Odgovornost medija za ratne zločine (1)

Odgovornost medija za ratne zločine (1)

Donosimo prvi dio teksta Vesne Budimir, tužiteljice Posebnog odjela za ratne zločine Tužiteljstva Bosne i Hercegovine o odgovornosti medija za ratne zločine počinjene na teritoriji bivše Jugoslavije.

Tekst je predstavljen na debati «Odgovornost medija za ratne zločine» održanoj 24.juna 2009. u Mediacentru Sarajevo.

U svakom društvu postoje vrijednosti, kao što su, između ostalih, sloboda i sigurnost, koje se štite  kaznenim zakonodavstvom. Napadi na ove vrijednosti podliježu kaznenoj  odgovornosti. U pravnom sustavu bivše Jugoslavije postojale su brojne odredbe koje su štitile sigurnost ljudi i imovine, ali isto tako su postojale odredbe koje su ograničavale slobodu govora, izražavanja, okupljanja, organizovanja i djelovanja. Jedan važan dio ljudskih sloboda vlasti su reducirale i oduzele od građana i nacija pod izlikom da se tako štiti njihova sigurnost. U okviru ovog pravnog sustava  nije postojao balans između sigurnosti i slobode. Ove univerzalno zaštićene vrijednosti slobode i sigurnosti su bile suprostavljene.

Međunarodni pravni autoriteti i istraživači danas ukazuju da je to bilo „vrijeme globalne političke debate između Istoka i Zapada u vrijeme «hladnog rata»  u kojem je za Zapad od ključnog značaja bilo načelo „slobode govora“ dok su istočne zemlje više brinule zbog prava na život, jednakost ili zabrane diskriminacije.

Bartoš je naglašavao da „propaganda koja širi mržnju mora biti kažnjena jer je ona sam izvor genocida“.

U okviru takve debate Istoka i Zapada, unutar Ujedinjenih naroda, formulirana je koncem 1948. Konvencija o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida, koja je usvojena na Općoj Skupštini Ujedinjenih naroda 9. prosinca iste godine. Iznesena su različita mišljenja predstavnika SAD i Sovjetske delegacije. Članovi  jugoslovenske delegacije, koju je predvodio dr. Milan Bartoš podržali su sovjetske stavove. Svojim prijedlozima amandmana na prijedlog Konvencije, sovjetski pravnici su nastojali da pojačaju odredbu o zabrani izravnog i javnog poticanja genocida. Tražili su da bude kažnjivo ne samo poticanje na zločin počinjen na određenom mjestu, u određeno vrijeme, protiv određene grupe osoba, već i zabranjeno generalno poticanje na genocid, kada takvo poticanje uzima oblik narodnog obrazovanja ili oblikovanja javnog mišljenja razvijanjem rasne, nacionalne ili vjerske mržnje“. Bartoš je naglašavao da „propaganda koja širi mržnju mora biti kažnjena jer je ona sam izvor genocida“.

U konačnom tekstu članka 3. Konvencije o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida se kaže da su kažnjivi genocid; dogovor o provođenju genocida; izravno i javno poticanje provedbe genocida; pokušaj genocida i sudioništvo u genocidu. Tako je po prvi put u jednom međunarodnom sporazumu propisana kažnjivost za djelo izravnog i javnog poticanja provedbe genocida.

Konvencija je stupila na snagu 1951. godine. Jugoslavija je potpisala Konvenciju 1948. i potom je ratifikovala 1950. godine.

U prosincu 1966. godine je usvojen Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima. U članku 19. se naglašava pravo na slobodu mišljenja i izražavanja, koje može biti podvrgnuto nekim ograničenjima samo pod zakonskim uvjetima radi zaštite prava drugih. U članku 20. ovog Pakta se naglašavaju dva stavka.

U prvom stavku propisano je da svaka propaganda za rat treba da bude zabranjena. Stavkom 2. regulirano je da „svako pozivanje na nacionalnu, rasnu ili vjersku mržnju koje predstavlja podsticanje na diskriminaciju, neprijateljstvo i nasilje treba da bude zakonom zabranjeno.

Međunarodni kazneni sud za ratne zločine počinjene na teritoriju bivše Jugoslavije u svom Statutu, usvojenom 25. svibnja 1993. godine, navodi u članku 7. stavak 1. poticanje na izvršenje nekog kaznenog djela kao oblik individualne kaznene odgovornosti.

U formuliranju Rimskog statuta Međunarodnog kaznenog suda iz 1998. godine postojali su prijedlozi da se kažnjivost poticanja proširi na zločine protiv čovječnosti, ratne zločine i agresiju. Nije postignuta međunarodna suglasnost o tome i ove odredbe nisu uključene u Statut Međunarodnog kaznenog suda. Time nisu okončana nastojanja da poticanje na najteže zločine postane kazneno djelo po međunarodnom pravu.

Vrijednosti slobode izražavanja i sigurnosti nisu suprostavljene i moguće je u uređenoj pravnoj državi imati i slobodu i sigurnost. Ali ove zaštićene vrijednosti se ne čuvaju samo instrumentima kaznene politike. Ključno je pitanje „preovladavajuće moralnosti u zemlji o kojoj je riječ“. Ako u jednom društvu preovladava univerzalistička i tolerantna moralnost, onda nema velike opasnosti od govora mržnje jer će svaki takav govor biti izoliran i odbačen od samog društva. Ali, kada u raspadu jedne složene države u društvu preovladavaju etnička i vjerska mržnja te antagonizmi, govor mrženje postaje posebno opasan i njega je nužno kriminalizirati.

Uoči raspada socijalističke Jugoslavije, dakle nekoliko godina prije nego je došlo do sukoba na području bivše Jugoslavije, tadašnje društvo je ubrzano osvajalo nove slobode dok su se dotadašnje mjere kontrole i sigurnosti raspadale.

U vrijeme raspada Jugoslavije govor mržnje je postao oblik javnog i političkog govora. Često je korišten kao vid ideološkog pravdanja zločina koji su pripremani ili su se već desili. U državi koja se ubrzano raspadala nije bilo društvenih i političkih snaga koje bi osigurale kriminalizaciju takvog govora.

Svaki oblik propagande koji uključuje opravdanje etničke ili vjerske supremacije jedne grupe nad drugom je neminovno zabranjeni i kažnjivi oblik.
Korištenje medija radi namjernog podsticanja mržnje i nasilja nazivamo govorom mržnje.  Postoje brojne definicije govora mržnje, ali se izdvaja definicija napisana u jednoj preporuci Vijeća Evrope: izraz „govor mržnje" podrazumijeva sve oblike izražavanja koji šire, raspiruju, podstiču ili pravdaju rasnu mržnju, ksenofobiju, antisemitizam ili druge oblike mržnje zasnovane na netoleranciji, uključujući tu i netoleranciju izraženu u formi agresivnog nacionalizma i etnocentrizma, diksrimininacije i neprijateljstva prema manjinama, migrantima i ljudima imigrantskog porijekla.

Od 1993. do 1997. godine, kada je ova definicija usvojena, napravljena je razlika između uloge koju mediji mogu imati u širenju mržnje, na jednoj strani i u borbi protiv netolerancije, na drugoj strani.

U periodu od 1991. do 1995. godine na području bivše Jugoslavije bili smo suočeni sa brojnim javnim oblicima izražavanja i prenošenja  mržnje, te poticanja na zločine. Mediji su korišteni i za podsticanje mržnje i nasilja i za ratnu propagandu. Potrebno je razlikovati zabranjeni „govor mržnje“ od dozvoljenih oblika ratne propagande. Postoje posebni testovi kojima se može utvrdili razlika između govora mržnje i ratne propagande, zabranjenog i dozvoljenog oblika. Takođe postoje međunarodne konvencije koje relugiraju legitmno prihvaćeni sadržaj ratne propagande. Svaki oblik propagande koji uključuje opravdanje etničke ili vjerske supremacije jedne grupe nad drugom je neminovno zabranjeni i kažnjivi oblik.

U ovim ratnim godinama mediji, pogotovo televizija, je potpuno potisnula svoju informativnu funkciju i postala je propagandno sredstvo, propagandni servis vlasti. Mnogi novinari su tada zaboravili da postoji kodeks, da postoji obveza novinarska o točnom i objektivnom izvještavanju i poslužili su nekim drugim ciljevima. Ti drugi ciljevi su bili izazivanje etničke mržnje. To je, naravno, olakšalo da se taj rat rasplamsa, da se vodi, da se ocrne svi drugi. U tim novinarskim iskazima, u tim reporterskim izvješćima , uvijek je bilo - postoje dobri i loši momci. Dobri su naši, oni nisu agresori, nisu ubice, pripadnici su nebeskog naroda, herojskog naroda. Drugi su ubice, drugi su činili zločine nama, iza drugih stoji svjetska zavjera. Dakle, krivica je na drugoj strani, krivi su drugi narodi. Nesporno je da je nacionalistička politička propaganda, čiji su nositelji bili sredstva informiranja, pripremala i kondicionirala javno mijenje za rat, dajući na taj način svoj doprinos izvršenju kaznenih djela protiv čovječnosti i vrijednosti zaštićenih međunarodnim pravom. Bila je to priprema krvavog pira kome smo svjedočili, osobito u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj i Kosovu.

Sa stajališta oružanog sukoba, od ključnog značaja su bili elektronski mediji, posebno radio i televizijske stanice. Prija početka rata u Bosni i Hercegovini, glavne političke snage se nisu mogle suglasiti o načinu reforme informativnog sustava u Bosni Hercegovini. Nastajali su novi listovi, časopisi, ali i radio i televizijske stanice na lokalnoj, republičkoj i federalnoj razini. Većina medija nije imala jasnog titulara vlasništva, nego se radilo o društvenom vlasništvu. Stoga je političkim i vojnim prilikama u određenoj zajednici bilo predodređeno tko će preuzeti kontrolu nad pojedinim medijem. Dio medija je korišten za govor mržnje, dio medija je prikrivao ili pružao ideološko i političko pravdanje počinjenim ili pripremljenim zločinima, a dio medija je bio samo sredstvo pod kontrolom vojnih i političkih struktura ili interesnih grupa.

Istina je postala prva žrtva medijskog rata koji je pripremao stvarne ratove na području bivše Jugoslavije.

I sami mediji su bili žrtva nasilnog preuzimanja u kome su brojni novinari zbog nacionalne pripadnosti ili uvjerenja gubili radna mjesta i živote. Kazneni progon osoba osumnjičenih za ratne zločine treba da konačno odgovori na pitanja o brojnim zatvaranjima, pogibijama, ubistvima i smaknućima novinara od 1992. do 1995. godine, od Kjašifa Smajlovića koji je ubijen 9. aprila 1992. u Zvorniku do Jadranka Božanovića koji je ubijen 1995. godine u Zavidovićima. Takvo nasilje nad medijima i novinarima koji su časno radili svoj posao bilo je preduvjet uvođenja brutalne kontrole nad medijima i novinarima, koje je omogućavalo ratnu propagandu i govor mržnje.

Svo to medijsko previranje nastavljeno je u tijeku samog rata, kada je povećan značaj medija za ostvarenje različitih vojnih i političkih ciljeva. Istina je postala prva žrtva medijskog rata koji je pripremao stvarne ratove na području bivše Jugoslavije. Medijski rat nisu vodili sami novinari, mada su neki od njih bili svojevoljni izvršitelji. Medijski rat je vođen kao dio različitih oblika doktrine specijalnog rata u okviru tadašnjih koncepcija i vojnih doktrina. Bio je to produžetak političkih sukobljavanja, antagonizama i priprema vojnih sukobljavanja. Mediji su postali žrtva zlouporabe  jer nisu imali razvijene vlastite profesionalne standarde rada, niti ekonomsku samoodrživost i političku neovisnost. U nekim slučajevima opredjeljenjem samih urednika i novinara. No u većini slučajeva kao poslušnici vladajućih struktura političke i vojne vlasti. Nesporno je da su mediji korišteni kao ratno oružje, odnosno kao glavno oružje propagande za ostvarivanje političkih ciljeva za osvajanje teritorija silom, etnička čišćenja, ubojstva , mučenja, silovanja... ne videći u tome ništa nemoralno ili pogrešno, jer su slijedili ideje preovladavajućeg morala u čijem kreiranju su i sami sudjelovali. Sistematska uporaba lažnih informacija, poluinformacija, odsustvo medijskog pokrivanja određenih događaja, omogućilo je da se u nacionalne zajednice udahnu i uliju mržnja i strah. Mediji su pripremali teren za narastanje međunacionalne mržnje, pretvorivši se u oružje po izbijanju rata.

Sve ovo  nam olakšavaju uvid u odnos pojedinog medija prema stvarnom zločinu koji je počinjen na određenoj teritoriji. Rijetka su istraživanja o odnosu medija prema pojedinim zločinima. Uglavnom su dostupna istraživanja generalne naravi koja govore o kontroli vlasti ili pojedinih osoba nad medijima.  Malo je dostupnih podataka o ratnom statusu medija. S obzirom na vojnu i radnu obvezu u ratu, moguće je pretpostaviti da je većina vlasnika medija, direktora, urednika i novinara bila u statusu radne ili vojne obveze. Već tim statusom u ratu oni su bili dio jedne vojne i političke strukture.

Iz brojnih izvješća, studija, članaka i svjedočanstava, nesporno  je da su mediji u bivšoj Jugoslaviji, osobito od kraja 80-tih godina pa do kraja dvadesetog stoljeća, postali najvjerniji promicatelji interesa nacionalnih, bolje reći nacionalističkih programa i stranaka. Krajem osamdesetih i početkom devedesetih godina prošlog stoljeća na prostorima bivše Jugoslavije doista se razbuktavao propagandni rat. Mediji su po svojoj naravi i funkciji u to uključeni i upregnuti. Naravno, ne svi i ne svi jednakim intezitetom, obimom i sadržajem. Rezultanta takvog stanja i opće društvene klime je da je istina postala prva žrtva rata.

Tadeusz Mazowiecki, specijalni izvjestitelj Ujedinjenih naroda je u Specijalnom izvješću o medijima iz prosinca mjeseca 1994. godineupozorio na negativan utjecaj određenih sredstava javnog informiranja na javno mijenje bivše Jugoslavije, ističući da „od početka  sukoba, informacije koje su objavljivali mediji u bivšoj Jugoslaviji u suštini su se sastojale u nacionalističkom govoru i sveprisutnim napadima i uvredama uperenim protiv drugih naroda i da ne iznenađuje što je taj fenomen direktno doveo do užasnih zvjerstava na bojištima, kao i na cijelom teritoriju“.

U takvom ponašanju i djelovanju treba tražiti i nalaziti uporišta i dokaze za kazneni progon osoba koje su pisanom rječju, izvještavanjem, izravno i javno poticale na zločin.

Kazneni progon neće uspjeti da zaštiti vrijednosti društva ako zaštitom slobode govora ne ostavi mogućnost slobodnog suočavanja i preispitivanja pitanja prošlosti. Kazneni progon treba da napravi jasnim razlikovanje između zabranjenih oblika govora mržnje i dozvoljenih oblika javne debate. Kazneni progon treba da podstiče ozdravljenje društva, a ne daljnje sukobljavanje različitih grupa. Kazneni progon se temelji na uvjerenju o neprihvatljivosti poticanja na zločin, kako u pojedinom ubojstvu, tako i u masovnom zločinu. Zbog toga je svakom tužitelju danas i ubuduće tako potrebna i značajna pomoć i potpora medija u rasvjetljavanju svakog ratnog zločina  i mijenjanju preovladavajućeg  stanje moralnosti u Bosni i Hercegovini i dolaženju do istine koja je osnov pravičnog postupka i pravedne sankcije. Neophodno je fokusiranje na univerzalne i tolerantne moralne vrijednosti koje će omogućiti procesuiranje konkretnog zločina umjesto beskrajnog politiziranja i nacionaliziranja pitanja kaznenog progona ratnih zločina. Takvo politiziranje i nacionaliziranje pitanja progona konkretnih slučajeva ratnog zločina predstavlja svojevrsnu opstrukciju pravde.

Slobodna sam izraziti osobno mišljenje da, novinari, pa i mediji za koje pišu u ne malom broju slučajeva nisu na visini svog inače vrlo odgovornog i značajnog zadatka i uloge. Nerijetko se ne razlikuje uloga tužiteljstva od uloge suda. Nedovoljno se shvaća da je tužiteljstvo ravnopravna stranka u postupku, a da sud izriče presude.

Opravdane su frustracije žrtava i javnosti na sporost procesuiranja izvršitelja ratnih zločina. Ali temeljita i kvalitetna istraga i utemeljena optužnica je najbolja, pa i jedina garancija da će krivce stići ruka pravde.

Neophodno je fokusiranje i istrajavanje na uneverzalnim pravima, pravdi i pravičnosti koje će omogućiti procesuiranje konkretnog zločina umjesto beskrajnog politiziranja.

U ratu u Bosni i Hercegovini ljudi su protjerivani sa svojih ognjišta, protivpravno zatvarani, ubijani, mučeni, silovani... Novinari su kroz izgovorenu i napisanu riječ, proizvodeći mržnju i strah postali akteri rata, vojnici s druge, ne manje bitne strane bojišnice. Nijihova je riječ često bila ubojitija od metka. I stoga novinari, urednici i vlasnici medija koji su korišteni kao oružje u ratu podliježu kaznenoj odgovornosti.

U drugom dijelu teksta tužiteljica Budimir govori o mogućim zakonskim okvirima za procesuiranje medijskih djelatnika kao odgovornih za ratne zločine.