Interaktivni pakao

Interaktivni pakao

Internet je učinio tekst beskrajnim, pomislio je autor novoobjavljenog članka na jednom čitanom portalu. Čitatelj mijenja sve. Prokleti čitatelj. Aktivan čitatelj, koji replicira ne samo meni, nego i mnoštvu drugih čitatelja, mijenja prirodu mog teksta, njegovu namjeru. Iz njega počinju izrastati novi tekstovi. Iz njega se ispisuju značenja i upisuju se nova. U beskraj se nižu čitateljski dijalozi dok tekst koji sam napisao ne postane sekundaran. U moru anonimne, virtuelne žabokrečine! Došlo je autoru, prosto, da zaplače. 
 
Ko su autori komentara ispod članaka?
 
Autorski su strahovi opravdani. No ovaj autor ima još mnogo strahova koje mora prevazići.  Ko su autori komentara ispod članaka? Zašto ne pišu svoje vlastito ime? 
 
Čitatelji odjednom i sami postaju kreatori. Tekstovi mijenjaju identitete i čitatelja i autora.  Što mnogo više sliči stvarnosti, u kojoj također identiteti nisu nepromjenjivi i zadani. I u kojoj se također iz nečijeg imena baš ništa ne može znati i naš je autor svjestan toga, u svakom trenutku svog stvaralačkog života, osim kad mu tekst iziđe na tom portalu. 
 
Većina komentara ispod tekstova na portalima  u jako kratkom roku, stvori sliku čitateljskog auditorijuma koji je banalan, zao i glup. Narod je banalan, zao i glup, misli autor. 
 
Zaplet nastaje kad u autor u komentarima pronađe nekog ko, vidi se to na prvi pogled, nije narod.
 
Ima jedan, primijetio ga je autor, on je već skoro profesionalac u komentiranju ispod njegovih tekstova. I ima još jedna osoba kojoj spol ne može odrediti, ali tekst joj je nekako ženski. Ostalo su ljudi koji su se tu slučajno našli, i misle da imaju nešto reći. Zapravo su im komentari nesuvisli i vrijeđaju: tokom dana, pratio je to autor, brisali su im komentare jer su sadržavali psovke i vrijeđanja. Oni nestanu brzo, stvore se opet i komentiraju isto ispod svakog teksta. No on, on je intelektualac i stvaralac. Njegova je „ekipa“ drukčija. 
 
Troleri. Flejmeri. Spameri. I kritičari. 
 
Zabluda o anonimnosti raste, a mašta se rasplamsava. Autoru je teško zamisliti da neko o njemu misli i piše, a ne zna ga, pogotovo ako je to što piše loše. Vidjevši da mu tekst izmiče iz ruku, autor kreće u odbranu svoga teksta. U jednom momentu, shvata i on, to više nije njegov tekst i ovi što komentiraju, oni nisu više ljudi. Počinje lov na „stvarne identitete“ komentatora. Samo što je on sad također u igri. 
 
 
Autore! Jes' to ti?!
 
Dugo su mu prsti treperili nad tastaturom. 
 
U kockicu za komentare upisat ću nešto kratko, jezgrovito i relativizirajuće, a naoko duboko, misli autor, i provući misao kako zbilja pretjeruju i kako u njegovom tekstu zaista ima važnih poenti. Dodat će „nastranu sve“, na početak rečenice, tako počinje svaka relativizacija. 
 
Slova, pomamljena i razularena, igraju pred autorovim očima i on više ne razlikuje jedne od drugih, i njemu je svejedno, osim što onaj koji mu pljuje zadnju knjigu liči na jednog njegovog studenta kojeg je oborio na ispitu. I na mladića s kojim se posvađao na jednoj književnoj promociji. To mora da je on. I zato ga napada. Tekstu ne fali ništa. Neće se dati smesti. Ostavit će samo taj jedan komentar. Drugi, treći. 
 
Stavio je umjesto svoga imena inicijale jednog od svojih likova, i u jednom momentu zatišja, nakon što je nebrojeno puta na tastaturi udario F5, ta ga misao počinje uznemiravati. Zašto je to učinio?  Mogao je odmah staviti svoje ime. Tri nova komentara: autore! Jes' to ti?! Zašto je izmislio lik, zašto je napisao knjigu, zašto ga je upisao ispod teksta koji o toj knjizi uopće ne govori? Je li i ljude koji komentiraju ispod tekstova neko isto tako izmislio? Šta ako ono nije student kojeg je oborio na ispitu? Šta ako ono nije njegova bivša prijateljica? I šta ako su svi ovi drugi komentatori, ovako samouvjereni i otvoreni, zapravo mirni, neprimjetni, bezlični, obični ljudi koji se sive po tramvajima i autobusima? To je on, sad. Čovjek koji je branio sebe likom iz svoje knjige ispod komentara na svoj tekst. 
 
 
 
Kreaciju može imati svako ko poželi
 
U strašnoj, u blještećoj, u bezobzirnoj fešti virtuelnih komentara. 
 
I možda bi autoru bilo sve mnogo jasnije da nije bio prekomjerno uzrujan činjenicom da je već svanulo, da su komentatori otišli spavati, da će doći novi čitatelji i vidjeti cijeli taj cirkus. I da je danas planirao pisati, da je imao skice likova za kratku priču, ali nekako mu nije bilo ni do likova ni do kreacije. Kad je već može imati svako ko poželi, je li. 
 
Urednici su mogli obaviti bolji posao sa brisanjem, u redu je da stoje neki komentari, ali nije ono moralo onako izgledati... Polako već autor se vraća sebi, još uvijek duboko potresen činjenicom da on nije mogao ostati on niti u odbrani sebe samog. Interaktivni pakao, pa to ti je. Internet mediji su interaktivni pakao. Lijepo je to, sviđa mu se, i naš će autor to zapisati, i jednog dana objaviti. Pod svojim imenom, svakako. 
 
„Svaki dan iznova izmišljamo sebe. Tako se jedino može živjeti“, rekao je u knjizi lik koji ga je, od svih, jedini odano branio.