Za vrijeme otkako sam počela da se zanimam za vijesti, ime Jovanke Broz sam čula/pročitala svega nekoliko puta i to svaki put u negativnom kontekstu. Ili se spominjao kućni pritvor u kojem živi već nekoliko decenija, ili se radilo o tome da je opljačkana i živi u teškim uslovima bez grijanja, ili joj je prijećeno ili je, pak, naglašavana njena tajanstvenost i nepovjerenje prema medijima. Nešto kasnije su se počela spominjati i tajna pisma, te navodni memoari i film zasnovan na njenom životu, ali iskrena da budem, ništa me od toga nije previše zanimalo. Meni je, a vjerujem i većini ljudi moje generacije koji su rođeni nakon Titove smrti, ali dovoljno brzo da stignu biti pioniri i da im se označitelji tog vremena zauvijek utisnu u memoriju, Jovanka Broz bila i ostala, Titova žena koja je, kao i on, pripadala nekom prošlom vremenu. Bila je teta s punđom i sunčanim naočalama sa debelim bijelim okvirom koja maše nekoj nevidljivoj publici u šik retro haljinici koja bi se stilski mogla smjestiti negdje u šezdesete, kao uostalom, i sama vlasnica. Upravo je zbog toga svaki pomen Jovanke Broz u sadašnjosti bio popraćen s nekom vrstom više ili manje artikulisane nelagode. Bilo je to kao pojavljivanje uspomene iz djetinjstva u sadašnjosti, njeno izmještanje iz okoline koja joj je odgovarala u novu koja joj ne pristaje i kojoj ona nikako ne stoji. Osjećaj neslaganja i nepripadanja. To uopšte nije čudno, obzirom da je Jovanka u mojoj svijesti, a vjerujem i u ostalim, prvo bila simbol, a tek onda STVARNA osoba. Ništa više od, dakle, simbola prošlosti koji je u stanju da prizove niz drugih, nerijetko emotivno obojenih sjećanja bilo iz ličnog, bilo kolektivnog (nacionalnog) registra. 

 

Međutim, Jovanka Broz, osim što je simbol, itekako je i stvarna osoba od krvi i mesa, a to mi je naročito postalo jasno nakon što su nas mediji počeli zasipati detaljima o njenom fizičkom stanju i bolesti, počev od njenog prijema u beogradsku bolnicu, 23. augusta. Radi se o brutalnom, hiperrealističnom informisanju o stanju u kojem su se nalazili dijelovi njenog tijela, pa time i ona, bez imalo ukusa i osjećaja za njeno ljudsko dostojanstvo i očuvanje privatnosti. Naravno, naivno bi bilo pretpostaviti da je ovo jedini slučaj takvog medijskog ogoljavanja i tabloiziranja ljudske tragedije, ali mene je šokirao upravo ovaj primjer i mislim da je to bilo baš zato što je objekat eksploatacije bila žena koja mi je bila više simbol nego realna osoba.

 

Da se podsjetimo:

Jedan od medija koji je prvi prenio ovu vijest i koji je citiran od strane drugih je B92, gdje se u tekstu "Jovanka Broz životno ugrožena", citira doktor Zlatibor Lončar koji ju je primio i koji medije izvještava da Jovanka Broz 'reaguje samo na grube nadražaje', da je stigla u 'zapuštenom stanju' i sa 'problemima sa mokrenjem, ranama od ležanja i ranom nepoznatog porekla na grudnom košu.' Normalno je da se mediji informišu o zdravstvenom stanju osobe od javnog značaja, ali ovo je nepotrebno nabrajanje nepovezanih simptoma koji ne vode dijagnozi, krajnje neukusno i morbidno detaljisanje. Kasnije se simptomi umnožavaju, a najobičnijim google search-om sa vremenskim filterom se dolazi do zaključka da je ovu vijest prenio manje-vise svaki medij i tabloidni portal u regiji, doprinoseći joj sopstvenom simptomatikom. 

 

 

Tako, НОВОСТИ opisuju Jovanku Broz kao 'dehidriranu', 'polusvesnu', 'zdravstveno zapuštenu, sa začetkom sepse' i 'otvorenim ranama koje ukazuju na kancer'. Ovakvo nabrajanje simptoma implicira i problematično psihološko stanje pacijentice. 

Doktor nas čak obavještava da pacijentica 'ima otvorene rane na dojci' i da će raditi 'ultrazvuk dojke, biopsiju, mamografiju'. Lijepo je što nas kao čitaoce drži informisanim, ali zar ne bi spadalo u domene najosnovnije profesionalne etike da nas o tome obavijesti po rezultatima, ako bi ih bilo. 

 

Na portalu VESTIonline se može jasno vidjeti hronologija medijskog izvještavanja o 'slučaju Jovanka', jer su vijesti poredane jedna ispod druge, te upratiti sva njena stvarna i izmišljena anamneza, kao i ljekarsko/novinarske pokušaje i pogreške na putu do 'istine'. 

 

S domaćim, bosanskim portalima, stvar je podjednako grozna. Klix je već samim skandaloznim naslovom "Jovanka boluje od raka" degutantan, a u tekstu se citira Blic koji tvrdi da 'Titova udovica ima kancer, što je pokazala i rana na dojci, ali još nisu utvrdili da li se rak prvo pojavio na grudima ili je tu samo metastazirao'. Ne znam s kojeg je aspekta ova izdvojena rečenica odvratnija i nepotrebnija, da li zbog spekulacija o 'porijeklu' raka ili naglašavanja imenica 'grudi' i 'dojka', zbog kojih je vjerovatno i napisana. Na portalu doznajemo.com koji možda jeste 'neozbiljniji' od klixa ako uzmemo da prvi još spada u 'ozbiljnije', netabloidne portale (makar se u sadržaju rijetko vidi razlika), ali se njegova popularnost i utjecaj na čitatelje ne smiju zanemariti se prenosi, i to sve sa uskličnikom, da Jovanka umire od iste bolesti kao i Tito. Bolest bi valjda bila sepsa, jer je dovezena u 'septičnom stanju', a na portalu nas podsjećaju da je i  ‘Josip Broz Tito umro 4. maja 1980. godine od sepse'. Ovolika količina ignorancije i odsustva elementarnog profesionalnog kodeksa je jednostavno frapantna ili da kažem, upravo skandalozna. 

 

Da sumiramo, dakle, iz svih medijskih izvještaja koje smo imali priliku pročitati, mogli smo pretpostaviti nekoliko dijagnoza, iako nijedna nije potvrđena. Jovanka Broz je, ili imala infarkt, ili rak dojke, ili je umirala od sepse kao i Tito, ili je bila samo zapuštena, dehidrirana, s ranama od ležanja i metastaziranim rakom čije se porijeklo još nije uspjelo utvrditi.

 

Kulminacija u napetom medijskom bdijenju nad Jovankim tijelom je bila veoma predvidiva, no nikakva se druga nije mogla ni očekivati, i desila se dva dana nakon Jovankinog prijema u bolnicu – smrt. U nedjelju navečer 25.08, negdje 48h od početne dijagnoze, mediji su sahranili Jovanku Broz na sljedeći način: ''Večeras je u Beogradu, u 89. godini života, preminula Jovanka Broz, udovica Josipa Broza Tita. Jovanka je preminula u Kliničkom centru Srbije od posljedica metastaziranog karcinoma." Ne znam koliko je vijest trajala na portalima koji su je prenijeli, prije nego što se 'otkrilo' da je neistinita (ako je uopće bilo potrebe za tim, možda je od samog početka bilo jasno da nije, no njena je istinitost bila od sporednog značaja u poređenju s klikovima koje je mogla izazvati), ali uslijedili su demanti i međusobna optuživanja. Telegraf.rs tvrdi da je vijest krenula s bosanskih portala, dok Dalje.com i Jutarnji list za istu stvar optužuju 'srpski portal' Zvornik danas. Dakle, u cijelu stvar se upleo i nacionalistički momenat i uslijedile su optužbe s nacionalnim prefiksom da bi cijelu stvar učinile još tragično farsičnijom. 

 

 

Kao što je bilo i za očekivati, ovakav medijski tretman je doveo do zgražajućih reakcija. Već sam rekla da smo naviknuti na tabloiziranje ljudske tragedije, odsustvo ukusa i brisanje ljudskog dostojanstva u medijskim izvještavanjima, ali ovo je nekako bilo previše i za tu mjeru. Portal Vesti prenosi izjavu Titovog unuka Joška Broza koji tvrdi da su 'mediji ponizili Jovanku'. Protiv Kliničkog centra Srbije je pokrenut nadzorni postupak povodom medijskog izvještavanja i u javnost je istupio povjerenik od javnog značaja Rodoljub Šabić koji je ukazao na prekršaj Zakona o zaštiti podataka o ličnosti. Srbijanski portal Posmatrač je reagovao osvrtom pod nazivom "Slučaj Jovanka Broz: Briga za zdravlje ili za čitanost?". Inače, radi se o sjajnom portalu koji je osnovan radi kritičkog preispitivanja medijskih zapisa i povećanje etičnosti u radu medija, a u tekstu se ukazuje na gnusnost u medijskom tretiranju tjelesnosti Jovanke Broz, te ukazuje na kritiku istog zbog prekršenja Zakona o zaštiti podataka. 

 

Najobimniji komentar na cijeli ovaj slučaj do trenutka u kojem pišem ovaj tekst, dala je novinarka nedeljnika VREME u posljednjem broju, Tamara Skrozza. Ona je u emotivno nabijenom i pravednički izrevoltiranom tekstu, "Pravo na dostojanstvo građanke Broz", pozvala na odgovornost građane i cijelu javnost Srbije, nazvavši ovo jednom od 'najsramnijih epizoda u novijoj istoriji srpske štampe'. Ona uzroke za ovakav tretman prvo vidi u pojedincima, misleći na ljekare i članove redakcije koji su 'otvoreno kršeći pravila svoje profesije i elementarnog vaspitanja i morala – dočekali svojih 15 minuta slave, te potrebi tabloida za novim tračevima usljed augostovskog zatišja, no odgovornost treba da leži u cijeloj 'nenormalnoj Srbiji' kao i nama samima koji nismo reagovali na samom početku.

 

 

To su ispravni razlozi, ali smatram da se ovakav medijski tretman Jovanke Broz ne može objasniti samo njima i da tu ima još razloga. Prvi bi bio taj o kojem sam već pričala, naime Jovanka Broz je prvo simbol, a onda osoba, pa bi 'medijsko čerenje' njenih tjelesnih atributa moglo biti i posljedica neke vrste 'kolektivnog šoka' zbog te činjenice. Dalje, Jovanka Broz je vodila prilično tajanstven život i rijetko je davala izjave medijima, iako su ovi pokušavali na razne načine da dođu do nje. Pronašla sam negdje podatak da su novinari izdubili rupu na ogradi njene kuće da bi došli od njenih slika. Zato bi njena konačna 'medijska dostupnost', situacija u kojoj je potpuno bespomoćna i izložena pogledu, mogla biti popraćena s takvom medijskom proždrljivošću u smislu 'konačno smo te se dočepali'. Mogla bi se nazvati nekom konačnom 'osvetom medija'. Dalje, smatram da je bitan razlog ovakvog tretmana Jovankine tjelesnosti sadržan u činjenici njenog spola, jer je Jovanka Broz žena, a njeno tijelo manje pripada njoj, nego svima ostalima. Pripada javnosti i muškarcima¹ (u ovom slučaju ljekarima koji su je liječili i novinarima koji su o njemu izvještavali) koji su na krajnje bezobziran i vulgaran način naglašavali njene tjelesne označitelje 'dojke', 'grudi', 'rana', 'zapuštena', 'izgladnela', pri čemu je bilo evidentno neko morbidno uživanje. 

 

(foto Tanjug/Ž. Vučić, arhiva)

 

Ne znam kako će se dalje stvari odvijati sa Jovankom Broz. Zlo je već 'počinjeno', iako je odlično što postoje kritike, no one ne umanjuju činjenicu da se ono desilo. Vjerovatno će zbog njih, medijski tretman u budućnosti biti obzirniji i umjereniji, iako to ne bi trebalo da predstavlja naročitu satisfakciju ni za koga, a najmanje za Jovanku Broz. Jer kad izbrišemo simbol i sve što on asocira u pojedinačnoj i kolektivnoj svijesti, dobijemo bolesnu i bespomoćnu staricu od 89. godina prema kojoj su se mediji i ljekari ponijeli krajnje nekorektno. To je, zapravo, veoma tužno jer, kao što sam već rekla, simbolu iz prošlosti nije mjesto u sadašnjosti, ona mu ne odgovara i ne stoji, a on njoj još manje, međutim, još je TUŽNIJE ono što ostane kad njega nestane.

 

Međutim, sigurna sam u jednu stvar - zbog svega ovoga, od danas mi, 31.08, dana kada završavam ovaj tekst, prve vizuelne asocijacije na ime Jovanke Broz mi više nikad neće biti bijele sunčane naočale, šik haljinica i ruka u zraku koja maše nekome koga ne vidim, te Tito i petokraka u pozadini. Od sad će to biti izranjavano tijelo, sepsa i gadna izraslina na dojci.

 

---------------------------------------------------------------