Ima tome, sad će i godina: nakon što predsjednik SDP-a BiH Zlatko Lagumdžija napokon nije uspio sam sebe pozvati u Dnevnik Federalne televizije, koja je već apsolutno bila postala simbol servilnosti javnog servisa prema jednoj političkoj partiji, u Parlamentu Federacije BiH pokrenuta je procedura imenovanja tri nova člana Upravnog odbora FTV-a, iako se po Zakonu o javnim emiterima može imenovati samo po jedan član godišnje. Obrazloženje zastupnika socijaldemokrata i njihovih saučesnika za svjesno kršenje zakona izvađeno je iz komunističkog naftalina: žurilo im se, pa nisu imali vremena za procedure! Predsjednik Federacije Živko Budimir odbio je potpisati Odluku o raspisivanju javnog konkursa za imenovanje članova Upravnog odbora, koja čak nije bila objavljena ni u Službenom listu, već samo u dvijema dnevnim novinama - Dnevnom avazu i bh. izdanju Večernjeg lista. Kao protivnici pravnog nasilja nad Javnim servisom nastupali su tada zastupnici SDA, Narodne stranke Radom za boljitak, te dvoje nezavisnih deputata, i samo je činjenica da federalna zakonodavna vlast nije u stanju pribaviti potrebnu većinu za donošenje odluka spriječila ponovno podjarmljivanje federalne televizije. U osam navrata.

 

Nije dugo trebalo, međutim, tadašnjim “spasiocima” neovisnosti FTV-a da pokažu svoje prave namjere, u dlaku identične namjerama vladajuće federalne koalicije, budući da su i sami počeli vršiti pritisak na FTV, u skladu sa svojim uvjerenjima da će uredništvo neizostavno stati na njihovu stranu. Urednik Vijesti FTV-a Avdo Avdić još čuva SMS federalnog ministra kulture i sporta Salmira Kaplana, člana SDA, u kojem ministar od urednika traži da se u centralnu informativnu emisiju pozove direktor Željeznica Federacije...

 

Urednica informativnog programa BHT1 Suzana Stambol bila je pozvana na “informativni razgovor”, gdje je pred članovima Upravnog odbora BHRT-a i Programskog savjeta morala pravdati svoje novinare koji su izvještavali o protestima pred skupštinom jer su, kako je rekla, “političari bili nezadovoljni izvještavanjem novinara, koji su poticali na proteste”. “Sastanak je zaključen konstatacijom da je, parafraziram, ‘javni servis prevagnuo na stranu građana’, što se očigledno smatra nedopustivim”, ispričala je šokirana urednica Stambol.

 

O trećoj velikoj komponenti bh. javnog servisa, RTRS-u, ne vrijedi trošiti riječi - u svom informativnom programu ta se televizija “u bobu” slaže sa SNSD-om Milorada Dodika, preuzimajući čak i njegovu huškačku i negacionističku retoriku, a da ne spominjemo da toj televiziji opozicija iz Republike Srpske, prema riječima potpredsjednika PDP-a Branislava Borenovića, ni u šali nema pristupa. RTRS u životu održavaju proračunske donacije, koje budu naročito izdašne pred izbore, kao što je pred posljednje Opće izbore u BiH toj televiziji uplaćeno pet miliona maraka...

 

 

 

Ako je to ikako moguće, stanje je još i gore u javnim medijima na lokalnoj razini. Među 69 javnih radio-televizijskih postaja u BiH, koliko ih bilježi Regulatorna agencija za komunikacije, ama baš svaka se bori za goli opstanak, te je servilnost prema lokalnim vlastima - općinama i kantonima - za njih naprosto pitanje života i smrti. Za finansiranje spomenutih televizija se godišnje izdvoji tačno 15.396.201 konvertibilna marka, što samo po sebi ni izbliza nije dovoljno za njihov normalan rad, naročito ako se ima u vidu da preko jedne trećine tog novca ide u TVSA, RTVTK i RTVUSK, a da se ostalih devet miliona KM dijeli na sve ostale. Pritom, televizija Unsko-sanskog kantona, kao jedna od “bogatijih”, dobija nešto malo više od 800.000 KM, što je također daleko ispod osnovnih potreba za održavanje televizije u životu, a pravi Krezus u tom društvu je sarajevska kantonalna televizija, TVSA, koja iz proračuna dobija nešto oko četiri miliona KM. O uposlenim radnicima odavno niko ni ne vodi računa. Elvir Halilović sa RTV Vogošće kaže da novinari sa lokalnih javnih emitera radije pristaju biti PR općinskih struktura nego na batine. “A i toga je bilo”, dodaje. Uz sve to, novinari i urednici se moraju nositi sa pritiscima lokalnih moćnika, o čemu se u široj bh. javnosti malo ili nimalo zna. Nermina Zulić, direktorica RTVUSK, kaže da sve javne institucije u Bihaću bojkotuju tu televiziju, do te mjere da je njihovim novinarima čak zabranjeno snimanje i zvaničnih press konferencija. “Došlo je dotle, da su mi direktno rekli da ne žele surađivati sa televizijom na kojoj ne mogu odrediti u kojoj minuti dnevnika će pojedini prilozi biti emitirani”, očajna je Zulićeva. “Mi imamo dokaze protiv svih optužbi, ali to iscrpljuje naše novinare”, dodaje. 

 

Profesorica Vedada Baraković sa Univerziteta u Tuzli kaže da javni emiteri služe zapravo kao besplatna promidžba za političare, naglašavajući da su gledatelji postali taoci različitih politika koje upravljaju javnim emiterima. U takvoj situaciji, javne televizije su primorane da se takmiče sa privatnim medijima, što u očajnoj trci za oglašivačima rezultira više nego otužnim programom. 

 

Sve pobrojano nas dovodi do zaključka da se u Bosni i Hercegovini javni mediji i dalje percipiraju kao državni, budući da oni svoje račune ne polažu građanima, kako bi morali, već političarima koji se nad medijima iživljavaju. 

 

 

Milan Trivić, direktor BH Radija 1 smatra da u datim okolnostima javni servis - misleći prevashodno na tri velika javna emitera, BHRT, FTV i RTRS - teško da može preživjeti još godinu dana. On smatra da se unutar kuće za koju radi taj problem ne može riješiti, te da je potrebno hitno upumpavanje ‘kisika’ spolja. “Mi dobijamo novac od građana, a oni imaju puno pravo reći da se taj novac neracionalno koristi. S druge strane, mi smo u očajnoj situaciji - u studiju imamo miksetu vrijednu oko 50.000 KM, koja je na izdisaju. Kad ta sprava ‘rikne’, a riknut će, mi ćemo prestati emitirati program”, kaže Trivić, dodajući da je, generalno, osnovna funkcija javnog servisa ugrožena, “jer je to jedino mjesto na kojem se može razvijati nezavisno novinarstvo”.

 

 

Strategija proširenja EU 2012-2013 na važnom mjestu ističe ugroženu slobodu izražavanja i medija, te naglašava kako “zabrinjavaju” politički pritisci na medije i polarizacija medija po političkim i etničkim osnovama. U svom pismu predsjedavajućem Vijeća ministara BiH Vjekoslavu Bevandi, u oktobru prošle godine, komesar za proširenje EU Štefan Füle je naročitu pažnju posvetio važnosti pitanja slobode medija i regulatora, misleći na učestale pokušaje ugrožavanja neovisnosti Regulatorne agencije za komunikacije. “U suštini, medijski zakoni u regionu nisu toliko loši koliko je slaba njihova implementacija. Primijećene su prijetnje novinarima, samocenzura zbog uvjeta rada, loše funkcioniranje regulatornih tijela, politički utjecaji i na regulatore i na medije”, kaže Jasna Jelisić, politička savjetnica specijalnog predstavnika EU u Bosni i Hercegovini Petera Sørensena, naglašavajući da javni emiteri neizostavno moraju biti neovisni i politički i financijski i operativno jednako kao i njihov regulator.

 

Ako imamo na umu ponašanje političara s početka ovoga teksta, uskoro možemo očekivati da domaći javni servis doživi sudbinu grčkog, koji je nedavno odlukom političara jednostavno zatvoren. Pojedini grčki desničarski političari su u proteklom periodu insistirali na terminu “državni servis”, ističući da “državni servis odvaja ljude od majmuna”.

 

Kad smo već kod majmuna, teško je ne zaključiti da je nemoguće očekivati da javnom servisu pomognu oni koji najpredanije rade na njegovom uništenju.