Teror javnog interesa (1)

Teror javnog interesa (1)

Bolesti i sve vrste nesreća danas su tražena roba i najveći mamac medijima. Dobre vijesti su loše vijesti. One prodaju novine, povećavaju gledanost i slušanost. Pri tome niko nije pošteđen, ni javne ličnosti, ali ni anonimni građani. Imamo li pravo na privatnost i razumijevanje u bolesti?

Ima li javnost pravo znati zdravstveno stanje lidera?

Ovo pitanje, koje se nekad smatralo bogohulnim, kao i svako slično koje bi se odnosilo na «bogove koji hodaju po zemlji», danas može izgledati tek neaktuelnim i zato bespotrebnim. Teško je naći bilo koga ko bi sada na njega dao potpuno negativan odgovor.

Ali, kao što to možemo vidjeti gotovo svaki dan, u međuvremenu se pojavila lista novih pitanja na koja je teško dati tako precizan i nedvosmislen odgovor. U osnovi, sva se nova pitanja ipak svode na osnovno – kako i koliko izvještavati o privatnosti.

Minimalno razumijevanje i sućut?

Premda se početno pitanje «Ima li javnost pravo znati zdravstveno stanje lidera» danas čini uglavnom prevaziđenim, ono se ipak pojavilo u nedavno objavljenom naslovu najtiražnijeg sarajevskog dnevnika («Dnevni avaz», 19.4.2008.).

Ali, kako to pitanje nije imalo karakter načelnog pristupa, već je postavljeno sa konkretnim povodom i za konkretnu ličnost, ono je, prema očekivanju, izazvalo polemike i podjele u sarajevskoj medijskoj zajednici. Kao i obično, u novinama u kojima je pitanje objavljeno citirane su izjave koje odobravaju potpuni pristup informacijama o zdravlju lidera, dok je u nekim drugim medijima takav pristup osporavan. Odobravanje je, ukratko, zasnivano na legitimnom pravu javnosti da dobije sve informacije o ličnostima kojima poklanja svoje povjerenje. Osporavanje je – iako, uistinu, ne i negiranje prava javnosti da zna – argumentirano pravom javnih ličnosti koje se bore za život i njihovih obitelji na minimalno razumijevanje i sućut.

Konkretni razlozi za «Avazovo» pitanje («ima li javnost pravo») otkriveni su već u prvoj rečenici tog novinskog priloga u kojoj se navodi da «o zdravstvenom stanju predsjednika Stranke demokratske akcije Sulejmana Tihića, koji je u ponedjeljak operiran u Ljubljani, posljednjih nekoliko dana nije bilo nikakvih zvaničnih informacija». I dodaje se da je «sve što se o tome u javnosti saznalo preneseno iz nezvaničnih i neimenovanih izvora», pri čemu se navodi, opet prema («Avazovim») «pouzdanim izvorima», da je «Tihić iziričito zahtijevao da se informacije o njegovom zdravlju ne daju u javnost».

Ništa od ovdje navedenog nije netačno, ni sporno, osim eventualno - motiva. Tačno je, naime, da uglavnom («posljednjih dana») nije bilo zvaničnih saopštenja, da ljekari nisu objavljivali zdravstvene biltene i da su se sve vijesti o bolesti i o operaciji zasnivale na neimenovanim izvorima, koje je sama ta ličnost, Sulejman Tihić, predsjednik najveće bosanskohercegovačke političke partije SDA, osobno potvrđivao svojim naknadnim izjavama. Većina vijesti je imala taj «nezvanični» karakter, uključujući i onu prvu koju je upravo «Dnevni avaz» ekskluzivno objavio kada je utvrđeno da Tihić ima karcinom debelog crijeva. Sve - osim posljednje vijesti o (uspješno) izvršenoj operaciji, koju su objavili drugi prije nego što je to učinio «Dnevni avaz».

Što je važilo za Tita, nije i za druge

Da li je pozivanje na neimenovane izvore sporno samo onda kad to drugi čine i kad nas preteknu? Sva principijelnost pristupa pitanju o pravu javnosti da dobije informacije o zdravstvenom stanju lidera mogla bi biti na labavim nogama ukoliko je zasnovana samo na motivima ekskluziviteta i tržišne utakmice, kao što su kritičari primijetili u ovom slučaju.

Ali, i kad se ostavi po strani stvar konkurencije medija («ko će prije i ko će više»), ostaje i nadalje pitanje da li «lideri» - ma koga svrstavali u tu kategoriju i ma šta mislili o njima – imaju pravo da zaustave informacije o svom zdravstvenom stanju. Ako imaju, da li imaju neograničeno pravo na to; ako nemaju – da li bar mogu uticati na to šta će se i koliko objaviti. Dakako, postoji i pitanje za medije, odnosno da li mogu i da li trebaju objaviti sve do čega mogu doći...

Na ovakva pitanja navode nas i neki poznati slučajevi i praksa. I sam «Avaz» se ovom prilikom u argumentiranju prava javnosti na ove informacije pozvao na slučaj predsjednika SAD Georgea W. Busha, koji je prije odlaska na rutinsku operaciju početkom 2008. godine, zbog koje je pod anestezijom bio oko dva sata, nakratko predao vlast svom prvom saradniku i potpredsjedniku države i o tome uobičajenim putem obavijestio javnost. Pomenut je i slučaj bivšeg predsjednika Jugoslavije Tita o čijoj je bolesti objavljivan manje-više redovni medicinski bilten, u početku povremeni i kasnije svakodnevni. Potom i primjeri bivšeg predsjednika Stranke demokratske akcije Alije Izetbegovića (partije na čijem je čelu danas S. Tihić), pa bivšeg predsjednika Slovenije Janeza Drnovšeka, bivšeg predsjednika SDP u Hrvatskoj Ivice Račana, koji takođe nisu krili svoje bolesti.

Ali, kako Bosna nije Amerika, nije ni Tihić što i Bush, pa nije bilo ni predaje dužnosti i sličnih manifestacija, tako isto ni lideri bivše Jugoslavije niže rangirani od Tita nisu bili što i on sam. Pohvala bivšoj državi, naime, mora se primiti sa izvjesnom rezervom jer se ta praksa odnosila samo na Tita, dok su manje-više svi drugi lideri za javnost «naprasno» obolijevali i umirali, iako su mnogi bolovali sedmicama i mjesecima, čak i godinama, a da o tome nije bilo ni slova u medijima. Osim u povjerljivim kuloarima, koji su svoja saznanja prenosili samo u krugu odabranih.

Tito je bio izuzetak u mnogo čemu, pa i u ovome. U njegovom slučaju ne toliko zbog poštovanja prava javnosti koliko zbog potrebe da se javnost pripremi za neumitnu dolazeću prirodnu smrt politički besmrtnog vođe.

Neuslišene Račanove molbe

Ali, vratimo se preminulom predsjedniku najveće opozicione partije u Hrvatskoj. Ivica Račan sam je objelodanio svoju bolest početkom 2007. godine, a poslije, kad je bolest uznapredovala, njegova je partija redovno objavljivala zvanična saopštenja.

Ništa, dakle, od samog početka nije bilo sakriveno. Međutim, to mu nije pomoglo i nije ga spasilo od nasrtljivih novinara. Od trenutka kad je on obavijestio javnost gotovo svi su se hrvatski mediji utrkivali ko će imati ekskluzivne informacije i ko će objaviti više. Ekipe specijalno odabranih novinara, kamermana i fotoreportera sačekivale su ga pred kućnim vratima kad je odlazio na ljekarske preglede, dočekivale i ispraćale ispred bolnice kad je bio podvrgnut medicinskim ispitivanjima, sačekivale ispred operacione sale. Da su ih pustili, bile bi vjerovatno i u operacionoj sali...

Na njegovom licu izloženom nemilosrdnim kamerama vidjeli smo nelagodnost, pokušaj izbjegavanja zooma kamera, neuslišeni vapaj... Novinari, fotoreporteri i kamermani nisu se obazirali i nisu poštovali njegove molbe. Molbe da pokažu bar malo razumijevanja i da ne seciraju njegovu bolest i traume kroz koje su on i njegova obitelj u to vrijeme prolazili.

Mediji su na slučaju Ivice Račana, htjeli to neki priznati ili ne, pokazali da ne prezaju ni od čega. Što je na licu bolesnog čovjeka bilo više boli i patnje, to su, čini se, kamere više zujale i snimale.

Zašto? Uime javnog interesa? Ili, javne znatiželje i radoznalosti? Ili, uime nekog drugog interesa koji ima mnogo prizemnije motive od ovih na koje se zaštitinici javnog interesa pozivaju?

Da li se S. Tihić odlučio na djelimično uskraćivanje informacija (o datumu i mjestu operacije) poučen iskustvom kroz koje je jednu godinu ranije prolazio Ivica Račan? Nije isključeno, jer se događaji i reagiranja na njih u zemljama nastalim na tlu bivše Jugoslavije prelijevaju kao u spojenim posudama. O tome, dakle, možemo samo nagađati i u tome možemo eventualno tražiti objašnjenja za to što su informacije o njegovoj bolesti puštane na «kašićicu».

Pouke iz slučaja Pukanić

Bolesti i sve vrste nesreća danas su tražena roba i najveći mamac medijima. Dobre vijesti su loše vijesti; one prodaju novine, povećavaju gledanost i slušanost. Pri tome niko nije pošteđen, ni javne ličnosti, ali ni anonimni građani. Preko anonimnih ljudi se gazi kao preko «turskog groblja», njihova intima i privatnost istresaju se pred našim očima bez imalo skrupula. Njihova je jedina «sreća» što njihova nesreća i javna «slava» (u stvari, najčešće javna blamaža i javni odstrijel) obično traju tek dan-dva, za razliku od javnih ličnosti kojima je osiguran negativni publicitet i doslovno proganjanje danima, sedmicama, nerijetko i duže.

Više nije tajna da nema tajni i da je granica između privatnog i javnog gotovo pa izbrisana. Živimo u svijetu tuđih sreća i nesreća, dok za svoje nemamo ni vremena a ni prostora.

Neke se vijesti i informacije ipak ne mogu izbjeći u današnjem svijetu međusobne povezanosti. Nezamislivo bi bilo očekivati da većina nesreća, tragedija, bolesti i patnji prođu mimo medija. Pa, ako već moraju imati publicitet, mogu li ga onda imati s mjerom i uz poštivanje etičkih standarda...?

Slika ipak nije sasvim crno-bijela.

Medijima se, dakle, u ovom pogledu može štošta prigovoriti, ali je ipak istina da nije svako medijsko preskakanje granice između privatnog i javnog nepoželjno.

Jedan takav rječit primjer - slučaj porodične drame jednog od vodećih medijskih tajkuna u Zagrebu, vlasnika i direktora tjednika «Nacional» Ive Pukanića – o kojem nije ostala neinformirana ni publika u susjednim državama, vidjeli smo na medijskoj sceni Hrvatske tokom aprila i maja 2008. Bračni problemi i nesporazumi između njega i supruge Mirjane kulminirali su javnim scenama i skandalom onda kad je on sam privatizirao medij na čijem je čelu da bi se obračunavao s neistomišljenicima («Diletanti protiv psihijatara», «Nacional», 22.4.2008.), kad je objavio medicijski dosije svoje supruge i kad su se potom u slučaj uplele javne institucije (zdravstvene) i uniformirani predstavnici države (policija) koji su proveli postupak njene «prisilne hospitalizacije».

Ne ulazeći u sve pojedinosti i uzroke te kontroverzne drame, činjenica je da je Mirjana Pukanić doživjela najveća šikaniranja - objavljivanje medicinskog dosijea u novinama u spomenutom broju «Nacionala», potom prisilno, s lisicima na rukama i još pred novinarima, odvođenje u psihijatrijsku bolnicu - onda kad je poželjela da se brani i da sama o svom «slučaju» i bolesti govori za medije. Njena privatnost uništena je onog trenutka kad su novine Ive Pukanića objavile njen medicijski dosije, ali njena je sloboda bila potpuno zgažena kad su je na silu, a kasnije će se vidjeti i bez ikakvog medicinskog opravdanja, strpali u bolnicu i još danima držali u njoj...

Samo angažiranje većine novinara i medija i pomoć nevladinih organizacija, koje vjerovatno i ne bi bilo da slučaj nije dobio veliku medijsku pozornost, omogućili su Mirjani Pukanić da se izbavi iz atmosfere porodičnog nasilja i diktata i iz ralja državne vlasti. Vlasti koja je obično spora i troma, osim kad se upinje da nešto uradi što baš i ne bi trebala i smjela. Kao u ovom slučaju.

Medijske slobode i ljudska prava

Na ovim posljednjim primjerima moguće je vidjeti i lice i naličje novinarske etike na djelu. Da nije bilo medija, ko zna možda bi Mirjana Pukanić i danas provodila dane iza rešetaka psihijatrijske bolnice u koju je dovedena kao «posebno težak slučaj». Ali, s druge strane, nebrojeno puta mediji su pokazali i da znaju nemilosrdno zoomirati svoje kamere i svjetla na lica ljudi koji su doživjeli tragediju, nesreću ili tešku bolest... nanoseći im dodatnu bol i patnju.

Boreći se za svoju slobodu, slobodu medija, novinari povremeno ukidaju neke osnovne slobode drugima. Javnim ličnostima, ali i običnim ljudima. Dajući im neželjeni publicitet, i kad treba i kad ne treba, ukidaju im pravo na privatnost, na čast i na ugled; konačno i pravo na intimni doživljaj sopstvene nesreće, bolesti ili tuge.

Najviše medijskih upada u područje privatnosti opravdava se postojanjem javnog interesa. «Pravo javnosti da zna» postalo je vodeća mantra kojom se novinari služe i ovdje i u svijetu. Izvorno je ona razvijena kao mehanizam u rušenju tabua i tajni svake javne vlasti i kao mogućnost, posredovana medijima, uspostavljanja javne kontrole nad funkcioniranjem državnog aparata moći. Ali, «pravo javnosti da zna» u međuvremenu se u velikom broju slučajeva izrodilo u svoju suprotnost i postalo opravdanje za svakojako udovoljavanje javnoj znatiželji, naročito u sferi privatnosti, i na ciljani senzacionalizam sračunat na ostvarenje tržišnih profita.

Imaju li mediji pravo masovnog razotkrivanja naše privatnosti? Odgovor je naravno negativan kada se radi o anonimnim građanima. Nemaju ga ni po jednom demokratskom standardu (osim ako takva uplitanja nisu potrebna u javnom interesu), ali ih to očito ne sprečava da se ponašaju mimo toga.

U tom pogledu ponovno je poučan primjer Pukanića koji je i kao autor i kao urednik vrlo utjecajnog medija često znao kršiti etičke norme i ljudska prava (privatnost) drugih osoba - sada i u slučaju vlastite supruge - da bi se danas apelima i prijetnjama obraćao drugim medijima i tražio zaštitu njene privatnosti (!).

Nemamo dozvolu za aroganciju

A šta kada se radi o javnim ličnostima?

I javne ličnosti, naravno, imaju pravo na privatnost. U Deklaraciji Vijeća Evrope o slobodi političke debate u medijima (usvojena 12. februara 2004.) naglašava se da privatni i porodični život političkih ličnosti i javnih zvaničnika treba da bude zaštićen od medija po članu 8. Evropske konvencije. Ipak, informacije o njihovom privatnom životu mogu biti objavljene «ako je to od direktnog javnog interesa, a tiče se načina na koji su oni obavljali i obavljaju svoj posao, uzimajući u obzir potrebu da se izbjegne nepotrebna šteta za treće strane». Treće strane u ovom slučaju mogu biti članovi porodice – supružnici, djeca, roditelji...

Ovakva formulacija svakako podrazumijeva mogućnost i potrebu objavljivanja informacija (i) o zdravlju izabranih lidera, jer je to «od direktnog javnog interesa» i može se ticati «načina na koji su oni obavljali i obavljaju svoj posao». Ali, pri tome, nije baš sve dopušteno, o čemu ova Deklaracija ništa ne govori. Zato su tu etički kodeksi novinara.

Kodeks za štampu Bosne i Hercegovine (http://www.vzs.ba/ba/) u svom članu 9. ne izdvaja javne ličnosti od anonimnih osoba i postavlja jedinstven zahtjev koji se odnosi na sve - da «obrada priloga koji uključuju lične tragedije bude urađena obzirno i da se pogođenim licima prilazi diskretno i sa saosjećanjem». Etički standardi drugih novinarskih organizacija u svijetu stoje na sličnom stanovištu i još preporučuju «saosjećanje», «nečinjenje dodatne štete», «dobar ukus», «neudovoljavanje niskim strastima»...

Dobri novinarski standardi zaista postoje u više-manje svim napisanim etičkim kodeksima, iako ih nije uvijek lako primijeniti. Ali, njihova se vrijednost i potvrđuje ili negira upravo tu, u svakoj objavljenoj informaciji, od slučaja do slučaja.

Istraživanje i prikupljanje vijesti ne daje nam dozvolu da budemo drski, osorni i nemilosrdni.