Germinal (Žerminal) je, provjerila sam, još uvijek na spisku ovdašnje srednjoškolske lektire. Naslov se odnosi na proljetni mjesec francuskog revolucionarnog kalendara. Germen je latinska riječ i znači sjeme. U ovom romanu - sjeme čega? Sjeme nade u bolju budućnost. A gdje je nada zasijana? Među rudarima. Germinal je po ondašnjim običajima objavljivan u nastavcima, a onda konačno kao knjiga objavljen 1885. godine. Glavni lik romana je Etienne Lantier koji dolazi u sjevernu Francusku, rudarsko naselje Voreux. Pridružuje se grupi rudara u kojoj su članovi obitelji sa sedmoro djece. Žive u jadu i bijedi. U bijedi umire svaki smisao za stid i suzdržanost - jedu, spavaju, peru se i vode ljubav jedni pred drugima.

U romanu je predstavljen i svijet bogataša.Vijest o rudarskom štrajku ih zatiče dok ručaju ( ne mogu da ne pomislim:gdje li je vijest o nesreći u Raspotočju zatekla ovdašnje bogataše na vlasti?!!! Osim što ih je zatekla na vlasti?)

U štrajku neki vide samo način da se poslodavce prisili da povećaju nadnice, dok drugi u njemu gledaju nagovještaj novog, boljeg vremena. Ovima drugima pripada Etienne. Ogorčena masa, slijepa od gladi i mržnje, uništava postrojenja te zvjerski ubija lokalnog lihvara i napada bogataše. Štrajk traje dugo i svi su već na kraju snaga – rudari su razdražljivi, sukobljavaju se, jedni druge optužuju za kukavičluk, a sve ih muči - glad. Stiže vojska, a vlasnici prijete dovođenjem radnika iz drugih rudnika. Izbija krvavi sukob, vojska puca u rudare. Štrajk je ugušen. Radnici se vraćaju na posao - prisiljeni su na to bijedom i glađu. A onda - nesreća koja razara nekoliko okana rudnika! Grupa od dvadesetak rudara ostaje zarobljena pod zemljom. Bore se za život: nadire podzemna voda, ponestaje zraka, svjetiljke polako gasnu. Mrak! Usud rudara!

Foto: Qwiklit

Spasioci ih ipak pronalaze. Nakon šest tjedana provedenih u bolnici, Etienne se vraća u život te razočaran odlazi iz rudnika. Roman ipak završava optimistički: Etienne odlazi koračajući zemljom koja se budi i osjeća ogromnu snagu u njoj - snagu rudara. Tako u romanu! 

Pominjem Zolu i Germinal, a zapravo ovaj tekst pišem povodom činjenice da je na današnji dan (11. septembra- rujna) rođen slavni engleski pisac David Herbert Lawrence. Imam na umu velikog ruskog pisca Vladimira Nabokova i njegovu tezu o kosmičkoj sinhronizaciji. U ključu kosmičke sinhronizacije čitam činjenicu da je Germinal objavljen 1885. godine a da je iste te godine rođen D.H. Lawrence. Veliki, šokantni roman o životu rudara objavljen je u godini u kojoj je rođen veliki pisac u čijoj je biografiji uvijek stajati: sin rudara. I koji će cijeli svoj kratki život – šokirati okolinu. U svom slavnom autobiografskom romanu Sinovi i ljubavnici pisao je o životu rudara. I ne samo u njemu. Sin rudara, onoga ko je osuđen na mrak, nije slučajno - prvo je napisao roman Bijeli paun. I tamo o rudarskom životu. Niko kao rudari, valjda, ne zna razlikovati svjetlo i mrak, crno i bijelo!? Rudnik i bijeli paun!

Prvi veliki engleski romansijer koji je pokušao da razbije konvenciju moralnih i egzistencijalnih kompromisa u romanu, stvara srcem i umom. Sin rudara. Roman je, po njemu, jedina književna vrsta u kojoj je kao i u životu uvjek sve u relativnom odnosu. Najviši oblik ljudskog izraza do sada dostignut je roman. Zašto je roman važan? Ni svetac, ni naučnik, ni filozof, ne mogu da shvate jednostavnu životnu istinu. Kao romansijer sam superiran nad svecem, naučnikom, filozofom i pjesnikom koji su svi gospodari raznih parčadi živog čovjeka, ali nikada nemaju cijelu zvjerku – ovo zapisuje sin rudara. Roman je jedina svjetla knjiga života. Knjige nisu život. One samo podrhtavaju u eteru. Ali roman je podrhtavanje od čega cijeli život može da podrhti. A to je više nego poezija .filozofija, nauka, ili bilo šta. I ovo zapisuje sin rudara u svom čuvenom tekstu: Why the Novel Matters? Obratite pažnju na izraz podrhtavanje. On dolazi iz iskustva rudara. Gorski udar.  

Foto: David Herbert Lawrence

Najvjernije ogledalo životu je roman. Učimo iz romana. U romanu likovi ne mogu ništa da rade, nego da žive. I ovo govori sin rudara. David Herbert Lawrence je bio i romanopisac i pripovjedač i pjesnik i esejist i slikar i dramatičar i kritičar. Kažu da ako je Henry Miller Mesija erotske proze, onda je D. H. Lawrence njen Ivan Krstitelj. Charles Bukoowski ga je izuzetno volio čitati.

Lawrence se rodio u grofoviji Nottinghamshire. Otac mu je bio jedva pismeni rudar i alkoholičar a majka učiteljica. Djetinjstvo mu je u znaku siromaštva i roditeljskih nesuglasica. U školi je mladi David bio uspješan, prvi koji je osvojio stipendiju općinskog vijeća za školovanje u obližnjem Nottinghamu. U 25. godini postaje značajan pisac nakon što je objavio prvi roman. 25 godina? To je onoliko godina koliko je imao naš Mirko Kovač kada je već bio poznat povodom svog prvog, a nagrađenog romana. To je onoliko godina koliko je imao Thomas Mann kada je napisao roman koji će biti nagrađen Nobelom. Ali, Mann je rastao, rečeno jezikom ovdašnjih političara ovih dana, ''u svili i kadifi''. Kovač i Lawrence nisu.

Foto: Mladi književnik Mirko Kovač

Zbog romana Ljubavnik lady Chatterley, Lawrence je bio zabranjivan, proganjan, a moralisti su njegovo djelo nazivali pornografijom. Izdavači su mu nudili da objavi pročišćeno izdanje; on je to odbijao. Sablazan je izazvao i vezom, kasnije i brakom sa ženom koja je zbog njega napustila muža i troje djece.

Obolio je od tuberkoloze i umro u francuskom gradu Venceu. Imao je samo 44 godine. Ne recimo da u njegovim plućima nije radila crna prašina rudnika.

U knjizi Pobuna pisaca koja govori o životima poznatih engleskih književnika, nalazimo karikaturu gdje majka Davidu ne dozvoljava da radi u besprizornom rudniku. A mali David pri tome misli: Neću, ali ću pisati besprizorne knjige. Izostavimo li drugi dio karikature, priznajmo: nije li rečenica Davidove majke i rečenica koju bi danas izgovorila i svaka majka iz Raspotočja?

Pepeo velikog pisca, i to je priča za sebe, je pohranjen s drugu stranu okeana, u planinama Novog Meksika. Daleko od rudnika u kojem je radio njegov otac. Nije li i u tome pouka o rudarima i njihovim sinovima? Što dalje od očeva i njihovog posla! Od njihovog života.

Bio je proganjan i zlostavljan od vojnih vlasti. Prezirao je svaki oblik militarizma. Na jednu njegovu izložbu u Londonu upala je policija i zaplijenila radove. Jedan od najodanijih prijatelja mu je bio slavni Aldous Huxley. Lijep podatak. Bio je i briljantan putopisac Volio je Italiju i o njoj napisao sjajnu zbirku eseja. Nije ovo slučajno. Onaj ko je iskusio jad rudnika, mora čeznuti za morem, suncem, Mediteranom. Za svjetlom i bojama. Ah, da, djecu rudara ponekad neko i na more odvede. U socijalizmu su ih odvodili kolektivno. Da li i sada?

Imao je Lawrance, da proste puritanci, i kratku homoseksualnu aferu, a jednom je izjavio: Mislim da sam najbliže savršenoj ljubavi bio sa jednim rudarom kada mi je bilo oko 16 godina.

Ne znam da li je D.H. Lowrence uvršten u ovdašnju školsku lektiru. Za Zolu, rekoh, znam. Sada ću reći nešto sasvim lično. Kada je moj sin bio u gimnaziji, kako to već biva, u septembru sam pregledajući spisak lektire koju treba čitati, vidjela: Žerminal. I rekla (priznajem, sasvim nepedagoški!): Ovo nećeš čitati. Dijete koje je preživjelo godine sarajevske opsade treba da čita Žerminal!!! Imala sam pri tome na umu scene koje u ovom tekstu, prepričavajući roman, nisam navela. Niti imam snage da ih prepričam. Napisala sam ovo i za Dnevnik objavljen na talasima Slobodne Evrope. Bogme i sa nastavnicom imala (hm) recimo...dijalog. Pa i ...hm... tadašnjim ministrom prosvjete. Zašto ovo sada pričam? Jer, evo, mislim: rudari Raspotočja imaju djecu.Ta djeca pohađaju škole. Za lektiru imaju Germinal.

Diplomirala sam komparativnu književnost, pomalo znam i šta znači stajati pred mladim čovjekom i govoriti s njim o književnom djelu. I, evo, sve mislim: hrabar li je onaj ko ovih dana djeci rudara Raspotočja predaje Zolin Žerminal. Ali, vratit ću se opet piscu koji je rođen na današnji dan. Kada bih u svrhu godišnjice birala njegovu rečenicu kao naročito vrijednu citiranja, bila bi to: Bolji je živi pas nego mrtav lav. Mora da je i u njoj utkano atavističko iskustvo profesije koja svakodnevno prolazi kroz ritam život i smrt, svjetlo i mrak. Ko to nije osjetio gledajući lica rudara Raspotočja kada su se ukazala iz mraka rudokopa...za džaba mu objašnjavati.