niz aspekata: ekonomski, politički, ženska prava/ljudska prava, pravni, sigurnosni, organizirani kriminal itd.

Izaberite za priču onaj aspekt o kojem se najmanje pisalo. Veća je mogućnost da ćete reći nešto novo.

Najčešće se piše o sudbinama žrtava
Izaberite manje korišten pristup temi. Npr. analizu kontrole provedbe viznog režima i dodjele radnih dozvola. Čak i suhoparne statistike mogu vas uputiti na moguću korupciju povezanu sa trgovinom ženama.

Potencijalne žrtve trgovine o kojima se izvještava uglavnom su strankinje dovedene u vašu zemlju jer je osnovni izvor informacija policija, a indikator nedostatak ispravnih dokumenata.
Žrtve među domaćim djevojkama i ženama teže se otkrivaju, ali ne zato što ne postoje nego zato što završavaju u drugim zemljama. Provjeravajte rutinske podatke stranih policija.

Među žrtvama trgovine ima i osoba koje se službeno smatraju nestalima.
Objavljivanje podataka o nestalim ženama  i djevojkama i njihovih fotografija može pomoći da ih se pronađe, ali i da se dođe do informacija  o kanalima trgovine ženama.

Često se informacije koje imate čine nevažnima i neiskoristivima.
Nikada ih ne bacajte. Čuvajte ih na način da ih je lako pronaći. Ako nisu bili iskoristivi za jednu priču bit će za drugu.

Većina novinara piše o ovoj temi tek kada su potaknuti konkretnim događajem.
Ako ozbiljno pratite fenomen, prikupljat ćete podatke, analizirati ih  i uspoređivati. Teme za priču pojavit će se same.  Bit ćete u prednosti, imat ćete više vremena za rad na priči, nećete biti pod pritiskom događaja.

Trgovina ženama, kao dio organiziranog kriminala, nikada nije izolirana na jednu zemlju.
Surađujte s novinarima iz drugih zemalja. Često ćete jedni drugima dati podatke koji će tek razmjenjeni dobiti pravu vrijednost. Ono što kolegi/kolegici u npr. Makedoniji ili SAD-u ne mora značiti ništa - vama može biti ključna informacija. Oboje ste tako dobili priču.

Žene i djevojke žrtve trgovaca ljudima u jugoistočnoj Europi najčešće su prisiljavane na prostituciju, ali ne uvijek.
Na primjer, među osobama koje svakodnevno viđate da prose ili kradu na ulici ima onih koje su zatočenici trgovaca ljudima, pod neprekidnim su nadzorom i ne mogu pobjeći.

 

Kao dio organiziranoga kriminala trgovina ženama povezana je sa drugim nezakonitim poslovima, na primjer krijumčarenjem droge.
Među ženama koje prenose drogu sve je više žrtava trgovine. Ako ih uhvati policija za kriminalce je šteta minimalna. Kao izvor podataka o krijumčarima nekorisne su, a kao ljudska bića unaprijed su žrtvovane. I to može biti vaša priča.

-----------------------------------------------------------------------------------------------------------
Drugo, prošireno i dopunjeno izdanje Priručnika za novinare u izdanju organizacije ASTRA, pored definicije i istorijata, daje i opšti pregled situacije i novih trendova vezanih za trgovinu ljudima u Srbiji i svetu. Osim toga, Priručnik predstavlja rezultate istraživanja javnog mnjenja na temu trgovine ljudima, analizu tekstova objavljenih u odabranim dnevnim novinama tokom 2008. godine. Novinari koji deluju u oblasti radijskog, televizijskog, dokumentarnog novinarstva, štampanih medija i marketinga, podelili su u priručniku svoja iskustva u radu na pokrivanju ove teme.