Dunja Mijatović je već drugu godinu predstavnik za slobodu medija OSCE-a. Prije ove pozicije, Dunja Mijatović je radila za Regulatornu agenciju za komunikacije u BiH učestvujući u izradi zakona i pravila za rad elektronskih medija. Godine 2007, izabrana je za presjedavajuću Europske platforme regulatornih agencija kao prva žena koja je obnašala tu funkciju, ali i prva osoba koja nije dolazila iz jedne od zemalja članica EU. Danas je jedina osoba iz regiona koja je imenovana na tako visoku poziciju u jednoj međunarodnoj organizaciji. Kao predstavnik OSCE-a za slobodu medija nadzire razvoj medija u 56 zemalja članica, promoviše poštivanje OSCE standarda kada je riječ o slobodi izražavanja i medijskim slobodama. Kao predstavnik ima mogućnost da upozori zemlje članice ukoliko bilo kojim aktom dovode ove slobode u pitanje. Nedavno je upozorenja poslala američkom Kongresu i zemljama članicama EU, a zbog namjere uvođenja zakona kojima bi se regulisao pristup Internetu.

Već mjesecima se u svijetu govori o SOPA, PIPA i ACTA. I Vi ste se oglasili tim povodom i rekli da postoji potreba da se razmotri način kako regulirati pitanja vezana za zaštitu autorskih prava na internetu, ali da to nikako ne smije ići na štetu slobode govora i prava na privatnost. Kakav je Vaš stav o ovim aktima i preporuka kako pristupiti ovom problemu?

Oglasila sam se prvi put u vrijeme protesta oko usvajanja SOPA i PIPA u SAD. Riječ je o usvajanju zakona koji u biti ne bi trebao biti neki veliki problem. Međutim, nakon analize predloženog teksta shvatili smo da, iako ima pozitivnu poruku o zaštiti autorskih prava intelektualnog vlasništva, krije u sebi vrlo bitan segment koji bi na određen način mogao uticati na sputavanje slobode izražavanja na Internetu. Pitanju smo prišli kao međunarodna organizacija koja je stala na stranu civilnog društva, zato što moj ured prije svega promoviše i štiti slobodu izražavanja. Obratila sam se američkom Kongresu sa zahtijevom da se preispita zakon. Za ACTA sam reagovala slanjem pisma predsjedniku Evropskog parlamenta. Par dana poslije, Evropska komisija je odlučila da ACTA razmotri Evropski sud. Naša analiza je pokazala da itekako postoje određeni segmeti koji mogu ugroziti slobodu izražavanja.

Mislim da se generalno ovom problemu prilazi stihijski, bez puno razmišljanja i analiza, a ti zakoni bi eventualno mogli uticati negativno na čitavu armiju ljudi koji koriste Internet jer bi im se zbog zaštite određenih stvari, koje trebaju biti pod zaštitom, spriječilo pravo da dijele neke druge stvari, da koriste ono što nije ilegalno. Usvajanje PIPA, SOPA i ACTA na ovakav način ne bi samo imali efekat u državama u kojima bi se poštivali ti zakoni, dakle EU i SAD, nego i  dijelovima svijeta gdje još postoji borba za slobodu izražavanja, ne samo na Internetu nego uopšte. Vlade koje pokušavaju uskratiti slobodu izražavanja koristile bi kao primjer države koje sebe nazivaju pionirima demokratije, a ipak svojim građanima uskraćuju neka prava po cijenu zaštite autorskih prava.

Usvajanje PIPA, SOPA i ACTA na ovakav način ne bi samo imali efekat u državama u kojima bi se poštivali ti zakoni, dakle EU i SAD, nego i  dijelovima svijeta gdje još postoji borba za slobodu izražavanja, ne samo na Internetu nego uopšte. Vlade koje pokušavaju uskratiti slobodu izražavanja koristile bi kao primjer države koje sebe nazivaju pionirima demokratije, a ipak svojim građanima uskraćuju neka prava po cijenu zaštite autorskih prava.

Znači, na kraju, moj ured ni u kom slučaju ne zastupa neku utopijsku ideju apsolutne slobode izaražavanja po cijenu ugrožavanja slobode i sigurnosti društva, nepoštivanja zakona, autorskih prava.. Ali je trend da se ti zakoni usvajaju po principu quiq fix a to neće donijeti više poštivanje sloboda i prava građana.

SAMOREGULACIJA INTERNET SADRŽAJA JE JEDINA OPCIJA

Da li su SOPA, PIPA i ACTA pokušaj cenzure Interneta?

Pa možda se i može nazvati pokušajem cenzure, iako to zavisi od slučaja do slučaja. Ono što se može desiti je da ljudi koji koriste internet za razne potrebe, profesionalno ili privatno, mogu doći u situaciju da ne mogu podijeliti nešto sa svojim prijateljima. To se možda može nazvati cenzurom, iako mislim da ono što je dobro i što se desilo u zemljama koje imaju dugu tradiciju demokratije, kao SAD i EU, je da su vlade su odlučile poslušati građane i preispitati predložene tekstove.

Nedavno je bila konferencija na kojoj će biti riječi o slobodi izražavanja na internet nakon WikiLeaks afere. Koliko je sve što se dešavalo sa WikiLeaksom promjenilo pristup slobodi izražavanja, i medije same?

Mislim da je još rano reći koliko je to uticalo. Moj ured se ne bavi tim analizma, a pri tome se to desilo u bliskoj prošlosti. Ali ono što treba reći je da stalno vidimo taj neki strah vlada od previše informacija. Iako ja smatram da postoje neke informacije koje se tiču nacionalne sigurnosti koje moraju biti zaštićene, ali to se radi od slučaja do slučaja. U slučaju WL se pokazalo da postoje informacije koje nisu trebale biti sakrivene i mislim da je to jedna vrsta lekcije. Ali ono što je WL uradio je da su objavili informacije bez uređivačke odgovornosti, bez da su obratili pažnju da neki od ljudi čija su imena spomenuta u tim telegramima mogu biti ugroženi nakon objavljivanja. Neke od njih sam sretala, ljude koji žive u državama koje se ne mogu nazvati demokratskim, i koji su mi rekli da su imali problema jer je u javnosti predstavljeno da su davali informacije o kršenjima ljudskih prava u svojim zemljama.

Regulacija internet je također vrlo aktuelno pitanje. OSCE, kao i UN, preporučuju princip samoregulaciju. Šta to znači kada je internet u pitanju?

Samoregulacija u jednom segmentu. U drugom, ja zastupam mišljenje, da ono što je na Internetu a što može predstavljati ugrožavanje nacionalne sigurnost, da ne govorimo o pedofiliji, trgovina ljudskim organima, ljudima… mora biti predmet interesa međunarodnih organizacija, tipa Interpola, ili nacionalnih sudova. Mislim da mora postojati, a to nažalost ne postoji u mnogim državama, sudska procedura na koji način se neka stranica može blokirati, skinuti itd. Ali davati tu moć agencijama koje osniva vlada, nisam za to.

Dok sam radila u RAK-u, često smo kritikovani zašto ne regulišemo sadržaj na Internetu. Prije svega jer nismo imali taj mandat. Niti bi ga ikada trebali imati. Ono što sada radi Vijeće za štampu BiH treba pozdraviti. Oni su odlučili da primjene princip samoregulacije kojim mogu da ukažu, prozovu, kaže javno ako misle da nešto nije u redu. Ako je pak riječ o nečemu što može da ugrozi društvo, onda sudovi treba da imaju ulogu. To zvuči idealno. Znam da ne živimo o idealnom društvu globalno, ali to je jedni način koji može pokazati rezulte.

Dok sam radila u RAK-u, često smo kritikovani zašto ne regulišemo sadržaj na Internetu. Prije svega jer nismo imali taj mandat. Niti bi ga ikada trebali imati. Ono što sada radi Vijeće za štampu BiH treba pozdraviti. Oni su odlučili da primjene princip samoregulacije kojim mogu da ukažu, prozovu, kaže javno ako misle da nešto nije u redu. Ako je pak riječ o nečemu što može da ugrozi društvo, onda sudovi treba da imaju ulogu. To zvuči idealno. Znam da ne živimo o idealnom društvu globalno, ali to je jedni način koji može pokazati rezulte. Bilo kakve sankcije od tijela koje je osnovala vlada ne mogu doprinijeti poboljšanju, uticati pozitivno na društvo u kojem imamo medije i informacije sa slobodnim protokom, nego je to nešto što je strogo kontrolisano i vodi samo još većoj kontroli. Kao neka vrsta bumeranga koji može da pokaže vrlo negativne rezultate u društvu.

Bosanskohercegovačko Vijeće za štampu prihvatilo je ovaj princip prošle godine, dok mnoge naprednije zemlje još uvijek to nisu uradile, što je možda hrabro, možda ishitreno. Istovremeno može se reći da princip samoregulacije nije još zaživio u BiH ni među štampanim medijima, iako postoji više od 10 godina. Ostavlja li to prostor za skeptičnost kada je riječ o Internetu?

Prije svega ono što je možda može zvučati previše direktno, ali mislim da je vrlo bitno to reći, je da druge opcije od samoregulacije nema. Jer sve drugo bi značilo povratak u mračno društvo sa potpunom kontrolom. Pri tome, samoregulacija u državama u tranziciji se uvijek dočekuje kao nešto što izaziva puno pitanja, ljudi su skeptični, misle da to neće dovesti do bilo kakvih rezultata… Ali ponavljam, društvo treba da bude dovoljno sazrelo za taj princip, što nažalost nije slučaj ne samo u BiH nego u mnogim drugim zemljama. Ali, nema garancije. Ustvari jedina je društvo koje će se samo izboriti za neke parameter koji su bitni. Stanje u medijima ne može se mjeriti stepenom samoregulacije, i da li ona ima uspjeha ili ne. Ali, kažem, druga opcija ne postoji. Zato se mora ulagati u edukaciju novinara, poštivanju etike i podizanju profesije, koja je na pragu egistencije. Istovremeno, mora se raditi na podizanju svijesti građana o važnosti istaživačkog, hrabrog kako ga ja zovem, novinarstva koje mora biti u interesu građana a ne politike. Zvuči idealno, ne živimo u takvom društvu, ali to su segmenti bitni u mom radu da mogu ukazivati na probleme.

NEDOSTATAK SOLIDARNOSTI

Govoreći o BiH, kako vidite stanje medija danas u toj zemlji, a sa aspekta slobode govora? Koliko su mediji slobodni?

To je ponovo vrlo relativno. Da li su slobodni ili ne, ja ne mogu reći sa ove pozicije. Prvo, to bi bilo vrlo nezahvalno. Drugo, to je na nevladinim organizacija da kažu. Naravno, pratim i ono što čujem je da nisu slobodni ili da nisu dovoljno slobodni. Međutim, ne vidim da je bilo ko u BiH spriječen da kaže što misli, što opet nije mjerilo slobode medija u kontekstu da li ta vrsta slobode doprinosi pobošaljanju u društvu ili dovodi do nečega što opet ima veze sa politikom, da se kreira podjeljenjo društvo, da se uvode termini koji mogu samo da razdvajaju ljude. Ali za to nisu krivi samo mediji. Oni su samo refleksija društva u kojem živimo. Zašto neki dozvoljavaju da budu glasnogovornici određenih političkih opcija? Zašto neki novinari i medijske kuće ne prate “svete” postulate novinarstva koji ukazuju na sve što je pogrešno u našem društvu? Ja na to odgovor nemam, nažalost. Uz to, mislim da u BiH nedostaje solidarnosti medju novinarima. Novinari treba da stanu zajedno kada se radi o odbrani novinarske profesije. To nije slučaj i to je vrlo zabrinjavajući trend u region.

U BiH i dalje ne postoji sindikat koji bi se borio za prava novinara i medijskih profesionalaca. Koliko je to problem i koliko to potencijalno može uticati i na medijske slobode?

Ne mogu sa ove pozicije o tome govoriti, ali mogu reći da bi to bilo dobro. Ali pogledajmo novinarska udruženja, imamo stalna razdvajanja, udruženja koja se okupljaju oko različitih političkih opcija, imamo udruženje BH novinari koje bi trebalo okupljati sve ali to nažalost nije slučaj... Ponovo, dakle ne samo u medijima nego i generalno, u asocijacima i nevladinom sektoru, imamo sliku situacije u zemlji. Od 2007. ono što je primjetno u BiH, i regionu, je negativan trend koji je pokazao da čak i dobri zakoni, koje mi u biti imao, bez istinske implementacije ne mogu poboljšati situaciju.

Ono što moj ured pokušava je da pomogne Vladi u legislativi koju smo u prošle sedmice završili i to će uskoro biti predstavljeno Vijeću ministara, kada posjetim BiH navjerovatnije u aprilu. Tada ćemo dati preporuke šta bi trebalo uraditi da se osigura sloboda izražavanja, sloboda medija u BiH. Ali to je samo jedan segment. Moj ured nije nadležan za profesionalizaciju i poboljšanje sadržaja. Ne bi ni trebao biti, niti je škola novinarstva, niti se bavi zadiranjem u uređivačku politiku bilo kojeg medija. Pri tome, segment zaštite novinara, na sreću, nije toliki problem u BiH. Međutim, u Crnoj Gori, nakon dugog perioda dosta dobre situacije, smo nedavno imali slučaj da je jedna novinarka pretučena. Tako da se nikada ne zna. Bitno je kada se nešto desi, da novinari stanu jedni uz druge.

REGIONALNA STAGNACIJA

Šta se to desilo bilo 2007. godine da se sve promijenilo na gore za medije?

Sjećam se da je to bio period kada je jasno primjećeno pogoršanje u izvještavanju. Prije toga smo imali mračni period nakon potpisavanja Daytona kada su bili prisutni najgrublji oblici jezika mržnje i postojala je totalna anarhija koja nije imala nikakav dodir sa slobodom izražavanja. I onda je krenuo period poboljšanja koji je vrlo brzo išao. Od usvajanja zakona, osnivanja mehanizama i institucija koje su bitne za društvo, dekriminalizacija klevete, usvajanje Zakona o slobodi pristupu informacijama, osnivanje RAK, Vijeća za aštampu,  Linije za pomoć novinarima, usvajanje Zakona o javnom servisu. Moram reći da taj zakon, kakav god da jeste, nikada nije mogao ništa da uradi jer nije došlo do istinske implementacije. Ali, tih godina je sve ukazivalo da postoji nada. I onda je sve stalo, prvo krenulo da stagnira, a onda silaznom putanjom. To nije samo specifično za BiH nego za region.

Apsolutni problem je nedostatak solidarnosti, nedostatak poštivanja profesije u društvu. Novinari se često gledaju kao otpadnici društva, zašto nam oni to govore i dovode do problema, što mislim da je potpuno pogrešno. Onda ti tako vidljivi problemi polarizacije, stavljanja u torove, da budem baš direktna. Novinari koji sebe svrstavaju u grupacije po političkim ili ekonomskim interesima, i ne pokušavaju da urade nešto na profesionalizaciji u kontekstu zaštite svojih prava.

Sada je bitan momenat za medije u BiH i regionu, u kontekstu ulaska u EU. Trenutak je ukazivanja na istinsku političku volju da se kritička misao, i sve ono što novinari donose u bilo koje društvo, treba zaštiti a ne uništi. I to je ono na čemu će moj ured raditi, na tome da svijest političara treba biti dovedena na nivo da shvate da onog trenutka kada uđu u urede njihov prag tolerancjije koji se tiče javnosti i njihovog obavljanja bilo koje dužnosti treba biti puno viši nego kod običnog građana.

Koji su najveći problemi za novinare u regionu danas?

Apsolutni problem je nedostatak solidarnosti, nedostatak poštivanja profesije u društvu. Novinari se često gledaju kao otpadnici društva, zašto nam oni to govore i dovode do problema, što mislim da je potpuno pogrešno. Onda ti tako vidljivi problemi polarizacije, stavljanja u torove, da budem baš direktna. Novinari koji sebe svrstavaju u grupacije po političkim ili ekonomskim interesima, i ne pokušavaju da urade nešto na profesionalizaciji u kontekstu zaštite svojih prava. Jer novinarstvo je, barem po mom mišljenju, jedna vrlo posebna profesija koju treba zaštiti i ukazujem vladama da trebaju usvojiti zakone koji će to raditi. Ovdje ne govorim samo o regionu. Iako imamo i tu problem, od nedavnog napada do nekih ubistava koja nikada nisu ni istražne a ni kažnjena. Ali ono što se dešava u nekim drugim dijelovima svijeta je puno opasnije. Ljudi se stavljaju u zatvore i koriste se izmišljene optužbe protiv njih da bi ih se spriječilo da kritički govore. Dio našeg posla se sastoji od posjeta tim novinarima i sastancima sa vladama tih zemalja i pokušaji da se tih ljudi oslobode, ako su ti nevini.

ZAOSTAVŠTINA IZ PROŠLOSTI

Možda je Makedonija trenutno zemlja u kojoj su novinari u najnepovoljnijem položaju. Nedavno ste bili u posjeti ovoj zemlji. Kakva je situacija i koji su problemi?

Pa problemi su vrlo ozbiljni. Postoje neke struje koje su dovele do polarizacije novinara u Makedoniji, koji su se stavili u dva različita tabora. U razgovoru s njima sam vidjela da je situaicja slična BiH. Ponovo je to diskurs “naši” i “vaši”. Određeni mediji su zatvoreni, zakoni su jako loši, javni servis nikada nije zaživio... Ti sastanci su bili dosta komplikovani, pokušali smo analizirati neke zakone i pokrenuti promjene. EU je vrlo jasna u kontekstu zaštite sloboda jer je to zemlja kandidat. Ali, situacija je teška, ne politički nego i ekonomski.

Koliko su novinari u regionu sami svjesni svojih prava, ali i obaveza?

Bilo bi nezahvalno reći da jesu ili nisu. Nemoguće je da nisu. Ali očigledno nije jednostavno izboriti se za ta prava jer nema jedinstva među profesijom i među novinarima. Jer kada bi se zajednički borili i ukazali na potrebe zaštite prava, situacija bi bila drugačija. Ali svako se obraća nekom svom vođi. Mnogi nisu spremni, iz razlitičih razloga, da se upće bore nego jednostavno životare i piskaraju bez da se zlažu za stvarne postulate novinarske profesije. Ali malo je onih koji su spremni da se uhvate u koštac sa svim problemima. A za to je potrebno mnogo hrabrosti, karizme i integriteta.