Serijalom tekstova domaćih i međunarodnih novinara, ratnih reportera, medijskih radnika i svih onih koji su se našli u poziciji da učestvuju u medijskom izvještavanju počinjemo program obilježavanja godišnjice početka rata u BiH. Priča Gorana Todorovića, tadašnjeg novinara Slobodne Dalmacije.

Moram priznati da se uvijek nevoljko sjećam toga perioda ratnog izvještavanja. Možda je to neki refleksni, ugrađeni obrambeni mehanizam koji mi pomaže da se lakše nosim sa tim periodom. U rat sam ušao kao dopisnik „Slobodne Dalmacije“ – događaji su se nizali takvim intenzitetom i brzinom da sam jedva uspijevao pokriti ono najvažnije. Sjećam se kako sam uoči samog izbijanja sukoba, kada su barikade već bile podignute, bukvalno spavao uz radio kako bih bio siguran da čak ni noću nešto ne propustim.

Činjenica je da nitko od nas nije bio školovan za tzv. ratno novinarstvo. No, treba biti iskren pa reći da smo imali neku vrstu solidnog treninga kroz praćenje burnih događaja u napetim mjesecima prije izbijanja rata: od zategnutih skupštinskih sjednica na kojima su padale teške riječi neodgovornih političara, demonstracija, podizanja barikada do praćenja vijesti o oružanim sukobima u susjednim republikama... No, baš ništa nas nije moglo u pravoj mjeri pripremiti za ono sto je uslijedilo.

Riječi ubojite kao meci

Poznata je fraza kako istina prva strada u ratu. Na žalost, Bosna i Hercegovina je izuzetak: istina je kod nas brutalno ubijena mnogo ranije, u predvečerje rata, u vrijeme trvenja nacionalnih stranaka koje su zaludile narode (a koji su im se, da se ne lažemo, u ogromnoj većini dobrovoljno podali). Istina je, dakle, ubijena s objavljivanjem rezultata prvih višestranačkih izbora – bilo je jasno kuda vodi svrstavanje u nacionalne torove i kako su naše sudbine dospjele u ruke posve nedoraslih lidera sumnjive reputacije i namjera.

Iz toga proizilazi kako se lešina tako likvidirane istine samo nastavila mrcvariti tijekom rata pa sve do današnjih dana. U tome su i mnogi mediji, dakle i novinari, sudjelovali ali nikad odgovarali za ratno-huškačku retoriku. Samo su odabrani novinari bliski nacionalističkim partijama znali šta se valja iza brda. Mnogi od njih su svojim pisanjem ili izjavama pozivali na pogrom – nanoseći veću štetu od ispaljenih metaka. Kao konsekvenca, kontaminacija medijskog prostora se osjeća i danas – pa smo svjedoci kako i dvadesetak godina nakon rata ovdje postoje „naše“ i „njihove“ istine...

Za moj pristup ratnom izvještavanju presudan je bio instinkt. Vrlo rano sam shvatio da se treba zanemariti klasične vijesti – onako pod opsadom, sa oskudnim komunikacijama i slobodom kretanja koji su diktirali snajperski hici – malo se šta moglo stopostotno provjeriti.

Za moj pristup ratnom izvještavanju presudan je bio instinkt. Vrlo rano sam shvatio da se treba zanemariti klasične vijesti – onako pod opsadom, sa oskudnim komunikacijama i slobodom kretanja koji su diktirali snajperski hici – malo se šta moglo stopostotno provjeriti. Primat nad vijestima je preuzela ratna propaganda i bilo je opravdano sumnjati u sve izvore, ma kako vam bliski bili. Da ne govorim o tome kako smo malo znali o onome što se dešava u dijelovima Bosne van opkoljenog Sarajeva (valjda nitko pri zdravoj pameti više ne vjeruje kako su izvještaji slani uz pomoć radio-amatera, tih zaboravljenih heroja, bili objektivni i neostrašćeni!) Vrijeme je pokazalo da smo malo znali o tome šta se događa čak i u našoj najneposrednoj blizini – dva desetljeća nakon rata a mi još uvijek otkrivamo srazmjere užasa!

Rukovođenje novinarskim instinktom

Moja je želja bila da zabilježim to vrijeme kroz male crtice iz svakodnevnog života,  ljudske priče, reportaže te intervjue s nekim od glavnih aktera do kojih sam u to vrijeme mogao doći. Nekako sam slutio da će te forme nadživjeti vrijeme i ostati dragocjeno svjedočanstvo jedne epohe epohe. Kada danas čitam neke od tih intervjua, vidim koliko su moji sugovornici, baš kao i ja, bili naivni u nekim procjenama, gdje smo to griješili a gdje bili u pravu. Nadalje, sa ove vremenske distance može se vrlo lako dešifrovati tko je bio za mir a tko za sukobe, tko je imao viziju kako okončati rat a tko je priželjkivao totalni front bez obzira na cijenu. I kako smo svi mistifikovali tu međunarodnu zajednicu koja je, valjda, umjesto nas trebala riješiti sve probleme.

Kako je dolaskom tvz. tuđmanove struje u „Slobodnu“ nastala čistka, tako smo ekipa iz „Ferala“, Zvone Krstulović, ja i jos neke druge kolege preko noći ostali bez svoga medija. Uskočili su drugi, pa sam tako većinu intervjua i reportaža u ratnom periodu objavio u mariborskoj „Večeri“, AIM-u (Alternativna informativna mreža), „Startu nove generacije“...

Sjećam se kako sam u nekoj reportaži pisao kako živimo u gradu gdje vam smrt prva poželi dobro jutro. I dalje me proganja momenat kada sam shvatio da smo se na rat privikli kao da je nešto najnormalnije na svijetu. Naišao sam pored Vječne vatre kada je pala granata i nekolicina građana poginulo, lokve krvi svuda uokolo. Nije prošlo ni desetak minuta a došla je ekipa sa šmrkovima i sprala krv. Gledao sam svoje sugrađane kako tuda ponovo šetaju kao da se baš ništa nije dogodilo – i danas ne znam odakle nam mentalna snaga da se nosimo s takvim slikama i da se pretvaramo kako je sve normalno.

Sjećam se nekog kamermana koji je stajao zaklonjen iza zgrade na Marijin dvoru kako snima raskršće – mjesto gdje je danima vrebao mitraljez sa Jevrejskog groblja. Očajni ljudi su pretrčavali opasno raskršće po sistemu lutrije – snimatelj je strpljivo čekao dok jedan čovjek nije pokošen. Valjda je taj snimak trebao biti ekskluziva…

Ekskluziva i upitna objektivnost

Moram priznati da sam imao vrlo malo kontakta sa stranim novinarima. Oni su uglavnom bili bazirani u sivoj zgradi Televizije, koja je onako masivna podsjećala na kakvu utvrdu – što je za mene značilo desetak kilometara rizičnog pješačenja pa sam tamo rijetko boravio.  Za razliku od nas, oni su bili spremni za ratno izvještavanje: od specijalne opreme, blindiranih vozila do satelitskih komunikacija – i počesto u prilici da odu na terene koji nama nisu bili dostupni. Na žalost, zbog nekih od njih sam počeo sumnjati u moralnost novinarske profesije. Sjećam se nekog kamermana koji je stajao zaklonjen iza zgrade na Marijin dvoru kako snima raskršće – mjesto gdje je danima vrebao mitraljez sa Jevrejskog groblja. Očajni ljudi su pretrčavali opasno raskršće po sistemu lutrije – snimatelj je strpljivo čekao dok jedan čovjek nije pokošen. Valjda je taj snimak trebao biti ekskluziva…

Mislim da su ti međunarodni izvještači odigrali značajnu ulogu u smislu mapiranja Bosne u svjetskim medijima – ali je većina bila podložna tzv. ratnoj komercijali. Naprosto, loše vijesti se bolje prodaju! Objektivnost izvještaja je, dakle, u ratu uvijek  upitna. Mnogo su rijeđi profesionalci koji su svojim radom istinski mobilisali javno mnijenje u inostranstvu i, što je bilo mnogo važnije, “policy makers” koji su imali moć da utiču na okončanje sukoba. Bosna odavno nije sveprisutna u vijestima – i daj bože da to više nikada ne bude…

Najgore slijedi poslije rata

Većina mojih kontakata bili su humanitarni radnici, UN i strane diplomate. Prisjećam se jednog UN-ovog izaslanika kojeg je netko potpuno nespremnog poslao u opkoljeni grad da napiše izvještaj kako to građani žive. Htio se smjestiti u Holliday Inn koji je tada opsluživao strance– bilo je to posljednje mjesto gdje se mogao osvjedočiti u patnje Sarajlija. Na njegovo čuđenje ponudio sam mu da provede par dana kod mene, u zgradi razvaljenoj granatama, bez stakala i upozna stanare, vidi podjelu humanitarne pomoći, skupljanje vode...dakle, svakodnevicu. Bio je hladan period, a on u neko gluho doba noći izašao na balkon i upalio diktafon. Na moje čuđenje reče mi kako želi snimiti noćne zvukove u gradu, to će reći rafalnu paljbu i odjek granata. Ali ne lezi vraže, kako on izađe na balkon - tako pucnjava prestane. Nakon nekog vremena, sažalih se pa mu onako domaćinski ponudih da ja to obavim dok se on zgrije uz bubnjaru. U trenutku dok sam na onoj maziji držao diktafon i čekao da “nahvatam” zvukove rata – prasnuo sam u smijeh. Pomislih, ako preživim – nitko mi neće povjerovati, toliko je priča bizarna…

U jednom trenutku desilo mi se ono najgore što se može desiti jednom novinaru – prestao sam vjerovati da u tim ratnim okolnostima izještavanje uopće utiče na ljude. Jer ako pišete o potrebi za mirom i okončanjem sukoba -  a rat se nastavlja, onda publika vjerojatno ne sluša. Ili još uvijek nije spremna prihvatiti ono što im poručujete.

Među pozitivnim ratnim iskustvima, izdvojio bih solidarnost, taj život ogoljen do kostiju u kojem smo svi bili jednaki. Čini mi se da nikada nismo iskrenije drugovali i više se radovali životu nego tada. Kada sam kolegama rekao da najgore slijedi tek poslije rata – to su nazvali svetogrđem – jer, valjda, od rata ništa gore ne može biti.

No, ostajem pri svome. Jer, svaki rat koji završi bez pobjednika, a ovaj rat je završio nekom vrstom pat-pozicije, nužno dovodi do nastavka borbe političkim sredstvima. Pri čemu ostrašćene riječi možda ne ubijaju kao meci – ali sigurno za sobom ostavljaju žrtve i pustoš: posvemašnju ekonomsku zapostavljenost, beznađe, nezaposlenost, vladavinu kriminalaca, siromaštvo…

U jednom trenutku desilo mi se ono najgore što se može desiti jednom novinaru – prestao sam vjerovati da u tim ratnim okolnostima izještavanje uopće utiče na ljude. Jer ako pišete o potrebi za mirom i okončanjem sukoba -  a rat se nastavlja, onda publika vjerojatno ne sluša. Ili još uvijek nije spremna prihvatiti ono što im poručujete. Stoga sam pero zamjenio humanitarnim radom – to mi je psihološki bilo veoma važno jer sam tako svaki dan mogao izmjeriti urađeno – našao sam motivaciju i način da stvari u životu ljudi mijenjam na bolje. Igrom slučaja, godinama poslije rata sam kao humanitarac živio i radio u drugim konfliktnim zonama poput Istočnog Timora  ili Banda Acehu (Indonezija)  koji su iskusili međuetničke sukobe, okršaje gerile i tamošnjih vojnih formacija. Bilo je zanimljivo vidjeti kako propaganda radi na vrlo sličan način kao i u vrijeme sukoba u Bosni – “istina” je uvijek bila u službi mobiliziranja javnog mnijenja – najstrašniju cijenu su uvijek plaćale manjinske etničke ili religiozne grupe. Baš kao i pojedinci koji su se usudili misliti svojom glavom i usprotiviti kolektivnom ludilu.

To je, valjda, nepisano pravilo svih sukoba.