Mapiranja slabosti

10/03/2014

O protivječnostima koje su imanentne svakom narodnom pokretu, na koje se oslanjaju protivnici, sa ciljem njihovog uništenja ili manipulacije. Komentar Amara Numanovića.

U jednoj debati o 'narodnoj pravdi' sa Michelom Foucaultom, politički aktivista – šezdesetosmaš i maoista – Benny Lévy podsjetio je ovog francuskog filozofa da u svakom narodnom pokretu, bilo da se radi o Velikoj proleterskoj kulturnoj revoluciji u Kini, pokretima otpora u Drugom svjetskom ratu ili nekim drugim revolucionarnim pokretima (npr. narodnom pokretu koji je iznjedrio Francusku buržoasku revoluciju), postoje izražene protivječnosti na koje se oslanjaju neprijatelji, sa ciljem njihovog uništenja ili manipulacije. To su iste oni protivrječnosti koje smo imali – i imamo – u prvom ozbiljnom poslijeratnom narodnom pokretu u Bosni i Hercegovini, nastalom 7. februara tijekom velikih demonstracija u nekoliko bh. gradova: one su sasvim prirodne i inherentne bilo kakvom djelovanju masa, njihovoj dinamici, i svako negiranje ovih protivrječnosti nije ništa drugo do glupost ili unifikacija sa predumišljajem (prisjetimo se ovdje svih onih pokušaja da se demonstrante predstavi kao monolitnu, jednointeresnu skupinu, iza koje postoji jedinstvena politička ambicija). Sa druge strane, neprijatelji pokreta nastoje zaoštriti te protivrječnosti, sukobiti ih unutar njega samoga i tako ovladati društvenim talasima koji prijete potopom. I upravo je to ono što se posljednjih dana događa.

Plan B

Kada su se dobro uvježbane etnonacionalne naracije, kojim se zadnjih dvadesetak godina interveniralo u kriznim situacijama, pokazale istrošenim i kada su u znatnoj mjeri izgubile moć mobilizacije (odnosno kontroliranja) masa, onda su političke elite morale preći na 'plan b' – pokazati kako, najednom, među demonstrantima vladaju nepomirljivi antagonizmi, kako ne postoje zajednička ideja i usklađeni ciljevi, posebno se obrušavajući na vjerovatno najznačajniji politički rezultat demonstracija a to su svakako plenumi građana/ki različitih općina i kantona, koji posljednjih dana ozbiljno 'prijete' postati ozbiljnijim političkim tijelom na entitetskoj, pa čak i na državnoj razini. Uspostavljeni okvir (forma plenuma) za artikulaciju političkih zahtjeva naroda užurbano se i nervozno proglašava nelegitimnom, neadekvatnom i sl.

Na Al Jazeera-i Balkans, koja je – ako je suditi po kritikama upućenim ovoj kući – već postala simbolom kontroverzne izvještavačke i uređivačke politike, osvanuo je čitav niz priloga koji su imali dezavuirati značaj i rezultate demonstracija i pokreta proizišlog iz njih. Na web stranici ove TV kuće objavljeno je nekoliko komentara (iako se ograđuju od stavova izraženih u tekstovima, svakome je jasno da imalo ozbiljan medij mora imati uređivačku politiku, samim time i konzistentan kriterij odabira tekstova), između ostalog i onaj „Kako je plenum pobijedio sam sebe“ koga potpisuje Ivana Marić, koja u fokus svoje poprilično oskudne kritike stavlja Plenum i njegov legitimitet, iako sa druge strane slavi demonstracije kao pobjedu naroda. Osnovna premisa njene kritike ili, preciznije, prigovora, jeste da mali broj plenumaša naspram velikog broja glasača ne odražava volju naroda te da, sukladno tome, nema pravo odlučivati i iznositi svoje političke zahtjeve. Iako autorica poseže za standardnim floskulama demokratske ideologije, zanemaruje reći da ista ta demokratija garantira udruživanje građana i njihovu političku participaciju, te da isti taj Plenum od svoga početka djeluje poštivajući ova demokratska načela.

Infiltriranje u plenum

Prigovore legitimitetu upućivali su i aktivisti civilnog društva, isti oni koji godinama sami sebe inauguriraju u predstavnike i zastupnike nečijih interesa i zahvaljujući tome apliciraju na grantove domaćih i stranih donatora. Naposlijetku, ovakve su prigovore upućivali i mediji, isti oni koji već puni mjesec rade u interesu političkih elita i koje je narod, sa pravom, prepoznao kao svoje neprijatelje – što oni, izuzevši nekolicinu, dakako i jesu. Naraciju o nelegitimnosti plenuma odlično je raskrinkao Goran Marković u tekstu „O legitimnosti Plenuma i njihovih zahtjeva“, pa ovdje neću polemizirati o tome, no bitno je naglasiti da plenumi funkcioniraju upravo kao instanca usmjeravanja i artikulacije različitih društvenih interesa (a o potrebi takve instance govorio je i sam Lévy), odnosno kao mehanizam transcendiranja postojećih protivrječnosti – što vjerovatno i zabrinjava političke aktere koji od samih početaka djelovanja plenuma nastoje infiltrirati pojedince i grupe koje bi trebale unijeti nemir i stvarati razdor među učesnicima.

Međutim, ono što je posebno zanimljivo jesu orkestrirane optužbe kako su plenume preuzeli ljevičari, da tamo sada vladaju lijeve ideologije, što bi ih, je li, po toj logici stvari trebalo diskvalificirati. Iako su ove tvrdnje daleko od činjeničnog stanja, i jednako tako daleko od zdrave pameti, posljednjih ih dana sve češće imamo priliku čuti u medijima. Kada je Borislav Ristić sredinom februara u tekstu „O, revolucionari, nema revolucija!“ pisao kako se u Sarajevu „okupilo par stotina besposlenih komunista koji prosvjeduju“, grohotom smo se smijali. Međutim, ubrzo smo mogli shvatili da ovaj tekst predstavlja početak jednog kontinuiteta u širenju besmislica o nekakvoj „lijevoj zavjeri“. Do sada malo poznat akademski radnik i SDA-ovac, Dževad Hodžić, je u mucavom tekstu „Lijeva Al-Kaida“ objavljenom na portalu Oslobođenja optužio ovdašnju salonsko-urbanu ljevicu (koju je, naravno, odmah priturio plenumima, mada ostaje misterija ko tu ljevicu zapravo čini) za „uvođenja principa Al-Kaide“ iako zbog nezgrapnosti teksta nije baš jasno koji elementi i koje činjenice dovode do takve konkluzije – naravno, u ovoj vrsti propagandnih tekstova smisao je priglupo i tražiti. Svom bratu po peru pridružio se i Emir Suljagić izjavivši kako su plenume „kidnapovali lažni ljevičari kojima je Bosna samo još jedan front u globalnoj borbi protiv tržišnog kapitalizma“, stavljajući ih, po samo njemu znanoj logici, „pod istu zastavu“ sa „negatorima genocida u BiH“, nastavljajući time nisku medijski eksponiranih napada usmjerenih ka plenumima i lijevim avetima.

Kreiranje diskursa selekcijom

Sve ovo ujedno ilustrira i praksu i nakanu naših medija da pažljivom selekcijom onih kojima se daje riječ kreiraju podoban javi diskurs – u ovome slučaju diskurs utemeljen na nonsensima, lažima, podvalama i spinovima, te napose zastrašivanju i podjelama – a podobno znači apolitično, udaljeno od jedinstvene bh. 'agore' – plenuma – gdje građani imaju mogućnost diskutovati politike našega društva i pustiti barem klicu nove političke zbilje. Ako ta 'agora' kojim slučajem pati od nekih početničkih grešaka ili naivnosti, mediji su mogli imati mnogo dostojanstveniju ulogu i dopustiti da se politički identitet plenuma gradi iz njih samih, iz naroda, a ne iz usta onih koji se haosom ovoga sistema već godinama hrane (uhranjuju). Na koncu, poslušamo li glasove različitih medija u danima od 7. februara do danas, čini se da iz njih, mijenjajući tek boje i dikciju, progovara isti trbuhozborac – Lévyjev neprijatelj naroda – kojeg imamo moralnu obavezu prokazivati kad god nam se za to ukaže prilika, kako ne bismo lovili vještice dok Inkvizicija priprema lomaču na kojoj ćemo svi, po utvrđenom redoslijedu, prije ili kasnije goriti.

P.S. Ne treba biti naivno optimističan i plenume misliti kao nešto dobro po sebi. Iako predstavljaju značajan iskorak u odnosu na dvodecenijsku obeshrabrujuću tromost, apatiju i rezigniranost naroda, oni ne moraju nužno polučiti neko bolje sutra: čovjek je odgovoran za svoju povijest. Dok smo protestvovali, dok smo se organizirali, dok smo odlazili na plenume ili ih pratili, političke elite i njihova služinčad pažljivo su pripremali reakciju. Mobilizirali su medije, intelektualce, aktiviste kako bi uzvratili udarac – i danas to čine agresivnije no ikada ranije. Dok posljednjih dana u Mostaru vlada neviđena policijska tortura i represija, dok su demonstranti u Sarajevu danima izloženi napadima i zastrašivanju, na demonstracijama i plenumima sve je više infiltiranih plaćenika zaogrnutih plaštom društvene odgovornosti, koji imaju za cilj razoriti ono napravljeno i oteti nam ovaj proces. I njih ne treba potcjenjivati: nacionalistička i patriotska retorika, politikanski zahtjevi, prijetnje i napadi na učesnike, izviždavanje moderatora, sve to ne dešava se spontano i nepovezano. Riječ je o dobro organiziranim i, na koncu, finansiranim strukturama koje slabosti demokratije umiju dobro iskoristiti. Žele iskoristiti demonstracije i plenume kako bi realizirali svoje uske interese i odveli nas u još jadnija, očajnija i neslobodnija vremena. To ne smijemo dozvoliti: čovjek je odgovoran za svoju povijest – a čovjek može biti čovjekom samo onda kada je spreman boriti se i istrajati u borbi za svoju slobodu i nikako onda kada je svoju slobodu spreman bez nje ustupiti.